Božji narod ne treba se razmetati

“Opazi smokvu kraj puta i priđe, ali kako na njoj ne nađe ništa, osim lišća, prokle je: ‘Nikada više ne bilo na tebi roda!’ I smokva se smjesta osuši.” (Matej 21,19)
Nije bilo uobičajeno da smokva tako rano u godini sasvim prolista. Plod smokve pojavljuje se prije lišća, tako da se može očekivati da smokva koja je potpuno prolistala ima na sebi plodove. Ovo je bio jedinstven slučaj u Kristovoj službi, potpuno različit od načina na koji se On inače ponašao i radio. … Kamo god je išao, širio je milost svojim poučnim riječima i dobrim djelima. Bio je Obnovitelj i Iscjelitelj. Nije došao osuditi svijet, već da se svijet po Njemu spasi (vidi Ivan 3,17). Zato učenici nisu mogli shvatiti ovaj Kristov postupak kada je prokleo drvo zbog njegove neplodnosti, pa su začuđeno rekli: “Kako se mogla smokva najedanput osušiti?” (Matej 21,20) Neposredno prije toga Krist je pobjedonosno ušao u Jeruzalem. Po drugi put je očistio hram i istjerao iz njega trgovce. … Ljudi koji su dovodili stoku i prodavali je u hramu nepošteno su postupali, ali dana je zapovijed, božanstvo je bljesnulo kroz ljudsku narav i nijedan svećenik u sjajnoj odjeći, niti trgovac koji je to gledao, nije se usudio ostati. … Bila je to usporedba o rasijavanju Židova. Krist je simbolom sasušene smokve dočarao učenicima Božji pravedni gnjev pri pogledu na oskvrnjivanje hrama radi stjecanja nezakonite dobiti. Bila je to i slika uništenja židovskog naroda. To drvo koje se Kristu u lice razmetalo svojim prolistalim granama, bilo je simbol židovskog naroda koji se sve više udaljavao od Boga, sve dok u svojem ponosu i otpadu nije izgubio sposobnost da prepozna Otkupitelja. … Priča o toj sasušenoj smokvi koja se razmeće svojim granama ponavljat će se u svakom naraštaju sve do kraja zemaljske povijesti. … Ako je Sotonin duh u Kristovo vrijeme mogao ući u neposvećeno srce kako bi se suprotstavljao Božjim zahtjevima, on će sigurno ući i u takozvane kršćanske crkve (u naše vrijeme). Povijest će se ponoviti. … Ali oni koji slušaju Božje zapovijedi, nemaju u sebi ničega spornog. Oni uzimaju Božju riječ kao svojeg vodiča. (Manuscript 32, 1898.)