Davidova iskustva slična su našima

“K tebi, o Jahve, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na me: da neuslišan ne postanem kao oni koji u grob silaze.” (Psalam 28,1)
David je bio tipičan predstavnik ljudskog roda. Njegova životna priča važna je za svaku dušu koja teži vječnim pobjedama. U njegovom su se životu za prevlast borile dvije sile. Bezbožnost je pregrupirala svoje snage u pokušaju da pomrači svjetlo koje ga je obasjavalo s Božjeg prijestolja. Iz dana u dan, u njegovom srcu se vodila bitka u kojoj se Sotona na svakom koraku suprotstavljao napredovanju sila pravednosti. David je znao što znači boriti se protiv Vrhovništava i Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta (vidi Efežanima 6,12). U pojedinim trenucima izgledalo je da će neprijatelj sigurno pobijediti. Ali na kraju je pobijedila vjera i David se radovao u spasonosnoj sili Jahvinoj. Kroz borbu kakvu je David vodio mora proći svaki Kristov sljedbenik. Sotona je sišao s velikom silom znajući da ima još samo malo vremena (vidi Otkrivenje 12,12). Ta borba se vodi pred očima čitavog svemira, a anđeli stoje spremni da priteknu u pomoć Božjim vojnicima koji trpe veliki pritisak i da im u usta stave pjesmu pobjede i radosti. (Manuscript 38, 1905.; The Seventh-day Adventist Bible Commentary, sv. 3, str. 1142,1143) Kada god narodi ili pojedinci prekrše Božju volju, dolazi dan odmazde. Mnogi zapostavljaju Božju mudrost i više vole mudrost svjetovnih ljudi, te tako prihvaćaju neke ljudske zamisli i planove. Dok je David Božju riječ držao na svojem tronu i vladao usporedo s njom, ništa ga nije moglo uzdrmati. Ali napuštajući njezi nauk u jednom trenutku, on je ukaljao svoj karakter koji je bio poznat kao jedan od najpravičnijih. … Mi svoju vjeru moramo uzdići do biblijskih mjerila. Ne smijemo se postaviti kao oni koji su dovoljno mudri da Božje riječi prihvaćaju ili odbacuju po vlastitom nahođenju. Ne dopustite da se stvori dojam kako su kršćani i svijet isti u mislima i prosuđivanju. Povučena je jasna granica između vječnog Boga i crkve na jednoj strani i svijeta na drugoj. Između njih nema nikakvog jedinstva. Jedni biraju Gospodnje putove, a drugi Sotonine. Uvijek ćemo se morati boriti za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima (vidi Juda 3). … Ljudi iz svijeta mrze Bibliju zato što im ona ne dopušta da griješe kako im je volja, niti da zadrže svoje naslijeđene i stečene crte karaktera. Oni bi željeli da se njihovim zamislima posveti ista pozornost kao Božjem mišljenju. Takvi se protive Božjoj riječi zbog istog razloga zbog kojeg su Židovi vikali: “Raspnite Krista!” — zato što je ukoravao njihove grijehe i razotkrivao njihovu bezbožnost. (Letter 16, 1888.; Manuscript Releases, sv. 21, 169)