Isusov život: Poglavlja 12 i 13

17. 02. 2018.

Kušanje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,1-11; Marku 1,12.13; Luki 4,1-13

 

“Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.” Markove su riječi još značajnije. On kaže: “Odmah poslije toga Duh ga natjera da ide u pustinju. I ostade u pustinji četrdeset dana, i sotona ga kušaše. Boravio je među divljim životinjama. … Za to vrijeme nije ništa jeo.”

Kad je Isus odveden u pustinju da bude iskušan, Njega je tamo odveo Božji Duh. On nije tražio kušnju. On je otišao u pustinju da bude sâm, da razmišlja o svojem poslanju i radu. Postom i molitvom se trebao ojačati za stazu poprskanu krvlju kojom je morao proći. Ali Sotona je znao da je Spasitelj otišao u pustinju i smatrao je da je to najbolje vrijeme da Mu se približi.

Pitanja od velike važnosti za svijet u sukobu između Kneza svjetlosti i upravitelja kraljevstva tame stavljena su na kocku. Nakon čovjekovog kušanja kojim ga je naveo na grijeh, Sotona je proglasio da je Zemlja njegova, nazivajući sebe knezom ovoga svijeta. Pošto je praoca i pramajku našeg ljudskog roda prilagodio svojoj naravi, mislio je ovdje zasnovati svoje kraljevstvo. Izjavio je da su ga ljudi izabrali za svojega vladara. Svojim upravljanjem ljudima održavao je svoju vladavinu nad svijetom. Krist je došao pobiti ovu Sotoninu tvrdnju. Kao Sin Čovječji, Krist će ostati odan Bogu. Tako će se pokazati da Sotona nije zadobio posvemašnju upravu nad ljudskim rodom i da je neosnovano njegovo polaganje prava na svijet. Svi koji žele biti oslobođeni od njegove sile bit će oslobođeni. Područje vlasti koju je Adam izgubio kroz grijeh će se vratiti.

Otkako je u Edenskom vrtu rečeno zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina” (Postanak 3,15), Sotona je znao da ne drži potpunu vlast nad svijetom. U ljudima se vidjela djelotvorna sila koja se odupirala njegovoj vlasti. S vrlo velikim zanimanjem promatrao je žrtve koje su prinosili Adam i njegovi sinovi. U ovim je obredima jasno raspoznavao znamenje veze između Zemlje i Neba. Odlučio je umiješati se u ovu vezu. Netočno je predstavljao Boga i pogrešno tumačio obrede koji su upućivali na Spasitelja. Ljudi su bili navedeni da se boje Boga kao Onoga koji uživa u njihovom uništenju. Žrtve koje su trebale ukazati na Božju ljubav prinosile su se samo da bi ublažile Njegov gnjev. Sotona je budio grešne strasti u ljudima da bi utvrdio svoju vlast nad njima. Kad je dana Božja pisana Riječ, Sotona je proučavao proročanstva o Spasiteljevom dolasku. Iz naraštaja u naraštaj radio je da zaslijepi ljude za ta proročanstva kako bi odbacili Krista u vrijeme Njegovog dolaska.

Prigodom Kristova rođenja Sotona je znao da je došao Onaj koji ima božansku zadaću osporiti njegovu vlast. Drhtao je na anđeosku vijest koja je potvrđivala autoritet novorođenog Kralja. Sotona je dobro znao kakav je položaj Krist imao na Nebu kao ljubljeni od Oca. To što Božji Sin treba doći na ovaj svijet kao Čovjek ispunjavalo ga je uznemirenošću i zebnjom. On nije mogao dokučiti tajnu ove velike žrtve. Njegova sebična duša nije mogla razumjeti takvu ljubav za prevareni rod. Slavu i mir Neba i radost zajedništva s Bogom ljudi su maglovito shvaćali, ali Luciferu, kerubu zaklanjaču, one su bile dobro poznate. Otkako je izgubio Nebo, odlučio je naći osvetu navodeći druge da podijele njegov pad. To će postići time što će ih navoditi da podcjenjuju nebeska dobra i da uprave srca onome što je zemaljsko.

Zapovjednik Neba nije bez prepreka zadobivao duše ljudi za svoje kraljevstvo. Od vremena kad je bio novorođenče u Betlehemu, Zli Ga je stalno napadao. Božji lik otkrivao se u Kristu, a na Sotoninim savjetima odlučeno je da Ga treba nadvladati. Nijedno ljudsko biće nije došlo na svijet i izbjeglo silu tog varalice. Sve udružene sile zla vješto su postavljene na Isusovu stazu da bi se uključile u borbu protiv Njega i, ako je moguće, nadvladale Ga.

Prigodom Spasiteljevog krštenja Sotona se nalazio među svjedocima. On je vidio slavu kojom je Otac osjenio svojega Sina. On je čuo glas Jahve kako svjedoči o Isusovom božanstvu. Od Adamova grijeha ljudski je rod izgubio neposrednu zajednicu s Bogom; veza između Neba i Zemlje održavala se kroz Krista; ali sada kad je Isus došao “u obličju grešnog tijela” (Rimljanima 8,3), sâm je Otac progovorio. On je ranije održavao vezu s ljudima preko Krista; sada održava vezu s ljudskim rodom u Kristu. Sotona se nadao da će Božje gnušanje prema zlu donijeti vječno odvajanje između Neba i Zemlje. Ali sada se pokazalo da je veza između Boga i čovjeka obnovljena.

Sotona je uvidio da mora ili pobijediti ili biti pobijeđen. Sporna pitanja ove borbe bila su previše značajna da bi bila povjerena njegovim udruženim anđelima. On osobno mora voditi ovaj rat. Sve otpadničke sile ponovno su se prestrojile protiv Božjeg Sina. Krist je postao meta svakog paklenog oružja.

Mnogi smatraju da ova borba između Krista i Sotone nema neko posebno značenje za njihov život; za njih je ona nevažna. Ali u području svakog ljudskog srca ova se borba ponavlja. Nikada čovjek ne napušta redove zla da bi služio Bogu, a da se ne suoči sa Sotoninim napadima. Kušnje kojima se Krist odupro iste su kao i one za koje smatramo da im se teško odupiremo. One su se nametale Njemu u toliko većem stupnju u kolikom je Njegov karakter nadmoćniji od našeg. Sa strašnim teretom grijeha svijeta na sebi, Krist se odupro kušnji apetita, ljubavi prema svijetu, kao i ljubavi za razmetanjem koja vodi k oholosti. To su bile kušnje koje su savladale Adama i Evu i koje tako lako pobjeđuju i nas.

Sotona je upućivao na Adamov grijeh kao na dokaz da je Božji zakon nepravičan i da se ne može poslušati. Krist je morao otkupiti Adamov prijestup u našoj ljudskoj naravi. Ipak, kad je kušač napao Adama, na njemu se nisu vidjele posljedice grijeha. On je stajao u snazi savršene muževnosti, savršeno krepka uma i tijela. Bio je okružen edenskom slavom i u svakodnevnoj zajednici s nebeskim bićima. S Isusom nije bilo tako kad je ušao u pustinju da se suoči sa Sotonom. Tijekom četiri tisuće godina ljudski je rod opadao u svojoj tjelesnoj snazi, umnoj moći i moralnoj vrijednosti. Krist je uzeo na sebe nemoći grijehom oslabljenog ljudskog roda. Jedino je na taj način mogao spasiti čovjeka iz najvećih dubina njegovog poniženja.

Mnogi tvrde da kušnja nije mogla nadvladati Krista. Ali tada On ne bi mogao biti stavljen u Adamov položaj. On ne bi mogao izboriti pobjedu koju je Adam izgubio. Ako bismo u bilo kojem smislu imali puno težu borbu nego Krist, On nam onda ne bi mogao pomoći. Ali naš je Spasitelj uzeo ljudsku narav sa svim njezinim sklonostima. Uzeo je ljudsku narav s mogućnošću da popusti kušnji. Mi ne trebamo ništa nositi što On nije podnio.

Kod Krista, kao i kod svetog para u Edenu, apetit je predstavljao osnovu prve i velike kušnje. Upravo tamo gdje je počeo pad, mora otpočeti i djelo našeg otkupljenja. Kao što je Adam pao zbog popuštanja apetitu, tako i Krist mora pobijediti odricanjem želji. “Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.’ Isus odvrati: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.’”

Od Adamovog pa do Kristovog vremena ugađanje sebi pojačalo je snagu želja i strasti, sve dok nisu gotovo neograničeno zavladale. Tako su ljudi postali moralno uniženi i bolesni, i sami po sebi nisu mogli pobijediti. Krist je pobijedio umjesto čovjeka izdržavši najtežu kušnju. Zbog nas je pokazao samosvladavanje koje je bilo jače od gladi ili smrti. U ovoj prvoj pobjedi bila su obuhvaćena i druga pitanja koja ulaze u sve naše borbe sa silama tame.

Kad je Isus ušao u pustinju, bio je okružen Očevom slavom. Obuzet zajednicom s Bogom, bio je uzdignut iznad ljudskih slabosti. Ali slava Ga je napustila i On je bio ostavljen da se bori s kušnjom. Ona se obrušavala na Njega svakoga trenutka. Njegova ljudska narav ustuknula je pred borbom koja Ga je očekivala. Četrdeset dana postio je i molio se. Slab i izmršavio od gladi, iscrpljen i izmučen duševnim očajanjem, “tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka” (Izaija 52,14). Tada je nastupila Sotonina prilika; tada je pretpostavljao da može pobijediti Krista.

Kao da je to odgovor na Njegove molitve, ovdje je Spasitelju prišao netko u prilici nebeskog anđela. On je tvrdio da ima nalog od Boga da objavi kraj Kristovog posta. Kao što je Bog poslao anđela da zadrži Abrahamovu ruku da ne žrtvuje Izaka, tako je Otac — zadovoljan Kristovom spremnošću da pođe stazom poprskanom krvlju — poslao anđela da Ga izbavi; to je bila vijest koja je stigla Isusu. Isus je bio klonuo od gladi, osjećao je snažnu želju za hranom, kad Mu je Sotona iznenada prišao. Pokazujući kamenje koje je bilo razbacano po pustinji i koje je imalo izgled kruha, kušač je rekao: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.”

Iako se pojavio kao anđeo svjetlosti, ove su prve riječi odale Sotonin karakter. “Ako si zaista Sin Božji.” Ovdje je nagovještaj nepovjerenja. Da je Isus učinio ono što je Sotona predlagao, to bi bilo prihvaćanje sumnje. Kušač namjerava svladati Krista istim sredstvima koja su bila tako uspješna nad ljudskim rodom u početku. Kako se vješto Sotona približio Evi u Edenu! “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Postanak 3,1) Dovde su kušačeve riječi bile istinite, ali u načinu njihovog izgovaranja nalazilo se prikriveno omalovažavanje Božjih riječi. Bilo je prikrivenog poricanja, sumnje u božansku istinitost. Sotona je pokušao uliti u Evin um pomisao da Bog neće učiniti onako kako je rekao, da je uskraćivanje tako prekrasnog ploda u suprotnosti s Njegovom ljubavi i sućuti prema čovjeku. Tako i sada kušač teži da nadahne Krista svojim osobnim osjećajima. “Ako si zaista Sin Božji.” Ove su riječi svojom gorčinom nanijele Kristu bol. U tonu kušačevog glasa nalazio se izraz krajnje nevjerice. Hoće li Bog tako postupati sa svojim Sinom? Hoće li Ga ostaviti u pustinji s divljim životinjama, bez hrane, osamljenog, bez utjehe? Kušač nagovješćuje da Bog nikada nije pomišljao da Njegov Sin bude u takvom stanju. “Ako si zaista Sin Božji”, pokaži svoju silu time što ćeš se osloboditi gladi koja te mori. Naredi da ovo kamenje postanu kruhovi.

Riječi s Neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Matej 3,17) još su odzvanjale u Sotoninim ušima. Ipak, on je odlučio natjerati Krista da ne vjeruje u ovo svjedočanstvo. Božja je riječ bila dokaz Kristovog božanskog poslanja. Došao je živjeti kao Čovjek među ljudima, i ta je Riječ objavila Njegovu vezu s Nebom. Sotonin cilj je bio da u Njemu izazove sumnju u tu riječ. Ako bi se Kristovo povjerenje u Boga moglo uzdrmati, Sotona je znao da bi pobjeda u cjelokupnoj borbi mogla biti njegova. Mogao bi nadvladati Isusa. Nadao se da će Krist pod pritiskom potištenosti i prevelike gladi izgubiti vjeru u svojega Oca i da će učiniti čudo u prilog sebi. Ako to bude učinio, plan spasenja će biti skršen.

Kad su se Sotona i Božji Sin po prvi put sreli u borbi, Krist je bio zapovjednik nebeske vojske, a Sotona vođa pobune na Nebu, odakle je prognan. Sada je njihovo stanje očito bilo obratno i Sotona je koristio najviše od svoje prividne prednosti. Jedan od najmoćnijih anđela — rekao je on — bio je prognan s Neba. Isusova pojava upućuje na to da je On taj, pali anđeo, zaboravljen od Boga, ostavljen od čovjeka. Božansko biće moglo bi potkrijepiti svoje tvrdnje nekim čudom; “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” Takav čin stvaralačke moći — govorio Mu je kušač — bio bi uvjerljiv dokaz božanske naravi. On bi završio borbu.

Isus nije mogao slušati najvećeg varalicu u miru, bez unutarnje borbe. Božji Sin nije trebao dokazivati svoju božansku narav Sotoni ili objašnjavati razlog svojega poniženja. Udovoljavanjem zahtjevima pobunjenika ništa se neće postići za dobro čovjeka ili u slavu Boga. Da je Krist pristao na prijedlog neprijatelja, Sotona bi još mogao reći: Pokaži mi znak da Ti mogu povjerovati kako si Božji Sin. Dokaz ne bi mogao slomiti silu pobune u njegovom srcu. Krist nije trebao upotrijebiti svoju božansku silu za osobnu korist. On je došao podnijeti kušnju, kao što i mi to moramo činiti, ostavljajući nam primjer vjere i poniznosti. Ni ovdje ni u jednom kasnijem vremenu u svojem zemaljskom životu On nije učinio čudo u svoju korist. Sva Njegova veličanstvena djela učinjena su za dobro drugih. Iako je Isus prepoznao Sotonu od samog početka, On nije bio izazvan da uđe u borbu s njim. Ojačan sjećanjem na glas s Neba, počinuo je u ljubavi svojega Oca. On nije htio pregovarati s kušnjom.

Isus se suočio sa Sotonom riječima iz Pisma. “Pisano je”, rekao je On. U svakoj kušnji oružje Njegove borbe bila je Božja riječ. Sotona je tražio od Krista neko čudo kao znak Njegove božanske naravi. Ali ono što je veće od svih čuda — čvrsto pouzdanje u “Ovako govori Jahve Gospodin” — bio je znak koji se nije mogao pobiti. Dokle god je Krist stajao na tom uporištu, kušač nije mogao ostvariti prednost.

U vrijeme svoje najveće slabosti Krist je bio izložen najžešćim kušnjama. Sotona je mislio da će tako nadvladati. Na taj je način izborio pobjedu nad čovjekom. Kad je snaga posustala, snaga volje oslabila, a vjera se prestala oslanjati na Boga, tada su oni koji su dugo i hrabro stajali za pravdu bili pobijeđeni. Mojsije se umorio četrdesetgodišnjim lutanjem Izraela, kad se njegova vjera za trenutak prestala oslanjati na beskonačnu silu. On je posustao na granicama Obećane zemlje. Tako je bilo i s Ilijom koji je neustrašivo stajao pred kraljem Ahabom, u sukobu s cijelim izraelskim narodom na čelu s četiri stotine i pedeset Baalovih svećenika. Nakon tog strašnog dana na Karmelu, kad su ubijeni lažni proroci i kad je narod objavio svoju odanost Bogu, Ilija je — da bi spasio svoj život, pobjegao pred prijetnjama idolopokloničke Izebele. Na taj je način Sotona stjecao prednost nad slabostima ljudskog roda. On će i dalje raditi na isti način. Kad god je čovjek obavijen oblacima, zbunjen prilikama ili ucviljen siromaštvom i boli, Sotona je kraj njega da ga kuša i muči. On napada slabe točke našeg karaktera. Želi poljuljati naše povjerenje u Boga koji dopušta postojanje takvih okolnosti. Mi smo kušani kako bismo izgubili povjerenje u Boga i posumnjali u Njegovu ljubav. Često nam kušač prilazi kao što je prilazio Kristu, iznoseći pred nas naše slabosti i nedostatke. On se nada da će obeshrabriti dušu i slomiti naš oslonac u Bogu. Tada je siguran u svoju žrtvu. Kad bismo ga dočekali kao Isus, izbjegli bismo mnoge poraze. Pregovaranjem s neprijateljem mi mu dajemo prednost.

Kad je Krist rekao kušaču: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”, On je ponovio riječi što ih je prije više od četrnaest stoljeća izgovorio Izraelu: “Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina. … Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,2.3) Kad su u pustinji iznevjerila sva sredstva potpore, Bog je svojem narodu poslao manu s neba i dao im je u dovoljnoj i stalnoj količini. Ovo ih je staranje trebalo poučiti da ih On, dok se uzdaju u Njega i idu Njegovim putovima, neće zaboraviti. Spasitelj je sada provodio u djelo pouku koju je dao Izraelu. Hebrejskom je narodu pružena potpora Božjom riječju i istom je tom Riječju pružena i Isusu. On je očekivao Božje vrijeme koje će Mu donijeti olakšanje. Nalazio se u pustinji iz poslušnosti prema Bogu, i nije želio doći do hrane prihvaćajući Sotonine prijedloge. U prisutnosti svemira koji je svjedočio, On je dokazao da je manja nesreća patiti, bez obzira što nas zadesilo, nego se na bilo koji način udaljiti od Božje volje.

“Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Često Kristov sljedbenik dospijeva tamo gdje ne može služiti Bogu i nastaviti sa svojim svjetovnim pothvatima. Možda se čini da će poslušnost nekom jasnom Božjem zahtjevu lišiti čovjeka osnovnih sredstava. Sotona će ga navoditi da povjeruje kako mora žrtvovati osvjedočenja svoje savjesti. Međutim, jedino što postoji na ovom svijetu na što se možemo osloniti jest Božja riječ. “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matej 6,33) Čak i u ovom životu nije za naše dobro odvojiti se od volje našeg nebeskog Oca. Kad usvojimo silu Njegove Riječi, nećemo slijediti Sotonine prijedloge da bismo dobili hranu ili spasili svoje živote. Naše jedino pitanje bit će: Što je Božja zapovijed? I koja su Njegova obećanja? Znajući ovo, mi ćemo poslušati prvo i imati povjerenja u drugo.

U posljednjem velikom sukobu i borbi sa Sotonom, oni koji će biti odani Bogu vidjet će da im je uskraćena svaka zemaljska potpora. Zato što odbijaju kršiti Njegov Zakon da bi bili poslušni zemaljskim silama, njima će biti zabranjeno kupovati i prodavati. Na kraju će biti izdana naredba za njihovo uništenje. (vidi Otkrivenje 13,11-17) Ali poslušnima je dano obećanje: “On će prebivati u visinama, tvrđe na stijenama bit će mu utočište, imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.” (Izaija 33,16) Božja djeca će živjeti od ovog obećanja. Oni će biti nahranjeni kad Zemlja bude opustošena glađu. “Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi.” (Psalam 37,19) To vrijeme nevolje je prorok Habakuk gledao pred sobom i njegove riječi izražavaju vjeru Crkve: “Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” (Habakuk 3,17.18)

Od svih pouka što ih trebamo naučiti iz prvog velikog kušanja našega Gospodina, nijedna nije važnija od one da vršimo nadzor nad željama i strastima. Kušnje koje su imale vezu s tjelesnom naravi u sva su vremena imale najviše uspjeha u izopačavanju i ponižavanju ljudskog roda. Neumjerenošću Sotona radi da uništi umne i moralne snage što ih je Bog dao čovjeku kao neprocjenjivi dar. Tako ljudima postaje nemoguće cijeniti ono što ima neprolaznu vrijednost. Kroz popuštanje osjetilnim zadovoljstvima Sotona pokušava iz duše izbrisati svaki trag sličnosti s Bogom.

Neobuzdano popuštanje koje za posljedicu ima bolesti i poniženje, koji su postojali u vrijeme prvog Kristovog dolaska, ponovit će se sa snažnije izraženim zlom prije Njegovog drugog dolaska. Krist objavljuje da će stanje svijeta biti kao u vrijeme prije potopa i kao u Sodomi i Gomori. Svaka pomisao srca bit će uvijek zla. Sada živimo na samome rubu tog strašnog vremena, stoga bismo trebali prihvatiti pouku iz Spasiteljevog posta. Samo neiskazanim patnjama što ih je Krist podnio možemo ocijeniti zlo neobuzdanog popuštanja. Njegov nam primjer govori da je naša jedina nada u vječni život moguća podčinjavanjem naših želja i strasti Božjoj volji.

Mi se ne možemo svojom vlastitom snagom oduprijeti bučnom negodovanju naše pale naravi. Ovim će putom Sotona dovoditi kušnju na nas. Krist je znao da će neprijatelj doći k svakom ljudskom biću, da iskoristi nasljedne slabosti i svojim lažnim nagovještajima uhvati u zamku sve one čije povjerenje ne počiva u Bogu. Time što je prošao zemljom kojom čovjek mora proći, naš Gospodin nam je pripremio put pobjede. Nije Njegova volja da se u sukobu sa Sotonom nađemo u nepovoljnom položaju. On nas ne želi zastrašiti i obeshrabriti napadima zmije. “Ali, ohrabrite se,” govori On, “ja sam pobijedio svijet.” (Ivan 16,33)

Neka onaj koji se bori protiv sile apetita gleda na Spasitelja u pustinji kušanja. Neka Ga promatra u Njegovoj samrtnoj muci na križu kako uzvikuje: “Žedan sam!” On je izdržao sve što i mi možemo podnijeti. Njegova je pobjeda naša.

Isus se oslanjao na mudrost i silu svojega nebeskog Oca. On objavljuje: “Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti… i znam da se neću postidjeti. … Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi?” Ukazujući na svoj vlastiti primjer, On nam kaže: “Tko god se od vas Jahve boji. … Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni.” (Izaija 50,7-10)

“Jer se približuje knez ovoga svijeta,” kaže Isus, “on protiv mene ne može ništa.” (Ivan 14,30) U Isusu nije bilo ničega što bi odgovaralo Sotoninom vještom lukavstvu. On nije pristao na grijeh. Čak ni u mislima nije popuštao kušnji. Tako možemo i mi. Kristova ljudska narav bile su sjedinjene s božanskom; Svetim Duhom, koji je prebivao u Njemu, bio je spreman za borbu. On je došao da nas učini dionicima božanske naravi. Dokle god smo vjerom sjedinjeni s Njim, grijeh više nema vlasti nad nama. Bog seže za rukom vjere u nama, kako bi je usmjerio da se čvrsto uhvati za Kristovo božanstvo, da bismo mogli ostvariti savršenstvo karaktera.

Krist nam je pokazao kako se to ostvaruje. Kojim sredstvima je pobijedio u sukobu sa Sotonom? Božjom riječju. Jedino se Riječju mogao oduprijeti kušnji. “Pisano je”, rekao je On. I mi smo obdareni “skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi”. (2. Petrova 1,4) Svako obećanje u Božjoj riječi naša je svojina. Trebamo živjeti po “svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Kad navale kušnje, nemojmo gledati na prilike ili na osobnu slabost, već na silu Riječi. Sva njezina sila pripada vama. Psalmist kaže: “U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim. … Po riječima usta tvojih čuvah putove Zakona.” (Psalam 119,11; 17,4)

 

 

 

Pobjeda

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,5-11; Marku 1,12.13 i Luki 4,5-13

 

“Zatim ga đavao odvede u Sveti grad, postavi ga na vrh hrama i reče mu: Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano:

‘Naredit će svojim anđelima za tebe

da te nose na rukama,

da ne bi gdje nogom udario o kamen.’”

Sotona je tada pretpostavio da se s Isusom sreo na svojem tlu. Lukavi neprijatelj je iznio riječi koje su potekle iz Božjih usta. On se pojavio kao anđeo svjetlosti i istaknuo da je upoznat sa Svetim pismom i da razumije smisao onoga što je napisano. Kao što je Isus ranije koristio Božju riječ da bi podržao svoju vjeru, kušač ju je tada koristio da bi podržao svoju prijevaru. On je tvrdio da samo kuša Kristovu vjernost, i hvalio je Njegovu postojanost. Kad je Spasitelj izrazio povjerenje u Boga, Sotona je tražio od Njega da pruži još neki drugi dokaz svoje vjere.

Ali kušnji je ponovno prethodio nagovještaj nepovjerenja: “Ako si zaista Sin Božji.” Krist je kušan da odgovori na “ako”, ali On se uzdržao i od najmanjeg podlijeganja sumnji. On nije doveo svoj život u opasnost da bi Sotoni pružio dokaz.

Kušač je mislio da će ostvariti prednost zbog Kristove ljudske naravi i navesti Ga na pretpostavku da će Ga Bog sačuvati. Ali, iako nas Sotona može mamiti na grijeh, on nas ne može natjerati da ga učinimo. Tada je rekao Isusu: “Baci se dolje”, znajući da Ga on ne može baciti dolje jer bi se Bog umiješao da Ga izbavi. Sotona nije mogao prisiliti Krista da se baci dolje. Sve dok Krist ne bi pristao na kušnju, ne bi mogao biti pobijeđen. Ni sve zemaljske i paklene sile nisu Ga mogle nagnati da se i u najmanjoj mjeri udalji od volje svojega Oca.

Kušač nas nikada ne može prisiliti da činimo zlo. On ne može upravljati umom ako se ne pokori njegovom nadzoru. Volja mora pristati, vjera se mora odreći svojega pouzdanja u Krista prije nego što Sotona primijeni svoju silu na nama. Ipak, svaka grešna želja koju gajimo pruža mu uporište. Svaka točka u kojoj ne postižemo božansko mjerilo predstavlja otvorena vrata kroz koja može ući da nas kuša i uništi. Svaki propust ili poraz s naše strane daje mu priliku da prigovara Kristu.

Kad je Sotona navodio obećanje: “Naredit će svojim anđelima za tebe”, izostavio je riječi “da te neprestano čuvaju”, to jest na svim putovima koje je Bog odabrao. Isus je odbio zaći s puta poslušnosti. Pokazujući savršeno povjerenje u svojega Oca, On se nije htio svojevoljno staviti u položaj u kojem bi se Njegov Otac trebao umiješati kako bi Ga spasio od smrti. Tako bi On primorao Provinost da pritekne u pomoć i propustio ljudima ostaviti primjer povjerenja i pokornosti.

Isus je objavio Sotoni: “Također je pisano: ‘Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!’” Ove riječi izgovorio je Mojsije sinovima Izraelovim kad su bili žedni u pustinji i kad su od njega zahtijevali vode, uzvikujući: “Je li Jahve među nama ili nije?” (Izlazak 17,7) Bog je za njih čudesno djelovao, ali su sada u nevolji posumnjali u Njega, tražeći dokaz da je On s njima. U svojem su Ga nevjerstvu htjeli staviti na kušnju. Sotona je pokušao prisiliti Krista da učini to isto. Bog je već posvjedočio da je Isus Njegov Sin; i tražiti dokaz da je On Božji Sin bilo bi kušanje Božje riječi — kušanje samoga Boga. Tako bi to bilo kad bi se tražilo ono što Bog nije obećao. To bi jasno pokazalo nepovjerenje i bilo bi stvarno provjeravanje ili kušanje Njega. Mi nećemo iznositi svoje molbe Bogu da bismo provjeravali hoće li ispuniti svoju Riječ, već zato što će je ispuniti; ne da bismo provjeravali da nas voli, već zato što nas voli. “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,6)

Vjera nije ni u kojem smislu sjedinjena s nagađanjem. Samo onaj tko ima pravu vjeru zaštićen je od nagađanja. Jer nagađanje je Sotonino krivotvorenje vjere. Vjera polaže pravo na obećanja i donosi rod u poslušnosti. Pretpostavka također polaže pravo na obećanja, ali ih koristi kao što ih je koristio Sotona, da bi opravdao prijestup. Vjera je trebala dovesti naše praroditelje da steknu povjerenje u Božju ljubav i poslušaju Njegove zapovijedi. Pretpostavka ih je dovela do prijestupa Njegovog zakona, vjerujući da će ih Njegova velika ljubav spasiti od posljedica njihovog grijeha. Vjera ne polaže pravo na naklonost Neba bez ispunjavanja uvjeta uz koje se daje milost. Prava vjera ima svoj temelj na obećanjima i svemu onome što nam pružaju Pisma.

Često nas Sotona, kad ne uspije u nama izazvati nepovjerenje, uspijeva navesti na nagađanje. Ako nas navede da nepotrebno stanemo na put kušanja, on zna da je pobjeda njegova. Bog će sačuvati sve koji idu stazom poslušnosti, ali odvojiti se od nje znači stupiti na Sotonino tlo. Tu ćemo sigurno pasti. Spasitelj nam je zapovjedio: “Bdijte i molite, da ne padnete u napast!” (Marko 14,38) Razmišljanje i molitva sačuvat će nas od samovoljnog srljanja na put opasnosti i tako ćemo biti sačuvani od mnogih poraza.

Ipak, izloženi napadima kušanja ne bismo smjeli izgubiti hrabrost. Često kad dođemo u neku tešku nepriliku posumnjamo da nas je vodio Božji Duh. Međutim, Duh je vodio i doveo Isusa u pustinju da Ga Sotona kuša. Kad nas Bog dovodi u kušnju, On hoće ostvariti neku namjeru za naše dobro. Isus nije nagađao o Božjim obećanjima time što je svojevoljno pošao u kušnju, niti je klonuo duhom kad je na Njega naišla kušnja. Ni mi ne bismo trebali to činiti. “Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” (1. Korinćanima 10,13) Bog kaže: “Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Višnjemu zavjete svoje! I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.” (Psalam 50,14.15)

Isus je bio pobjednik i u drugoj kušnji, i sada Sotona pokazuje svoj pravi karakter. Ali on se ne pojavljuje kao strašno čudovište s pandžama na nogama i krilima kao u slijepog miša. On je moćni anđeo, premda je pao. On izjavljuje da je vođa pobunâ i bog ovoga svijeta.

Postavivši Isusa na visoku goru, Sotona je učinio da kraljevstva ovoga svijeta na živopisan način u svoj svojoj slavi prođu ispred Njega. Sunčeva je svjetlost počivala na gradovima s hramovima, na mramornim dvorovima, plodnim poljima i rodnim vinogradima. Tragovi zla bili su skriveni. Isusove oči, koje su maločas promatrale bijedu i uništenje, sada su počivale na prizoru neusporedive ljepote i napretka. Tada se čuo kušačev glas: “Dat ću ti svu vlast nad njima i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i dajem je komu hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš.”

Kristova se zadaća mogla ostvariti samo stradanjem. Pred Njim se nalazio život žalosti, nevolja, borbe i sramne smrti. On je morao podnijeti grijehe cijeloga svijeta. Morao je podnijeti odvajanje od ljubavi svojega Oca. Sada Mu je kušač ponudio prepustiti silu koju je oteo. Krist se mogao osloboditi od strašne budućnosti time što bi priznao Sotoninu vrhovnu vlast. Ali, učiniti to značilo bi prepustiti pobjedu u ovoj velikoj borbi. Sotona je zgriješio na Nebu zato što je tražio da se uzdigne iznad Božjeg Sina. U slučaju da on sad nadvlada, bila bi to pobjeda pobune.

Kad je Sotona objavio Kristu da su kraljevstvo i slava ovoga svijeta predani njemu i da će ih on dati onome kome hoće, on je tvrdio nešto što je samo djelomično bilo istina, i to je rekao stoga da posluži njegovom vlastitom cilju prijevare. Sotona je to kraljevstvo preoteo od Adama, a Adam je bio Stvoriteljev namjesnik. Njegova vladavina nije bila neovisna. Zemlja je Božja i On je sve predao svojemu sinu. Adam je trebao vladati podčinjen Kristu. Kad je Adam iznevjerio povjerenje i prepustio svoju vlast u ruke Sotoni, Krist je još ostao zakoniti Kralj. Tako je Gospodin rekao kralju Nabukodonozoru: “Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!” (Daniel 4,14) Sotona može provoditi svoju preotetu vlast samo koliko Bog dopusti.

Kad je kušač ponudio Kristu kraljevstvo i slavu ovoga svijeta, predlagao je da Krist preda svoj stvarni kraljevski položaj nad svijetom i da vlada podčinjen Sotoni. To je bilo isto kraljevstvo kome su bile usmjerene nade Židova. Oni su željeli kraljevstvo ovoga svijeta. Da se Krist usuglasio i ponudio im takvo kraljevstvo, oni bi Ga rado prihvatili. Ali prokletstvo grijeha, sa svim patnjama, počivalo je na tome kraljevstvu. Krist je izjavio kušaču: “Odstupi, sotono, jer je pisano: ‘Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!’”

Onaj koji se pobunio na Nebu, ponudio je Kristu kraljevstva ovoga svijeta da bi kupio Njegovu privolu načelima zla; ali On se nije dao potkupiti; On je došao zasnovati kraljevstvo pravde i nije želio napustiti ovaj cilj. Istom se kušnjom Sotona približava ljudima i kod njih ima bolji uspjeh nego kod Krista. Ljudima nudi kraljevstvo ovoga svijeta uz uvjet da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Zahtijeva da žrtvuju poštenje, opterete savjest i popuste sebičnosti. Krist ih poziva da prvo traže kraljevstvo Božje i njegovu pravdu; ali Sotona ide kraj njih i kaže: “Što god bila istina u vezi s vječnim životom, morate mi služiti da biste postigli uspjeh u ovom svijetu. Ja držim vašu sreću u svojim rukama. Mogu vam dati bogatstva, zadovoljstva, počasti i sreću. Poslušajte moj savjet. Nemojte dopustiti da vas povedu predodžbe neobičnog razumijevanja poštenja i samopožrtvovnosti. Ja ću vam pripraviti put.” Tako je mnoštvo prevareno. Oni pristaju živjeti služeći sebi, i Sotona je zadovoljan. Dok ih mami nadom u svjetovnu vlast, on stječe vlast nad dušama. Ali on nudi nešto što nije njegovo i što će se uskoro od njega oduzeti. U zamjenu za to on im prijevarom oduzima njihova prava na nasljedstvo kao Božjih sinova.

Sotona je doveo u pitanje činjenicu da je Isus Božji Sin. Kad je bio konačno odbijen, imao je dokaz koji nije mogao poreći. Božanska je narav bljesnula kroz napaćenu ljudsku narav. Sotona nije imao sile da se odupre naredbi. Grčeći se od poniženja i bijesa, morao se povući iz prisutnosti Otkupitelja svijeta. Kristova pobjeda bila je tako potpuna, kao što je bio potpun Adamov pad.

Tako se i mi možemo oduprijeti kušnji i prisiliti Sotonu da se udalji od nas. Isus je izborio pobjedu pokornošću i vjerom u Boga, i On nam preko apostola govori: “Prema tome, pokorite se Bogu! Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas! Približite se k Bogu, pa će se i on približiti k vama!” (Jakov 4,7.8) Mi se sami ne možemo osloboditi kušačeve sile; on je pobijedio ljudsku narav i kad se u vlastitoj snazi pokušamo oduprijeti, postat ćemo plijen njegovih zamki; ali “Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta.” (Izreke 18,10) Sotona drhti i bježi pred najslabijom dušom koja nalazi utočište u Božjem silnom imenu.

Kad se neprijatelj udaljio, Isus je samrtno blijed i iscrpljen pao na zemlju. Nebeski su anđeli promatrali sukob, gledajući svojeg voljenog Zapovjednika dok je prolazio kroz neizrecive patnje kako bi za nas prokrčio put spasenja. On je izdržao ispit, veći od bilo kojega na koji ćemo mi ikada biti pozvani da ga izdržimo. Anđeli su sada služili Božjem Sinu dok je ležao kao umirući. Bio je okrijepljen hranom, utješen viješću o Očevoj ljubavi i uvjeravanjem da je cijelo Nebo proslavljalo Njegovu pobjedu. Povrativši se u život, Njegovo je veliko srce suosjećalo s čovjekom i On pošao dovršiti djelo što ga je započeo; ne odmarajući se dok neprijatelj ne bude pobijeđen a naš pali ljudski rod otkupljen.

Cijena našeg otkupljenja neće se razumjeti sve dok otkupljeni ne budu stajali sa svojim Otkupiteljem pred Božjim prijestoljem. Dok se slava vječnog doma bude odvijala pred našim ushićenim osjetilima, sjetit ćemo se da je Isus sve to ostavio zbog nas, da nije postao samo prognanik iz nebeskih dvorova, već da se zbog nas izložio opasnosti od neuspjeha i vječnog gubitka. Tada ćemo položiti svoje krune pred Njegove noge i zapjevati: “Dostojno je ‘Janje’ koje je ‘zaklano’ da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!” (Otkrivenje 5,12)