“A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14)
Onaj tko teži da ugasi svoju žeđ na izvorima ovoga svijeta, pit će i opet će biti žedan. Ljudi su posvuda nezadovoljni. Oni čeznu za nečim što će zadovoljiti potrebu duše. Samo Jedan može ispuniti ovu želju. Potreba ovog svijeta, “blago svih naroda”, jest Krist. Božanska milost koju jedino On može dati je kao živa voda — ona čisti, osvježava i jača dušu.
Isus nije podrazumijevao da će jedno zahvaćanje vode života biti dovoljno onome koji je traži. Onaj tko je okusio Kristovu ljubav stalno će čeznuti da primi još više, jer on ne teži ni za čim drugim. Bogatstva, časti i zadovoljstva ovoga svijeta ne privlače ga. Stalni vapaj njegova srca je: “Više Tebe!” On koji otkriva duši njezine potrebe, čeka da utoli njezinu glad i žeđ. Sve što čovjek može dati i svako pouzdanje u njega iznevjerit će. Zdenci će se isprazniti, jezera će se isušiti, ali naš Otkupitelj je neiscrpni izvor. Mi možemo piti i opet piti, i uvijek nalaziti svježu zalihu. Onaj u kome prebiva Krist ima u sebi izvor blagoslova. … Iz tog izvora on može crpsti snagu i milost dovoljnu za sve njegove potrebe. (Isusov život, str. 137)
Onaj koji pije vode, postaje izvorom života. Primatelj postaje onaj koji daje. Kristova milost u duši je kao vrelo u pustinji koje izvire da osvježi sve i učini one koji su blizu smrti željnima da piju vode života. (Isto, str. 145)
Voda o kojoj je Krist govorio bila je otkrivenje Njegove milosti u Njegovoj riječi. … Kristova milostiva prisutnost u Njegovoj riječi uvijek se obraća duši, predstavljajući Ga kao izvor žive vode koja osvježava žednoga. Naša je prednost da imamo živog Spasitelja koji prebiva u nama. On je izvor duhovne snage koja nam je darovana, i Njegov utjecaj širit će se iz nas u riječima i djelima osvježavajući sve koji se nađu u domašaju našeg utjecaja, budeći u njima želju i težnju za snagom i neporočnošću, za svetošću i mirom i za onom radošću koja nije pomiješana s tugom. Sve to posljedica je Spasiteljevog boravka u nama. (5BC 1134)