Bolje je trpjeti nego se prepustiti kušnji

“Ponizivao te … da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,3)
Do suočavanja između Krista i Sotone došlo je u pustinji, gdje Krist naizgled nije imao nikoga da Mu pomogne. Sotona Mu je pristupio vrlo prepredeno, s neistinom koja je njegov zaštitni znak. Svom silom koju je posjedovao, on je pokušao nadvladati Kristovu ljudsku narav. … Sotona je prvog Adama očarao svojim lukavstvom, baš kao što i danas očarava muškarce i žene navodeći ih da vjeruju u laž. Adam u svojoj ljudskoj naravi nije posegnuo za božanskom silom i povjerovao je u Sotonine riječi. Ali drugi Adam neće postati Sotonin rob. Adam je imao prednost nad Kristom u tom smislu što on, kada ga je kušač napao, nije trpio nijednu posljedicu grijeha. Stajao je u sili savršene muževnosti, u punoj snazi uma i tijela. Bio je okružen ljepotama Edena i svakodnevno je održavao prisnu vezu s nebeskim bićima. To nije bio slučaj s Isusom kada je došao u pustinju da bi svladao Sotonu. … Svako sredstvo kojega se neprijatelj mogao dosjetiti, upotrijebljeno je protiv Njega. Upravo kada je Krist bio vrlo oslabljen nakon dugog posta od četrdeset dana, najmudriji od svih palih anđela izgovorio je najizazovnije riječi koje je mogao upotrijebiti kako bi izvršio pritisak na Kristov um da se pokori njegovom načinu razmišljanja. … “Ako si zaista Sin Božji,” rekao je, “pokaži svoju silu i riješi se te nepodnošljive gladi.” “Naredi da ovo kamenje postane kruh.” (Matej 4,3) … Kada je Krist rekao Sotoni: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Matej 4,3), On je ponovio riječi koje je prije više od četrnaest stoljeća sâm izgovorio Izraelu. “Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,3) U pustinji u kojoj nije bilo ničega što je potrebno za život, Bog je svojem narodu slao manu s Neba, i to redovno i u dovoljnim količinama. To ga je trebalo poučiti da ga Bog, dokle god se uzda u Njega i hodi Njegovim putovima, neće napustiti. Spasitelj je sada u praksi primijenio ono čemu je učio Izraela. Po Božjoj riječi pomoć je bila osigurana hebrejskom mnoštvu, i po istoj riječi ona će biti pružena i Isusu. On je čekao da Bog u svoje vrijeme zadovolji Njegove potrebe. Dospio je u pustinju poslušavši Boga i sada nije htio sebi osigurati hranu tako što će slijediti Sotonine prijedloge. U prisutnosti čitavog svemira koji je to promatrao, On je posvjedočio da je manje zlo trpjeti bilo koju nevolju koja nas zadesi nego se u bilo kojem pogledu oglušiti o Božju volju. (Manuscript 113, 1902.)