“I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu.” (Rimljanima 3,24)
U mnogim svojim prispodobama Krist upotrebljava izraz “nebesko kraljevstvo” da opiše djelovanje božanske milosti na ljudskim srcima. … Kraljevstvo milosti zasnovano je neposredno nakon čovjekovog pada, kada je načinjen plan za spasenje grešnog čovječanstva. Ono je tada postojalo samo u Božjoj namjeri i Njegovom obećanju, a ljudi su vjerom mogli postati njegovim podanicima. (Velika borba, str. 274)
Plan za naše spasenje nije bila naknadna misao, plan načinjen nakon Adamova pada. On je bio otkrivenje “po objavi Tajne sakrivene od vječnosti”. (Rimljanima 16,25) On je objava načela koja su od vječnosti bila temelj Božjeg prijestolja. Od samog početka Bog Otac i Krist znali su za Sotonin otpad i čovjekov pad izazvan djelovanjem prijevarne sile odmetnika. Bog nije uzročnik postojanja grijeha, ali je unaprijed vidio njegovo postojanje osiguravajući sredstvo kojim će se suprotstaviti ovoj strašnoj mogućnosti. Njegova ljubav prema svijetu bila je tako velika da se On zavjetovao dati svojega jedinorođenog Sina “da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Ivan 3,16) (Isusov život, str. 9)
Čim se pojavio grijeh, pojavio se i Spasitelj. Krist je znao da će morati patiti, a ipak je postao čovjekova zamjena. Čim je Adam sagriješio, Božji Sin se predstavio kao Jamac za ljudski rod, sa isto toliko vlasti da otkloni izvršenje presude izrečene krivcima kao i onda kada je umro na križu na Golgoti. (1BC 1084)
Kakve li ljubavi! Kakvog li zadivljujućeg izlaženja u susret čovjeku! Kralj slave predlaže da se ponizi i postane jednak grešnom čovječanstvu! On će krenuti putem kojim će Adam proći. On će uzeti narav grešnog čovjeka i krenuti u sukob sa snažnim neprijateljem koji je pobijedio Adama! On će nadvladati Sotonu i time će svima koji vjeruju u Njega otvoriti put oslobođenja od sramote koja ih je snašla zbog Adamovog poraza i pada. (Isto, 1085)