“Zato će se, kažem vam, svaki grijeh i hula oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada.” (Matej 12,31)
Ma kakav bio grijeh, ako se duša pokaje i povjeruje, krivnja je oprana Kristovom krvlju; ali onaj koji odbaci djelovanje Svetoga Duha, postavlja se tamo gdje ga pokajanje i vjera ne mogu dosegnuti. Svojim Duhom Bog radi na srcu; kad ljudi namjerno odbace Duha i izjave da je On od Sotone, presijecaju dovod kojim Bog može održavati vezu s njima. Kad se Duh zauvijek odbaci, onda ne postoji ništa više što bi Bog mogao učiniti za čovjeka. …
Bog nije taj koji zasljepljuje ljudima oči ili otvrdnjava njihova srca. On im šalje svjetlost da bi ispravio njihove zablude i poveo ih sigurnim stazama; tek odbacivanjem ove svjetlosti oči osljepljuju, a srce otvrdnjava. Često je ovaj tijek postupan i gotovo neprimjetan. Svjetlost dopire do duše preko Božje riječi, preko Njegovih slugu ili neposrednim djelovanjem Njegovog Duha; ali kad se ijedan zračak svjetlosti prezre, nastaje djelomična umrtvljenost duhovnih osjetila, pa se sljedeće otkrivanje svjetlosti mnogo nejasnije raspoznaje. Tako se tama povećava, sve dok ne nastane noć u duši. …
Ne moramo svojevoljno izabrati službu carstva tame da bismo pali pod njegovu vlast. Dovoljno je samo da zanemarimo povezati se s kraljevstvom svetosti. … Najuobičajeniji izraz grijeha protiv Svetoga Duha je uporno omalovažavanje nebeskog poziva na pokajanje. Svaki korak u odbacivanju Krista jedan je korak prema odbacivanju spasenja i prema grijehu protiv Svetoga Duha. (Isusov život, str. 256—258)
Kad se duša preda Kristu, nova sila zagospodari novim srcem. Nastaje promjena koju čovjek nikada ne može sâm za sebe izvršiti. To je nadnaravno djelo, koje uvodi nadnaravni sastojak u čovjekovu narav. Duša koja se podčini Kristu postaje Njegova tvrđava, koju On drži u svijetu pobune i nastoji da nijedan drugi autoritet, osim Njegovog, ne bude u njoj priznat. Duša koju tako drže nebeske sile neosvojiva je za Sotonine napade. (Isto, str. 258)