Ako želimo biti veliki, moramo obavljati poniznu službu

“Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći.” (Luka 22,24)
Zahtjev Jakova i Ivana da sjednu s desne odnosno lijeve strane Kristovog prijestolja izazvao je ogorčenje ostalih učenika. To što su se ova dvojica braće usudila tražiti najviše položaje, toliko je uznemirila ostalu desetoricu da je zaprijetio razdor. Ostali su smatrali da im je nanesena nepravda, da njihova vjernost i talenti nisu dovoljno cijenjeni. Juda je bio najstroži prema Jakovu i Ivanu. Kada su ušli u gornju sobu, srca učenika bila su ispunjena osjećajem ozlojeđenosti. Juda se progurao do Krista da bi Mu sjeo s lijeve strane, dok je Ivan sjedio s desne. Ako je postojalo najuzvišenije mjesto, Juda ga je odlučio zauzeti, a to mjesto je, kako se smatralo, bilo odmah do Krista. Međutim, Juda je bio izdajica. Sada se pojavio još jedan uzrok razdora. Bilo je uobičajeno da na gozbi sluga opere noge gostima, tako da je i ovom prigodom sve bilo pripremljeno za tu službu. Vrč, umivaonik i ubrus bili su tu, ali nije bilo sluge, i netko od učenika trebao se prihvatiti te uloge. Ali nijedan učenik, prepuštajući se ranjenom ponosu, nije želio prihvatiti ulogu sluge. … Promatrajući uznemirena lica svojih učenika, Krist je ustao od stola i, odlažući gornju haljinu koja bi sputavala Njegove pokrete, uzeo ubrus i opasao se. … Juda je bio prvi kojem je Isus oprao noge. Do tog trenutka on je već sklopio dogovor da preda Isusa u ruke svećenika i književnika. Krist je znao njegovu tajnu, ali ipak ga nije razotkrio. Čeznuo je za njegovom dušom. “Kako da te dadem?” vapilo je Njegovo srce (vidi Hošea 11,8). Nadao se da će tim činom pranja nogu dotaknuti Judino srce i da će ga spriječiti u njegovom činu izdaje. Judino srce je za trenutak zadrhtalo i on je u nekoliko navrata osjetio poticaj da prizna svoj grijeh, ali se nije želio poniziti. Njegovo je srce otvrdnulo odbijajući se pokajati. Nije imao nikakvu primjedbu, niti je pokušao spriječiti Spasitelja da se tako ponižava. Bio je čak i uvrijeđen Kristovim postupkom. Ako se mogao tako poniziti, mislio je, On ne može biti izraelski kralj. … Pa ipak, čak bi i Juda da se pokajao bio prihvaćen i bilo bi mu oprošteno. Krivnja bi bila sprana s njegove duše Kristovom otkupiteljskom krvlju. Ali samopouzdan i pun sebe, on je njegovao visoko mišljenje o svojoj mudrosti i opravdavao svoj postupak. (Manuscript 106, 1903.)