Isus je za nas postao grijeh i postradao

28. 09. 2016.

“Ruganje mi slomilo srce i klonuh; čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh.” (Psalam 69,21)
Bezgrešni Božji Sin visio je na križu. Njegovo je tijelo bilo izmrcvareno bičevanjem; te ruke koje su tako često bile ispružene da blagoslove, prikovane su za drvenu gredu; te noge tako neumorne u službi ljubavi, pribijene su za drvo; kraljevska glava ranjena je krunom od trnja; s drhtavih usana otimao se uzvik boli. Sve što je pretrpio — kapi krvi koje su tekle s Njegove glave, Njegovih ruku, Njegovih nogu, samrtne muke koje su lomile Njegovo tijelo i neiskazana bol koja je ispunjavala Njegovu dušu zato što je Otac skrio svoje lice — jasno govori objavljujući svakom djetetu ljudske obitelji: Za tebe je Božji Sin pristao nositi taj teret krivnje; zbog tebe je raskopao kraljevstvo smrti i otvorio vrata raja. (Isusov život, str. 627) U Kristovom stradanju na križu ispunilo se proročanstvo. Vjekovima prije raspeća, Spasitelj je prorekao kako će se postupati s Njim. Rekao je: “Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.” (Psalam 22,16-19) Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odjeću ispunilo se bez savjeta ili uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njegove su haljine dane vojnicima koji su Ga položili na križ. Krist je čuo prepirku ljudi dok su između sebe dijelili odjeću. Njegova je košulja bila istkana bez ijednog šava i stoga su kazali: “Ne parajmo je, već bacimo za nju kocku komu će pripasti!” (Ivan 19,24) … Onima koji su umirali na križu davali su neko opojno sredstvo da bi se umrtvio osjećaj boli. To je ponuđeno i Isusu, ali kad je okusio, On je to odbio. Nije želio prihvatiti ništa što bi moglo potamniti Njegov um. Njegova se vjera mora dalje čvrsto oslanjati na Boga. To je bila Njegova jedina snaga. Pomračiti Njegova osjetila značilo bi dati prednost Sotoni. Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnjev na Njemu dok je visio na križu. Svećenici, poglavari i književnici pridružili su se svjetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom krštenja i preobraženja čuo se glas kojim je Bog objavio da je Krist Njegov Sin. Ponovno, neposredno prije Kristove izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada je glas s Neba šutio. Nije se čulo nijedno svjedočanstvo u Kristovu korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih ljudi. (Isusov život, str. 619,620)