Isusov život: Poglavlja 10 i 11

10. 02. 2018.

Glas u pustinji

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 1,5-23.57-80; 3,1-18; Mateju 3,1-12; Marku 1,1-8

 

Među vjernima u Izraelu koji su dugo očekivali Mesijin dolazak, pojavio se Kristov preteča. Ostarjeli svećenik Zaharija i njegova žena Elizabeta “oboje bijahu pravedni pred Bogom” i u njihovom tihom i svetom životu svjetlost vjere zasjala je kao zvijezda u tami tih zlih dana. Ovom bogougodnom bračnom paru dano je obećanje o sinu koji će ići pred licem Gospodnjim i “poravnati mu staze”.

Zaharija je živio u “gornjoj Judeji”, ali otišao je u Jeruzalem da tjedan dana služi u Hramu; bila je to dužnost koja se od svih svećenika zahtijevala dvaput godišnje. “Zapade ga … prema svećeničkom običaju — da uđe u hram Gospodnji i da prinese kâd.”

On je stajao ispred zlatnog žrtvenika na svetom mjestu u Svetištu. Oblak tamjana s molitvama Izraela uzdizao se pred Bogom. Iznenada je postao svjestan božanske nazočnosti. Anđeo Gospodnji “stajaše s desne strane kadionog žrtvenika”. Položaj anđela označavao je naklonost, ali Zaharija to nije zamijetio. Godinama se molio za dolazak Otkupitelja; sada je Nebo poslalo svojega vjesnika s porukom da će te molitve uskoro biti uslišene. Božja mu se milost činila prevelikom da bi mogao povjerovati! Bio je ispunjen strahom i samoosudom.

Međutim, bio je pozdravljen radosnim uvjeravanjem: “‘Ne boj se, Zaharija, jer je uslišena tvoja molitva! Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan. Imat ćeš radost i veselje, i mnoge će obradovati njegovo rođenje. Dakako, bit će velik pred Gospodinom… neće piti ni vina ni opojna pića; napunit će se Duhom Svetim… mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu. On će ići pred njim s Ilijinim duhom i snagom, da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod.’ Tada Zaharija reče anđelu: ‘Po čemu ću ja to spoznati? Ja sam star, a žena mi je u poodmakloj dobi.’”

Zaharija je dobro znao kako je Abrahamu u starosti poklonjeno dijete, zato što je vjerovao da je vjeran Onaj koji je obećao. Međutim, za trenutak je stari svećenik skrenuo svoju misao na slabost ljudskog roda. On je zaboravio da Bog može ispuniti ono što je obećao. Kakva suprotnost između ovog nevjerstva i čiste djetinje vjere Marije, djevojke iz Nazareta, čiji je odgovor na čudesnu vijest anđela bio: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” (Luka 1,38)

Rođenje Zaharijina sina, kao i rođenje Abrahamova djeteta, i Marijina djeteta, trebalo je poučiti o velikoj duhovnoj istini, istini koju sporo učimo i brzo zaboravljamo. Sami smo nesposobni činiti bilo što dobro; ali ono što ne možemo učiniti, učinit će Božja sila u svakoj duši koja se podčini i vjeruje. Vjerom je poklonjeno Dijete obećanja. Vjerom se rađa duhovni život, a mi se osposobljavamo da činimo djela pravde.

Na Zaharijino pitanje anđeo je rekao: “Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu radosnu vijest.” Pet stotina godina ranije Gabriel je trebao objaviti Danielu proročko razdoblje koje će trajati sve do Kristovog dolaska. Spoznaja da je kraj ovog razdoblja blizu pokrenula je Zahariju da se moli za Mesijin dolazak. Sada je sâm vjesnik, preko kojega je dano proročanstvo, došao najaviti njegovo ispunjenje.

Riječi anđela: “Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom”, pokazuju da se on nalazi na položaju s visokim počastima u nebeskim dvorovima. Kad je došao Danielu s viješću, rekao je: “Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio, osim Mihaela [Krista] Kneza vašega.” (Daniel 10,21) O Gabrielu Spasitelj govori u Otkrivenju i kaže: “I on to pokaza znacima po svom anđelu kojega posla svome sluzi Ivanu.” (Otkrivenje 1,1) Ivanu anđeo objavljuje: “Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci.” (Otkrivenje 22,9) Veličanstvena je to misao — anđeo koji stoji u časti do Božjega Sina izabran je da otkrije Božje namjere grešnim ljudima.

Zaharija je izrazio sumnju u riječi anđela. Stoga on neće progovoriti sve dok se one ne ispune. “A ti ćeš”, rekao je anđeo, “zanijemjeti… do dana dok se ovo ne zbude; jer nisi vjerovao mojim riječima, premda su takve da će se ipak ispuniti u svoje vrijeme.” Svećenikova dužnost prilikom ove službe bila je da se moli za oprost javnih i narodnih grijeha i za dolazak Mesije; ali kad je Zaharija pokušao to učiniti, nije mogao izgovoriti nijednu riječ.

Izišavši blagosloviti narod “on im je davao znakove i ostao nijem”. Dugo su čekali i počeli strahovati da ga nije pogodio Božji sud. Kad je izišao iz Svetinje, njegovo je lice sjalo od Božje slave “i oni spoznaše da je imao viđenje u hramu”. Zaharija im je objasnio što je vidio i čuo, i “kad se svrši vrijeme njegove službe, vrati se kući”.

Uskoro nakon rođenja obećanog djeteta, očev se jezik oslobodio “te je govorio i hvalio Boga. I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: Što će biti ovo dijete?” Sve je to trebalo pridonijeti usmjeravanju pozornosti na Mesijin dolazak, za koji je Ivan trebao pripremiti put.

Sveti Duh počinuo je na Zahariji i on je ovim veličanstvenim riječima prorekao poslanje svojega sina:

“I ti ćeš se, djetešce, prorok Previšnjega zvati,

jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove,

da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja,

koje biva oproštenjem grijeha njegovih,

zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega,

zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine,

da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj,

da upravi korake naše na put mira.”

“A djetešce kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitova Izraelu.” Prije Ivanovog rođenja anđeo je rekao: “Dakako, bit će velik pred Gospodinom. Sigurno neće piti ni vina ni opojna pića; napunit će se Duhom Svetim.” Bog je pozvao Zaharijinog sina na veliku zadaću, najveću zadaću koja je ikada bila povjerena ljudima. Da bi ispunio ovo djelo, Bog je morao raditi s njim. Božji Duh bit će s njim ako bude poštovao uputu anđela.

Ivan je trebao ići kao vjesnik Jahve, nositi Božju svjetlost ljudima. On će dati novi smjer njihovim mislima. On im je dojmljivo morao prenijeti svetost Božjih zahtjeva i njihovu potrebu za Božjom savršenom pravdom. Takav vjesnik mora biti svet. On mora biti hram u kome će prebivati Božji Duh. Da bi ispunio svoju zadaću, on mora imati zdrav tjelesni sastav, umnu i duhovnu snagu. Stoga je bilo nužno da vlada svojim željama i strastima. On je morao biti sposoban vladati svojim moćima tako da bi mogao stajati među ljudima nepokrenut okolnostima, kao stijene i planine u pustinji.

U doba Ivana Krstitelja bila je vrlo raširena pohlepa za bogatstvom, ljubav prema raskoši i razmetljivosti. Osjetilna zadovoljstva, gozbe i pijanke izazivale su bolesti tijela i izopačenost, umrtvljujući duhovno zapažanje i umanjujući osjetljivost prema grijehu. Ivan je trebao stajati kao obnovitelj. Svojim uzdržljivim životom i običnom odjećom trebao je ukoriti pretjerivanja svojega doba. Zbog toga upute dane Ivanovim roditeljima predstavljaju pouku o umjerenosti koju je dao anđeo s nebeskog prijestolja.

U djetinjstvu i mladosti karakter je najspremniji da prima dojmove. Tada treba steći moć vladanja nad samim sobom. Kraj ognjišta i za obiteljskim stolom vrši se utjecaj čije posljedice traju vječno. Navike stečene u djetinjstvu odlučuju više od bilo kojeg prirodnog dara hoće li neki čovjek biti pobjednik ili gubitnik u životnoj borbi. U mladosti je vrijeme sjetve. Ona određuje narav žetve za ovaj život i život koji će doći.

Kao prorok, Ivan je trebao “da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod”. U pripremanju puta za prvi Kristov dolazak, on je bio predstavnik onih koji će pripremiti narod za drugi Kristov dolazak. Svijet se predao ispunjavanju svojih želja. Zablude i laži kipte. Umnažaju se Sotonine zamke za uništenje duša. Svi koji žele savršenu svetost u strahu Božjem moraju naučiti pouku umjerenosti i samosvladavanja. Više sile uma moraju podčiniti želje i strasti. Osnova za stjecanje umne snage i duhovne pronicavosti je ta stega koja će nam omogućiti da razumijemo i provedemo u život svete istine Božje riječi. Zbog toga umjerenost nalazi svoje mjesto u djelu pripreme za drugi Kristov dolazak.

Po prirodnom redoslijedu Zaharijin bi sin bio odgojen za svećeničku službu. Međutim, odgoj u rabinskim školama učinio bi ga nespremnim za njegovo djelo. Bog ga nije poslao učiteljima teologije da ga nauče kako tumačiti Pisma. Pozvao ga je u pustinju da bi mogao učiti o prirodi i o Bogu te prirode.

Našao je svoj dom u osamljenom predjelu, usred neplodnih brežuljaka, divljih klisura i stjenovitih špilja. Njegov izbor bio je da se odrekne životnih uživanja i raskoši i prihvati nemilosrdnu stegu pustinje. Ovdje je njegova okolina doprinosila navikama jednostavnosti i samoodricanja. Neometan bukom svijeta, mogao je ovdje proučavati pouke iz prirode, objave i providnosti. Riječi što ih je anđeo uputio Zahariji često su Ivanu ponavljali njegovi bogobojazni roditelji. Od djetinjstva oni su mu ukazivali na njegovo poslanje i on je prihvatio sveto povjerenje. Samoća pustinje bila je za njega dobrodošlo utočište od društva u kojem su gotovo prevladali sumnja, nevjerstvo i nečistoća. Nije vjerovao u svoju snagu da se odupre kušnji, izbjegavajući stalni dodir s grijehom da ne bi izgubio osjećaj njegove strašne grešnosti.

Posvećen Bogu od svojega rođenja kao nazirej, prihvatio je ovaj zavjet kao svoj zavjet doživotnog posvećenja. Njegova je odjeća bila odjeća starih proroka — haljina od devine dlake opasana kožnim pojasom. Hranio se “skakavcima i divljim medom” koji je nalazio u pustinji i pio čistu vodu s brežuljaka.

Ipak, Ivan svoj život nije proveo u dokolici, u isposničkoj sumornosti i sebičnom izdvajanju. S vremena na vrijeme odlazio je kako bi se sreo s ljudima; uvijek je bio zainteresiran promatrač onoga što se događalo u svijetu. Iz svojeg tihog utočišta pratio je razvoj događaja. Svojim pogledom rasvijetljenim božanskim Duhom proučavao je karakter ljudi, da bi mogao pronaći način kako doprijeti do njihovog srca s nebeskom viješću. Teret njegovog poslanja počivao je na njemu. U osamljenosti, razmišljanjem i molitvom, trudio se pripremiti svoju dušu za životno djelo koje je bilo pred njim.

Premda u pustinji, nije bio pošteđen kušnji. Koliko je god bilo moguće, zatvorio je svaki put kojim bi Sotona mogao djelovati, pa ipak ga je kušač napadao. Njegova duhovna shvaćanja bila su jasna; razvio je snagu i odlučnost karaktera, a uz pomoć Svetoga Duha mogao je primijetiti Sotonin pristup i oduprijeti se njegovoj sili.

U pustinji Ivan je pronašao svoju školu i svoje svetište. Kao i Mojsije usred midjanskih planina, bio je zaklonjen Božjom prisutnošću i okružen dokazima Njegove moći. Njemu nije palo u dio da kao veliki vođa Izraela prebiva usred svečane veličanstvenosti planinske osame; već su pred njime ležali vrhovi Moaba, s onu stranu Jordana, govoreći mu o Onome koji učvršćuje bregove i opasuje ih silom. Sumorni i strašni izgled prirode u njegovom pustinjskom domu živo je prikazivao stanje Izraela. Gospodnji rodni vinograd postao je neobrađena pustoš. Ali iznad pustinje natkrililo se sjajno i divno nebo. Olujnotamni oblaci koji su se navlačili bili su natkriljeni dugom obećanja. Tako je nad Izraelovim poniženjem sjala obećana slava Mesijine vladavine. Oblake gnjeva rastjerala je duga Njegove zavjetne milosti.

Sâm u tihoj noći čitao je Božje obećanje Abrahamu o potomstvu bezbrojnom kao zvijezde. Svjetlost zore, pozlaćujući moapske planine, govorila mu je o Onome koji će biti kao “jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka”. (2. Samuelova 23,4) A u podnevnoj svjetlosti vidio je raskoš Njegovog javljanja, kad će se otkriti “Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti”. (Izaija 40,5)

S duhom punim strahopoštovanja, ali i radosti, istraživao je u proročkim svicima objave o dolasku Mesije — obećanog Potomka koji će smrskati glavu zmiji. Šiloh, “Darovatelj mira”, trebao se pojaviti prije nego što nestane kralja na Davidovom prijestolju. Sada je došlo vrijeme. Rimski vladar sjedio je u dvoru na brdu Sion. Na osnovi sigurne Božje riječi, Krist je već bio rođen.

Izaijini oduševljeni opisi Mesijine slave bili su predmet njegovog danonoćnog proučavanja — Mladica iz panja Jišajeva; Kralj koji kraljuje po pravdi i “sud pravi izriče bijednima na zemlji”; i “utočište od nevremena… kao sjena u žednoj pustari”; Izrael se neće više nazvati “Ostavljenom”, niti njegova zemlja “Opustošenom”, nego će je Gospodin zvati “Moja milina”, a svoju zemlju “Udana”. (Izaija 11,4; 32,2; 62,4) Srce osamljenog prognanika bilo je ispunjeno slavnim viđenjem. Zaboravljajući na sebe promatrao je Kralja u Njegovoj ljepoti. Gledao je veličanstvenost svetosti, a sebe je smatrao neuspješnim i nedostojnim. Bio je spreman poći kao nebeski vjesnik, ne bojeći se ljudskog, zato što je gledao na Božanstvenog. U nazočnosti zemaljskih vladara mogao je stajati uspravno i neustrašivo, zato što se duboko klanjao pred Kraljem nad kraljevima.

Ivan nije u cijelosti razumio narav Mesijinog kraljevstva. On je očekivao da Izrael bude oslobođen od narodnih neprijatelja; ali dolazak Kralja u pravdi i uspostava Izraela kao svetog naroda bio je veliki cilj njegove nade. Na taj je način vjerovao da će se ispuniti proročanstvo izrečeno prilikom njegovog rođenja:

“Da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, …

da mu bez straha,

izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo

u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.”

Vidio je svoj narod zaveden, samodovoljan i zaspao u svojim grijesima. Čeznuo je da ga probudi za svetiji život. Poruka koju mu je Bog dao da je pronosi bila je određena kako bi ih probudila iz uspavanosti i pokrenula da zadrhte zbog svoje velike zloće. Prije nego što sjeme Evanđelja pronađe mjesto, zemljište srca mora se obraditi. Prije nego što potraže iscjeljenje od Isusa, morali su postati svjesni opasnosti od rana grijeha.

Bog ne šalje vjesnike da laskaju grešnicima. On ne šalje vijest mira da bi neposvećene uljuljkao kobnom sigurnošću. On opterećuje savjest prijestupnika teškim bremenom i probada dušu strijelama osvjedočenja. Anđeli koji služe iznose grešniku strašne Božje sudove da bi produbili osjećaj potrebe i potaknuli ga da uzvikne: “Što mi treba činiti da se spasim?” Tada Ruka koja ga je ponizila do praha podiže pokajnika. Glas koji je ukoravao grijeh i posramio gordost i slavoljublje, pita s najnježnijom sućuti: “Što hoćeš da ti učinim?”

Kad je Ivanova služba otpočela, narod se nalazio u stanju uznemirenosti i nezadovoljstva, pred samim ustankom. Nakon svrgnuća Arhelaja, Judeja je pala pod neposrednu vlast Rima. Svirepa vladavina i nasilje rimskih upravitelja i njihovi odlučni napori da uvedu neznabožačka znamenja i običaje potpalili su pobunu koja je bila ugušena u krvi tisuća najhrabrijih Izraelaca. Sve ovo pojačalo je mržnju naroda prema Rimu i čežnju da se oslobode rimske sile.

Usred nesloge i svađe čuo se glas iz pustinje, potresan i ozbiljan, a ipak pun nade: “Obratite se … jer je blizu kraljevstvo nebesko!” On je pokrenuo ljude novom, začudnom silom. Proroci su upućivali na Kristov dolazak kao na događaj u dalekoj budućnosti; ali ovdje je postojala objava da je On tu. Sam Ivanov izgled podsjećao je umove njegovih slušatelja na stare vidioce. Svojim ponašanjem i odjećom bio je sličan proroku Iliji. Duhom i silom Ilijinom optuživao je iskvarenost naroda i korio ih zbog grijehova koji su prevladali. Njegove su riječi bile jednostavne, neposredne i uvjerljive. Mnogi su vjerovali da je on jedan od proroka koji je uskrsnuo iz mrtvih. Sav je narod bio pokrenut. Mnoštvo se sjatilo u pustinju.

Ivan je objavljivao dolazak Mesije i pozivao narod na pokajanje. Kao znak očišćenja od grijeha, krštavao ih je u vodama Jordana. Tako je značajnom, očitom poukom objavio da su oni koji su sebe proglašavali Božjim izabranim narodom bili uprljani grijehom i da bez očišćenja srca i života ne mogu imati dijela u Mesijinom kraljevstvu.

Knezovi i rabini, vojnici, carinici i seljaci dolazili su čuti proroka. Svečana opomena od Boga uznemiravala ih je neko vrijeme. Mnogi su dovedeni do pokajanja i prihvatili su krštenje. Osobe iz svih društvenih slojeva pokorile su se zahtjevima Krstitelja kako bi imali udjela u kraljevstvu što ga je objavljivao.

Dolazili su mnogi književnici i farizeji, ispovijedajući svoje grijehe i tražeći krštenje. Oni su sebe uzvisivali kao bolje od ostalih ljudi i navodili narod da ima visoko mišljenje o njihovoj pobožnosti; sad su tajni grijesi njihovog života bili otkriveni. Međutim, Sveti Duh pokazao je Ivanu da mnogi od ovih ljudi nemaju pravo osvjedočenje o grijehu. Bili su prevrtljivci. Nadali su se da će kao prorokovi prijatelji naći milost kod Kneza koji će doći. Primajući krštenje iz ruku ovog omiljenog mladog učitelja, smatrali su da će pojačati svoj utjecaj na narod.

Ivan ih je dočekao oštrim pitanjem: “Zmijski porodi! Tko vas naputi da bježite od srdžbe što stiže? Rodite, dakle, plodom koji odgovara obraćenju. Ne tlapite da možete u sebi reći: ‘Imamo za oca Abrahama’, jer, kažem vam, Bog može od ovih stijena podići Abrahamu djecu.”

Hebreji su pogrešno protumačili Božje obećanje o vječnoj naklonosti prema Izraelu: “Ovako govori Jahve, koji daje da sunce sjaje danju, a mjesec i zvijezde da svijetle noću, koji burka more da mu valovi buče — ime mu je Jahve nad Vojskama: Ako se ikad ti zakoni poremete preda mnom — riječ je Jahvina — onda će i potomstvo Izraelovo prestati da bude narod pred licem mojim zauvijek! Ako se mogu izmjeriti nebesa gore, i dolje istražiti temelji zemlje, onda ću i ja odbaciti potomstvo Izraelovo zbog svega što počiniše — riječ je Jahvina.” (Jeremija 31,35-37) Židovi su smatrali da im njihovo prirodno podrijetlo od Abrahama daje pravo na ovo obećanje. Ali previdjeli su uvjete što ih je Bog odredio. Prije nego što je dao obećanje, On je rekao: “Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj… jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” (Jeremija 31,33.34)

Njegova milost osigurana je narodu u čijem je srcu zapisan Božji zakon. Oni su jedno s Njim. Ali Židovi su se sami odvojili od Boga. Zbog svojih grijeha patili su pod Njegovim sudovima. To je bio uzrok njihovog ropstva pod neznabožačkim narodom. Njihovi su umovi bili pomračeni prijestupom, a kako im je Gospodin u prošlim vremenima ukazivao tako veliku naklonost, opravdavali su svoje grijehe. Laskali su sami sebi da su bolji od drugih ljudi i da im to daje pravo na Njegove blagoslove.

Ovo je “napisano za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima”. (1. Korinćanima 10,11) Kako često pogrešno tumačimo Božje blagoslove i laskamo sebi da zbog neke dobrote u nama uživamo naklonost! Bog ne može učiniti za nas ono što želi učiniti. Mi upotrebljavamo Njegove darove da bismo udovoljili svojim željama i da bi naše srce otvrdnulo u nevjerstvu i grijehu.

Ivan je objavio učiteljima u Izraelu da njihova oholost, sebičnost i surovost pokazuju da su oni potomci Zmijini, smrtno prokletstvo za narod, a ne djeca pravednog i poslušnog Abrahama. S obzirom na svjetlost koju su primili od Boga, bili su čak gori od neznabožaca od kojih su se osjećali mnogo višima. Zaboravili su stijenu od koje su bili isklesani i jamu iz koje su iskopani. Bog nije ovisio o njima u postizanju svojega cilja. Kao što je Abrahama pozvao iz neznabožačkog naroda, tako je mogao pozvati i druge u svoju službu. Njihova srca mogu izgledati beživotna kao stijenje u pustinji, ali ih Njegov Duh može pokrenuti da izvrše Njegovu volju i prime ispunjenje Njegovog obećanja.

“Već je”, kaže prorok, “položena sjekira na korijen stablima: svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj.” Vrijednost drveta ne određuje se njegovim imenom, već njegovim urodom. Ako je drvo beskorisno, ime ga ne može spasiti od uništenja. Ivan je objavio Židovima da o njihovom položaju pred Bogom odlučuje njihov karakter i život. Sámo ispovijedanje vjere nema nikakve vrijednosti. Ako njihov život i karakter nisu u skladu s Božjim zakonom, oni nisu Njegov narod.

Riječima koje ispituju srce Ivan je uvjerio svoje slušatelje. Oni su dolazili k njemu s pitanjem: “Što nam je onda činiti?” Odgovorio je: “Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne; tko ima hrane, neka učini tako.” Opominjao je carinike da ne čine nepravdu, a vojnike da ne čine nasilja.

Svi koji budu postali podanici Kristovog kraljevstva, rekao je, pružit će dokaze o svojoj vjeri i pokajanju. Ljubaznost, poštenje i vjernost pokazat će se u njihovom životu. Služit će nevoljnima i donosit će svoje prinose Bogu. Oni će štititi nemoćne i pružit će primjer vrline i samilosti. Tako će Kristovi sljedbenici pružati dokaze o preobražavajućoj sili Svetoga Duha. U svakodnevnom životu vidjet će se pravda, milosrđe i Božja ljubav. Ako ne bude tako, oni će biti kao pljeva koja se baca u vatru.

“Ja vas krstim vodom u znak obraćenja”, govorio je Ivan, “ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” (Matej 3,11) Prorok Izaija izjavljuje da će Gospodin očistiti svoj narod od njihovih grijeha, “dahom suda i dahom koji spaljuje”. Riječ Gospodnja Izraelu je glasila: “Kada na te ruku pružim, da lužinom tvoju trosku očistim, da iz tebe uklonim olovo!” (Izaija 4,4; 1,25) Za grijeh, ma gdje se našao, “Bog je oganj koji proždire”. (Hebrejima 12,29) U svima koji se podčine Njegovoj sili Božji će Duh spaliti grijeh. Ali ako se ljudi čvrsto drže grijeha, oni će se poistovjetiti s njim. Tada Božja slava koja uništava grijeh mora uništiti i njih. Jakov je poslije noći borbe s anđelom uzviknuo: “Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh.” (Postanak 32,30) Jakov je bio kriv zbog velikog grijeha koji je učinio u svojem ponašanju prema Ezavu, ali se pokajao. Njegov prijestup je oprošten i grijeh očišćen; stoga je mogao podnijeti otkrivenje Božje nazočnosti. Ali, kad god su ljudi dolazili pred Boga, a namjerno gajili zlo, bili su uništeni. Prilikom drugog Kristovog dolaska zli će biti uništeni “dahom usta” Njegovih i iskorijenjeni “svjetlošću dolaska” Njegova. (2. Solunjanima 2,8) Svjetlost Božje slave, koja daje život pravednicima, uništit će grešnike.

U doba Ivana Krstitelja Krist se upravo trebao pojaviti kao Onaj koji će otkriti Božji karakter. Sama Njegova pojava otkrivat će ljudima njihov grijeh. Jedino ako se budu htjeli očistiti od grijeha, moći će ući u zajednicu s Njim. Samo oni koji su čistoga srca mogu prebivati u Njegovoj nazočnosti.

Tako je Krstitelj objavljivao Božju poruku Izraelu. Mnogi su pazili na njegove pouke. Mnogi su sve žrtvovali da bi poslušali. Mnoštvo je slijedilo ovog novog učitelja od mjesta do mjesta i nije bilo malo onih koji su gajili nadu da bi on mogao biti Mesija. Kad je Ivan vidio narod kako se okreće k njemu, koristio je svaku priliku da mu upravi vjeru prema Onome koji će doći.

 

 

 

Krštenje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 3,13-17; Marku 1,9-11; Luki 3,21.22

 

Glas proroka iz pustinje i njegova uzvišena poruka raširili su se po cijeloj Galileji. Vijest je doprla do seljaka u najzabačenijim brdskim mjestima i do ribara kraj mora, i u ovim jednostavnim, ozbiljnim srcima naišla na svoj najiskreniji odaziv. U Nazaretu se ona kazivala u drvodjeljskoj radionici koja je pripadala Josipu i Jedan je prepoznao poziv. Njegovo je vrijeme došlo. Okrećući se od svojeg svakodnevnog napornog rada, oprostio se od majke i slijedio korake svojih sunarodnjaka koji su se stjecali k Jordanu.

Isus i Ivan Krstitelj bili su rođaci blisko povezani okolnostima svojega rođenja; pa ipak nisu osobno poznavali jedan drugoga. Isus je živio u Nazaretu u Galileji, a Ivan u Judejskoj pustinji. U sasvim različitim uvjetima, živeći povučenim životom, nisu imali vezu jedan s drugim. Promisao je tako odredila. Nikakva prilika nije trebala biti pružena koja bi ih optuživala da su se dogovarali kako poduprijeti tvrdnje jedan drugoga.

Ivan je bio upoznat s događajima koji su obilježili Isusovo rođenje. On je čuo o posjetu Jeruzalemu u Isusovom djetinjstvu i o tome što se dogodilo u rabinskoj školi. Znao je o Njegovom bezgrešnom životu i vjerovao je da je On Mesija, ali o tome nije imao pouzdano jamstvo. Činjenica da je Isus toliko godina ostao nepoznat, ne dajući nikakvo posebno svjedočanstvo o svojoj zadaći, pružala je povod za sumnju u to je li On uistinu Obećani. Krstitelj je, međutim, čekao u vjeri, uzdajući se da će Bog u svoje vrijeme sve objasniti. Njemu je bilo otkriveno da će Mesija zatražiti da Ga krsti svojim rukama i da će se tada dati znak o Njegovom božanskom karakteru. Tako će Ga on moći predstaviti narodu.

Kad je Isus došao krstiti se, Ivan je u Njemu otkrio čistoću karaktera koju nikada ranije nije zamijetio ni u jednom čovjeku. Sámo ozračje Njegove nazočnosti bilo je sveto i ulijevalo je strahopoštovanje. Među mnoštvom koje se okupljalo oko njega na Jordanu, Ivan je slušao mračne priče o zločinima i sreo se s dušama povijenim pod teretom bezbrojih grijeha; ali nikada nije došao u dodir s ljudskim bićem koje je toliko odisalo božanskim utjecajem. Sve je to bilo u skladu s onim što je Ivanu objavljeno o Mesiji. Ipak, ustezao se ispuniti Isusov zahtjev. Kako može on, grešnik, krstiti Bezgrešnoga? I zašto bi se Onaj kome nije potrebno pokajanje podvrgnuo obredu koji je predstavljao priznanje krivnje koju treba oprati?

Kad je Isus zatražio krštenje, Ivan se povukao uzviknuvši: “Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni!” Odlučnim ali ipak plemenitim autoritetom Isus je odgovorio: “Pusti sada, jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom.” Popustivši, Ivan je poveo Spasitelja do Jordana i uronio Ga u vodu. Isus “odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega.”

Isus nije primio krštenje kao priznanje svoje vlastite krivnje. On se poistovjetio s grešnicima, učinivši korak koji mi trebamo učiniti i izvršivši posao koji mi moramo izvršiti. Njegov život patnji i strpljive ustrajnosti nakon krštenja također je uzor nama.

Kad je izišao iz vode, Isus je priklonio glavu u molitvi na obali rijeke. Pred Njim se otvara novo i značajno razdoblje. On je sada na širokoj pozornici ulazio u svoj životni sukob. Iako je bio Knez mira, Njegov dolazak mora biti kao isukivanje mača. Kraljevstvo što ga je On došao zasnovati bilo je suprotno od onoga što su Židovi željeli. On, koji je bio temelj izraelskih obreda i uređenja, smatrat će se njihovim neprijateljem i rušiteljem. On, koji je objavio Zakon na Sinaju, bit će osuđen kao prijestupnik. On, koji je došao slomiti Sotoninu silu, bit će proglašen Belzebulom. Nitko na Zemlji nije Ga razumijevao, i tijekom službe On je i dalje morao hoditi sâm. Tijekom cijelog Njegovog života Njegova majka i braća nisu shvaćali Njegovo poslanje. Čak Ga ni Njegovi učenici nisu razumijevali. On je prebivao u vječnoj svjetlosti, kao jedan s Bogom, ali svoj život na Zemlji morao je provesti u osamljenosti.

Kao jedan od nas, morao je nositi teret naše krivnje i nesreće. Bezgrešni je morao osjetiti sramotu grijeha. Onaj koji je volio mir, morao je prebivati s nemirom, istina je morala boraviti s neistinom, čistoća s nečistoćom. Svaki grijeh, svaka nesuglasica, svaka ponižavajuća požuda koju je prijestup donio bila je mučenje za Njegov duh.

Sâm je morao utrti stazu, sâm je morao nositi teret. Na Njemu, koji je ostavio svoju slavu i prihvatio slabosti ljudskog roda, mora počivati otkupljenje svijeta. On je sve to vidio i osjećao, ali je Njegov cilj ostao nepoljuljan. O Njegovoj mišici ovisilo je spasenje palog roda i On je ispružio svoju ruku da bi uhvatio ruku Svemoćne ljubavi.

Spasiteljev pogled kao da je prodirao u Nebo dok je izlijevao svoju dušu u molitvi. Dobro je znao kako je grijeh otvrdnuo ljudska srca, i kako će im biti teško prepoznati Njegovo poslanje i prihvatiti dar spasenja. On je molio Oca za silu da pobijedi njihovu nevjeru, da slomi okove kojima ih je Sotona zarobio i za njihovo dobro pobijedi rušitelja. On je tražio dokaz da Bog prihvaća ljudski rod u osobi svojega Sina.

Nikada ranije anđeli nisu slušali takvu molitvu. Oni su žarko željeli svojem voljenom Zapovjedniku donijeti vijest ohrabrenja i utjehe. Ali ne — sâm Otac će odgovoriti na molbu svojega Sina. Neposredno s prijestolja izlazile su zrake Njegove slave. Nebesa su se otvorila i na Spasiteljevu glavu sišla je najčistija svjetlost u obliku goluba — prikladan znak Onoga koji je ponizan i krotak.

Od silnoga mnoštva na Jordanu malo je njih, osim Ivana, raspoznavalo ovo nebesko viđenje. Ipak, svečana ozbiljnost božanske Prisutnosti počivala je nad okupljenima. Narod je stajao i u tišini promatrao Krista. Njegova prilika kupala se u svjetlosti koja vječno okružuje Božje prijestolje. Njegovo podignuto lice bilo je proslavljeno, što nikada prije nisu vidjeli na čovjekovom licu. Iz otvorenih nebesa čuo se glas kako govori: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”

Ove riječi potvrde dane su da bi nadahnule vjerom one koji su bili svjedoci ovog prizora i ojačale Spasitelja za Njegovo poslanje. Iako su grijesi svijeta, koji je skrivio, položeni na Krista, iako se ponizio uzimanjem naše pale naravi na sebe, glas s Neba proglasio Ga je Sinom Vječnoga.

Ivan je bio duboko dirnut kad je vidio Isusa kao poniznog molitelja koji je sa suzama u očima tražio Očevu potvrdu. Kad Ga je okružila Božja slava i kad se začuo glas s Neba, Ivan je prepoznao znak koji je Bog obećao. On je znao da je Onaj koga je krstio bio Otkupitelj svijeta. Sveti Duh je počivao na Njemu i s ispruženom je rukom, pokazujući na Isusa, povikao: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!”

Nitko od slušatelja, pa čak ni sâm govornik, nije razabrao značenje riječi “Jaganjca Božjeg”. Na brdu Moriji Abraham je čuo pitanje svojega sina: “Oče! … gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Otac je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8) U ovnu koga je Bog dao umjesto Izaka, Abraham je vidio sliku Onoga koji će umrijeti za grijehe ljudi. Sveti Duh je preko Izaije, prihvaćajući ovo slikovito prikazivanje, prorokovao o Spasitelju: “Ko jagnje na klanje odvedoše ga. … A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (Izaija 53,7.6), ali izraelski narod nije shvatio ovu pouku. Mnogi od njih gledali su na žrtvene darove poput neznabožaca koji su svoje žrtve smatrali darovima s pomoću kojih sami mogu umilostiviti božanstvo. Bog ih je želio poučiti kako iz Njegove ljubavi proistječe dar koji ih miri s Njim.

Riječ koja je upućena Isusu na Jordanu: “Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” obgrlila je cijeli ljudski rod. Bog je progovorio Isusu kao našem predstavniku. Unatoč svim našim grijesima i slabostima, nismo odbačeni kao bezvrijedni. On “nas dobrostivo obdari u Ljubljenome”. (Efežanima 1,6) Slava koja je počivala na Kristu zalog je Božje ljubavi prema nama. Ona nam govori o sili molitve — kako ljudski glas može doprijeti do Božjeg uha i kako naše molbe mogu biti prihvaćene u nebeskim dvorovima. Zbog grijeha Zemlja je odvojena od Neba i otuđena od njegove zajednice; ali Isus ju je opet povezao s područjem slave. Njegova je ljubav okružila čovjeka dosegnuvši do najvišeg Neba. Svjetlost koja je iz otvorenih vrata padala na Spasiteljevu glavu padat će i na nas dok se molimo za pomoć da se odupremo kušnji. Glas koji je govorio Isusu kaže svakoj vjernoj duši: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”

“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2) Naš je Otkupitelj otvorio put, tako da najgrešniji, najugroženiji, najugnjeteniji i najprezreniji mogu pronaći pristup k Ocu. Svi mogu imati dom u stanovima koje je Isus otišao pripremiti. “Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima ‘Davidov ključ’; ‘onaj koji otvori — i nitko ne zatvori; onaj koji zatvori — i nitko ne otvori’ … Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8)