Kršćanstvo je nerazdvojno povezano sa svojim božanskim osnivačem Isusom Kristom. Ono počiva na Njemu kao na svojem čvrstom i nepromjenjivom temelju. Ono potječe od Njega. Njegova krv je bila sjeme iz kojega je ono izniklo. Bez Isusa se kršćanstvo ne bi pojavilo niti bi bez Njega moglo jedan trenutak opstati.
Tko je Isus Krist? Što znamo o Osobi i djelu Isusa Krista? U čemu je Njegovo značenje?
Isus se rodio u Davidovom gradu Betlehemu za vrijeme vladanja rimskoga cara Oktavijana Augusta, a odrastao je u malom mjestu Nazaretu u Galileji. Majka Mu je bila prva učiteljica. Ona Ga je naučila čitati i pisati. Iz njezinih usta i proročkih spisa stjecao je svoje znanje o svemu što je božansko. Razvijao se u skladu s prirodnim zakonima i “napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima”. (Luka 2,52)
Isus je odrastao u skromnoj obitelji. Njegovi roditelji su bili primorani sredstva za svoje životne potrebe zarađivati svakodnevnim radom. Od svog poočima Josipa Isus je naučio tesarski zanat. Budući da je Njegov poočim rano umro, Isus je preuzeo glavni teret izdržavanja obitelji. Pored tjelesnog rada, uvijek je imao vremena za proučavanje proročkih spisa, za razmišljanje i molitvu. Volio se penjati na brežuljke iza Nazareta s kojih je promatrao divnu Jizreelsku ravnicu, snježni Hermon i u daljini Sredozemno more. Tamo je u samoći netaknute prirode razmišljao o nebeskim stvarnostima, molio se svojem nebeskom Ocu i uživao u ljepotama divnih Božjih djela.
Isusov javni rad, Njegova služba za otkup ljudskoga roda, počeo je u jesen 27. godine naše ere. Njemu je tada bilo oko trideset godina. Isusov rođak Ivan, poznat kao Ivan Krstitelj, propovijedao je u to vrijeme na rijeci Jordanu, “u Enonu … jer ondje bijaše mnogo vode” (Ivan 3,23) i krštavao je sve one koji su se odazivali njegovom pozivu na pokajanje. Isus je tada došao na Jordan i zatražio da Ga Ivan krsti. Isus to nije učinio zato što Mu je bilo potrebno pokajanje, već zato da bi dao primjer ljudima. Kad se krstio, Isus je izišao na obalu rijeke, kleknuo i pomolio se Bogu. Tada je Sveti Duh sišao na Njega, što je popratio glas s neba: “Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Luka 3,22)
Nakon toga je Duh odveo Isusa u pustinju u kojoj se četrdeset dana u postu i molitvi pripremao za svoje poslanje. Tada Mu se Sotona približio i kušao Ga trostrukom kušnjom, ali Isus je iz svega izišao kao pobjednik (vidi Luka 4,3-14). Odbio je kušnju da učini čudo kako bi zadovoljio svoje tjelesne potrebe, odbio je nagovaranje da skoči s Hrama kako bi time posvjedočio da je Boži Sin, i odbio je Sotonin izazov da mu se pokloni jer bi tako dobio zemaljsku čast, vlast i slavu. Isus je pobijedio Sotonu nebeskim oružjem, Božjom riječju. Na sve kušnje odgovarao je: “Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.’ … ‘Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!’ … ‘Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!’” (Matej 4,4.7.10)
Isusov javni rad trajao je svega tri i pol godine. Taj se rad sastojao od propovijedanja, poučavanja i osobito liječenja. Glavna tema Njegovog propovijedanja bilo je pokajanje i najava približavanja nebeskog kraljevstva. “Od toga časa Isus poče propovijedati: ‘Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko!’” (Matej 4,17) Pod izrazom “obratite se” Isus podrazumijeva promjenu misli, ili promjenu srca, što će se očitovati u novom životu. Pod izrazom “kraljevstvo nebesko” Isus podrazumijeva duhovno kraljevstvo, bratstvo vjernih, u kojem prevladava Božja volja. Oni koji su ovdje na Zemlji podanici Božjeg kraljevstva milosti, bit će jednoga dana podanici Božjeg kraljevstva slave.
Načela svojega kraljevstva milosti Isus je iznio u mnogobrojnim govorima, a posebno u svojoj glasovitoj propovijedi na Gori blaženstva. Da bi netko mogao postati članom Božjeg kraljevstva, mora biti nanovo rođen, rođen od Boga i Božjega Duha koji jedini može promijeniti grešnu ljudsku narav. Novorođenjem čovjek prima novu narav, nove misli i novo srce koje se raduje izvršavanju Božje volje. Građani Božjega kraljevstva su svi oni koji žive po Božjoj volji. “Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca”, rekao je Isus u propovijedi na Gori blaženstva. (Matej 7,21)
S Isusovim učenjem usko je povezan i novi moral. Isus smatra mržnju ubojstvom, a požudan pogled na tuđu ženu preljubom. On je rekao: “Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će odgovoran sudu.’ A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svoga brata bit će odgovoran sudu. … Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već — u svom srcu — s njom učinio preljub.” (Matej 5,21.22.27.28)
Svojim učenicima Isus je rekao: “Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze. Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Matej 5,13-16)
Isusova ljubav prema čovjeku došla je do izražaja u Njegovim djelima dobročinstava. Ta djela sastojala su se u iscjeljivanju duše i tijela i oslobađanju čovjeka od Sotonine vlasti. Sâm Isus opisao je svoju misiju sljedećim riječima: “Na meni je Duh je Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.” (Luka 4,18.19) Tijekom svoje javne službe Isus je učinio mnoga čuda, a u Evanđeljima ih je opisano oko trideset i pet. Nijedno čudo nije učinio da bi proslavio sebe, već da bi drugima pomogao: vraćao je vid slijepima i sluh gluhima; liječio je hrome, sakate i uzete; izgonio je nečiste duhove i podizao mrtve. Sve je to činio iz ljubavi prema čovjeku. Bilo je sela u kojima se niti iz jedne kuće nije mogao čuti uzdah niti jauk bolesnika, jer je Isus prošao kroz njih i iscijelio sve bolesne.
Isus je došao da ljudima otkrije karakter svojeg nebeskog Oca. To je zračilo iz Njegovog svakodnevnog ophođenja s ljudima. Ljubav, poniznost, nježnost, ljubaznost, dobrota, milost, sućut i poslušnost Očevoj volji bile su odlike Njegovog karaktera. “Kad bi se Isusova unutrašnja svjetlost pustila kroz prizmu”, kaže jedan pisac, “ona bi se razložila na sve ljudske i božanske vrline.” Njegov život bio je ispunjen samoodricanjem i očinskom ljubavlju za druge. U Njegovim očima bila je dragocjena svaka duša. Iako je uvijek čuvao svoje božansko dostojanstvo, ipak se s najnježnijim osjećajima spuštao do svakog člana ljudske obitelji. U svakom čovjeku gledao je palo stvorenje kojemu je potrebno spasenje od vječne smrti.
Isus je na sebe navukao mržnju farizeja i saduceja, hebrejskih vođa, koji su Mu zavidjeli i radili Mu o glavi zbog Njegovog nauka i velikih djela. Smatrali su Ga lažnim prorokom jer je tvrdio da je Mesija; i bogohulnikom jer je tvrdio da je Božji Sin te da ima vlast opraštati grijehe. Kad je uoči Pashe, trideset i prve godine naše ere, došao u Jeruzalem i po drugi put očistio Hram od onih koji su ga skvrnili, farizeji su stvorili konačan plan kako će Ga ubiti. U tome im je pomogao Juda, jedan od Isusovih učenika, koji je odigrao sramnu ulogu izdajice, prodavši svojega Učitelja za trideset srebrnika. Nakon molitve u Getsemanskom vrtu, kad donio konačnu odluku da umre za ljudski rod, Isus je bio uhićen i odveden u dvor svećeničkih glavara Ane i Kaife. Najprije Ga je ispitivao Ana, bivši židovski veliki svećenik, a zatim Kaifa, tadašnji veliki svećenik. Poslije toga je Isus bio izveden pred Sanhedrin, židovsko veliko vijeće, koje je osudilo Isusa na smrt pod optužbom da je hulio na Boga jer se gradio Božjim Sinom. To vijeće se sastalo noću oko tri sata. Da bi se udovoljilo zakonskim formalnostima, održana je još jedna sjednica Sanhedrina u osvit dana, jer se po zakonu saslušanje nije smjelo obavljati noću, niti je za smrtnu presudu bila dovoljna jedna sjednica. Ali budući da Židovi nisu mogli izvršiti smrtnu presudu dok nisu dobili suglasnost rimskih vlasti, oni su Isusa predali rimskim vlastima pod otpužbom da izaziva javne nerede i buni narod učeći da ne valja davati porez vlastima te da se sâm izdaje za židovskog kralja. Rimski upravitelj Pilat saslušao je Isusa i ustvrdio da je nevin, a kad je čuo da je iz Galileje, poslao Ga je Herodu Antipi, vladaru Galileje koji se u to vrijeme zatekao u Jeruzalemu. Ni Herod nije na Isusu našao krivice za koju bi se mogla izreći smrtna kazna, pa Ga je opet poslao Pilatu, a u želji da Ga ponizi obukao Mu je staru kraljevsku kabanicu. Pilat je naredio da Isusa išibaju, misleći da će se židovski vođe time zadovoljiti. Ali kad su mu Židovi zaprijetili da će se žaliti Cezaru, predao im je Isusa da Ga razapnu.
Značaj Isusovog stradanja i smrti
Svojom smrću na križu Isus nas je otkupio od grijeha i vječne smrti. “Krist je, naime, dok smo još bili slabi, umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Dakako, teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.” (Rimljanima 5,6.7) Prestupljeni Božji zakon tražio je smrt prestupnika. Svaki čovjek zbog svojih grijeha treba umrijeti vječnom smrću, ali Bog je u svojoj ljubavi načinio plan da spasi čovjeka. Taj plan se zasniva na zamjeni. Isus je došao na naš svijet da bismo se mi opravdali Njegovim životom, stradanjem, smrću i uskrsnućem. On je bio osuđen za naše grijehe u kojima nije imao udjela, da bismo se mi opravdali Njegovom pravdom u kojoj nismo imali udjela. On je umro da bismo mi živjeli, jer “njegove nas rane iscijeliše” (Izaija 53,5).
Ali Isus nije samo stradao i umro za nas; On je za nas i uskrsnuo! Njegovo uskrsnuće je jamstvo da će oni koji su umrli “u Gospodinu”, to jest kao podanici Kristovog duhovnog kraljevstva, uskrsnuti u dan slavnog Kristovog dolaska. Uskrsli Spasitelj nam poručuje: “Jer ja živim i jer ćete i vi živjeti.” (Ivan 14,19) “Živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Otkrivenje 1,18)
četrdeset dana poslije svojega uskrsnuća Isus se uznio na Nebo i sjeo s desne strane Ocu kao Pomazanik i Vladar nad svojim narodom i kao jedini Posrednik između Boga i Njegovog naroda (vidi 1. Timoteju 2,5). On prinosi Ocu zasluge svojega života, svojega stradanja i svoju dragocjenu krv kao pokriće za naše grijehe koje smo Mu priznali, za koje smo se pokajali i odlučili ih zauvijek ostaviti. Božje obećanje glasi: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)
Kao naš Veliki svećenik u nebeskom Svetištu Isus Krist šalje svojoj djeci — onima koji vjeruju u Njega i koji su Ga primili kao svojega Spasitelja — svoju milost. On im šalje silu Svetoga Duha koji im omogućuje da se pokaju, napuste grijeh i žive po Božjoj volji, kao što je On živio dok je bio na Zemlji. Biti pravi kršćanin znači vjerovati kao što je Isus vjerovao i živjeti kao što je On živio. Za to nas osposobljava Božja milost, sila Svetoga Duha. Naš Spasitelj silom Svetoga Duha može potpuno i zauvijek spasiti one “koji po njemu dolaze k Bogu” (Hebrejima 7,25).
Razmišljajući o Isusovom životu i radu, apostol Pavao je napisao: “Bogu hvala na njegovu neizrecivome daru!” (2. Korinćanima 9,15) Isus je neizrecivi Božji dar palom ljudskom rodu. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) Nije Ga dao samo zato da živi među ljudima, da nosi grijehe svijeta i umre na križu umjesto nas. On Ga je poklonio grešnom čovječanstvu da bude naša Žrtva, naš Brat i Zastupnik koji pred Božjim prijestoljem nosi naš lik i za sva vremena ostane jedno s ljudskim rodom koji je otkupio. On nas je podigao iz grijeha i propasti i učinio nas sudionicima u svetom životu. “Prijestup je ljudske sinove načinio Sotoninim podanicima. Vjerom u Kristovu žrtvu pomirnicu Adamovi sinovi mogu postati Božja djeca. Uzimajući ljudsku narav, Krist je uzdigao čovječanstvo. Grešni ljudi dobili su priliku da, povezani s Kristom, postanu dostojni imena Božjih sinova.” (Ellen G. White, Put Kristu, Zagreb 2010., str. 14)
Isus Krist je temelj kršćanstva. “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.” (1. Korinćanima 3,11) Isus je “začetnik i završitelj vjere” (Hebrejima 12,2). On je osnivač i temelj svoje Crkve koja treba nastaviti i dovršiti djelo koje je On započeo. Njezina je dužnost da objavi svima da mogu naći oprost grijeha i vječni život u Isusu Kristu ako Ga prihvate kao najskupocjeniji dar koji im Nebo poklanja.
O Isusu i značenju Njegovog djela za čovječanstvo svjedoče nam ne samo četiri Evanđelja, već i svjetovni povjesničari onoga doba i znameniti ljudi prošlih vjekova.
Hebrejski povjesničar Josip Flavije, mlađi Kristov suvremenik, piše: “U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće smije zvati čovjekom. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela i bio je učitelj svih ljudi koji su istinu prihvaćali s radošću. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i mnoge pogane. On je bio Krist. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaka našeg naroda, osudio na smrt na križu, njegovi raniji sljedbenici nisu mu postali nevjerni. Jer on se opet treći dan pojavio živ, kako su to od Boga poslani proroci pretkazali i deset tisuća drugih čudesnih stvari o njemu; a pleme kršćana, tako nazvanih po njemu, do današnjeg dana nije nestalo.” (Starine, 18.3.3)
O Kristu svjedoče i rimski povjesničari Tacit, Svetonije i Plinije Mlađi koji je bio prokonzul u Maloj Aziji početkom drugog stoljeća.
Francuski pisac Jean Jacques Rousseau je rekao: “U Sokratovom životu i smrti vidimo filozofa, dok u Isusovom životu i smrti vidimo Boga.”
Za vrijeme svojega progonstva na otok Sveta Helena, Napoleon je volio razmišljati i razgovarati s ljudima o Kristu. Jednom prigodom zapitao je svojega prijatelja: “Možete li mi reći tko je bio Isus Krist i u čemu je Njegov značaj?” Kad mu ovaj nije bio spreman odmah odgovoriti, Napoleon je nastavio: “Dobro, ja ću reći vama. Aleksandar Veliki, Cezar, Karlo Veliki i ja osnovali smo velika kraljevstva. Ali na čemu su počivala ta kraljevstva? Na sili! Samo je Isus osnovao svoje kraljevstvo na ljubavi, i do dana današnjega milijuni su spremni umrijeti za Njega. … Mislim da razumijem nešto o ljudskoj naravi, i mogu vam reći da su sve to bili ljudi, i ja sam samo čovjek. Ali Krist je više nego čovjek. Nitko nije Njemu ravan. I oni koji vjeruju u Njega osjećaju nadnaravnu ljubav prema Njemu. … To je nešto neobično. Vrijeme, veliki rušitelj, ne može ugasiti taj sveti plamen. To je ono što me osvjedočava o božanstvu Isusa Krista.”
Isus je osnovao duhovno kraljevstvo koje i danas postoji. Podanici toga kraljevstva su oni koji priznaju Isusa Krista za svojega osobnog Spasitelja, koji na Njemu temelje svoju vjeru, koji su s Njim u duhovnoj vezi molitvom i proučavanjem Njegove Riječi, tako da od Njega primaju silu da mogu živjeti po Božjoj volji i obznanjivati Njegov karakter.
Dr. Mirko Golubić
iz knjige Kršćanin i njegova vječna budućnost