““Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.”“ (2. Korinćanima 5,21)
““Druge je spasio, a sebe ne može spasiti!”“ (Marko 15,31) Zato što Krist nije spašavao sebe, grešnik ima nadu u pomilovanje ili milost kod Boga. Da Krist nije uspio, ili da se obeshrabrio u svojem pothvatu spašavanja grešnika, propala bi posljednja nada za svakog Adamovog sina i kćer. Cijeli Kristov život bio je prepun samoodricanja i samopožrtvovnosti, a razlog što ima tako malo jakih kršćana leži u popuštanju prohtjevima i samougađanju koje se razvijalo umjesto samoodricanja i samopožrtvovnosti.
Oh, kako je Krist imao veliku čežnju i glad duše da spasi što je izgubljeno! Tijelo razapeto na križu nije umanjilo Njegovu božansku silu da ljudskom žrtvom spasi sve koji prihvaćaju Njegovu pravednost. Umrijevši na križu, On je prebacio krivnju s prijestupnika na božansku Zamjenu vjerom u Njega kao osobnog Spasitelja. Grijesi prestupničkog svijeta, koji su slikovito prikazani crvenima ““kao purpur”“ (Izaija 1,18), uračunati su božanskom Jamcu. …
Božansko je postizalo svoj cilj dok je ljudsko patilo zbog mržnje i osvete bogomrzećih ljudi, jer je Krist sebe objavio kao Božjeg Sina. Samo je On mogao odgovoriti razbojniku koji je patio. On je sam kao vjerovnik preuzeo krivnju ovog prijestupnika. Umirući Spasitelj vidio je da je krivnja razbojnika mnogo manja od onih koji su Ga osudili na smrt, daleko manja od svećenika, književnika i vladara koji su aktivno sudjelovali u zahtjevima za smrću Božjeg Sina.
Kakvu je samo vjeru pokazao razbojnik na križu! Prihvatio je Krista kad se činilo potpuno nemogućim da bi to mogao biti Božji Sin, Spasitelj svijeta. U molitvi sirotog razbojnika postojao je prizvuk nečeg potpuno drugačijeg od onoga što se čulo sa svih strana. Bila je to poruka vjere i ona je doprla do Krista. Vjera ovog umirućeg čovjeka u Njega odjeknula je kao najslađa glazba u Kristovim ušima. Radostan ton otkupljenja i spasenja začuo je usred svojih samrtnih muka. Bog je bio proslavljen u svojem Sinu i preko Njega. (MS 84a, 15. kolovoza 1897.)