““Ali kad se razgovaraju oni koji se Boga boje, Jahve pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Jahve i štuju Ime njegovo.”“ (Malahija 3,16)
Kršćanin s radošću prikuplja zrake vječnog svjetla s prijestolja slave i njima osvjetljava ne samo svoj put, već i putove onih s kojima se druži. Izgovarajući riječi nade i ohrabrenja, zahvalnih pohvala i ljubazne vedrine, on one oko sebe čini boljima, uzdiže ih, ukazuje im na Nebo i na slavu i navodi ih da iznad svega što je zemaljsko teže za onim što ima vječnu vrijednost, za besmrtnom baštinom, za nepropadljivim bogatstvom.
Apostol kaže: ““Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!”“ (Filipljanima 4,4) Kamo god krenuli, trebamo širiti ozračje kršćanske nade i radosti, jer će tada oni koji su izgubili Krista osjetiti privlačnost vjere koju ispovijedamo; nevjernici će vidjeti dosljednost naše vjere. Ako se stalno radujemo ““u blaženoj nadi”“, moći ćemo izgovarati riječi ohrabrenja onima s kojima se srećemo. … Ne trebamo samo prigodom svakidašnjeg druženja s vjernicima i nevjernicima slaviti Boga obraćajući se jedni drugima riječima zahvalnosti i radosti. Kao kršćani, pozvani smo da ne zaboravimo ni zajednička okupljanja radi našeg osobnog osvježenja i radi širenja utjehe koju smo dobili. Na tim sastancima, koji se trebaju održavati iz tjedna u tjedan, trebamo se baviti Božjom dobrotom i mnogostrukim blagoslovima i Njegovom silom koja nas izbavlja od grijeha. Izgledom, raspoloženjem, riječima i karakterom, trebamo svjedočiti da je dobro služiti Gospodinu. Na taj ćemo način objaviti da je ““savršen … Zakon Jahvin — dušu krijepi”“ (Psalam 19,8).
Naši molitveni i društveni sastanci trebaju biti trenutci posebne potpore i ohrabrenja. … To se najbolje može postići ako svakodnevno stječemo nova iskustva u onome što je Božje, ako ne oklijevamo govoriti o Njegovoj ljubavi na skupovima Njegovog naroda. … Kada bismo više razmišljali i govorili o Isusu, a manje o sebi, imali bismo mnogo više od Njegove prisutnosti. Kada bismo prebivali u Njemu, bili bismo ispunjeni mirom, vjerom i hrabrošću i mogli bismo, kada dođemo na sastanak, govoriti o tako pobjedonosnom iskustvu da bi i drugi bili osvježeni našim jasnim, snažnim svjedočenjem za Boga. Ova dragocjena priznanja na hvalu slave Njegove milosti, kada su potkrijepljena kršćanskim životom, postaju neodoljiva snaga koja djeluje na spašavanju duša. (SW, 7. ožujka 1905.)