1. Isusovo uvjeravanje: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Ivan 14,9), najjasnije je očitovanje o tome kakvog Boga volimo i kakvom Bogu vjerujemo. Onaj koji se vratio na ovu Zemlju da bi ponovno zadobio naše povjerenje u Boga slobode i izbora, nikad se nije služio silom ili prisilom. Svjesni da se ljubav može probuditi samo ljubavlju i da “savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu” (1. Ivanova 4,18), poštujemo i služimo tome Bogu slobode koji prihvaća samo dragovoljno danu ljubav i divljenje. “Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8,36)
2. Bog je i Stvoritelj i Otkupitelj. Njegova su sila i vlast vrhunske, ali On ipak očekuje otvorenost u našemu reagiranju. Bog je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara i ima pravo na najviše mjesto u kršćaninovu životu (Izlazak 20,3; Ponovljeni zakon 6,5.6; Matej 22,37; 28,18; Efežanima 1,20-22; Otkrivenje 19,16).
3. Vlasti su od Boga da bi održale zakon, red, pravdu i mir. Tako su niži elementi ljudske naravi pod nadzorom Božje vladavine pa se Evanđelje može širiti (Rimljanima 13,1-4 i dr.).
4. Kao kršćani svjesni smo svoje odgovornosti prema zemaljskoj i nebeskoj vlasti (Filipljanima 3,20; Kološanima 1,13; Luka 10,20; Ivan 17,14-16; 18,36; Rimljanima 13,7). Svjesni svojih povlastica i obveza, odani smo svakom zakonitom području vlasti. Ako se zahtjevi zemaljske vlasti ne sukobljuju s nebeskim zahtjevima, kršćani će biti poslušni ljudskim vlastima i silama (Rimljanima 13,1-7; Titu 3,1; 1. Petrova 2,13-17; Propovjednik 8,2). Ali ako se zahtjevi zemaljskih vlasti sukobljuju s Božjim zakonom, trebamo se više pokoravati Bogu nego ljudima (Djela 5,29; Matej 6,33; Daniel 3,17.18; 6. poglavlje). “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Matej 22,21)
5. Kršćani se trebaju moliti za ljude na vlasti jer je i njima potrebno Božje spasenje (1. Timoteju 2,1-3). Sveto pismo nigdje ne zastupa “oružanu borbu”.
6. Pravo savjesti i vjerske slobode urođeno je pravo svakog čovjeka; stvorio ga je i dao Bog (Postanak 1,26.27; Psalam 8,5-10).Vjerska sloboda je pojedinčevo pravo da odluči o svojemu odnosu prema bilo kojemu vjerskom učenju, načelu ili zahtjevu te pravo da to vjerovanje slobodno prihvati i prakticira. Ni crkva ni država ne smiju nikakvim proglasom ni nekako drukčije nastojati pokoriti pojedinčevu savjest ili ga natjerati da vjeruje ili prakticira išta što bi bilo protivno njegovoj volji ili savjesti (Ivan 14,2-5.12.13; Kološanima 2,16).
7. Načelo vjerske slobode i prava bližnjih treba poštivati i čuvati. Treba nastojati miroljubivim sredstvima dobiti priznanje i zaštitu takvih prava i sloboda i oslobađati od tlačenja, robovanja i zarobljeništva one koji nemaju takva prava i slobode (Matej 7,12; 22,39; Levitski zakonik 25,17; Luka 4,18.19; Djela 10,38; Propovjednik 4,1; 5,8).
(Iz knjige Crkva i društvo, Znaci vremena 2012., str. 15 i 16)