“Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 2

“Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: ‘Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.’”

Mudraci s Istoka bili su filozofi. Pripadali su velikom i utjecajnom društvenom sloju koji je obuhvaćao ljude plemenitog podrijetla i bio nositelj bogatstva i učenosti u njihovom narodu. Među njima bilo je mnogih koji su varali lakovjeran narod. Drugi su bili čestiti ljudi koji su proučavali znakove Providnosti u prirodi i bili poštovani zbog svojega poštenja i mudrosti. Mudraci koji su došli Isusu bili su ljudi takvog karaktera.

Božja svjetlost uvijek svijetli usred tame neznaboštva. Dok su ovi mudraci proučavali zvjezdano nebo i pokušavali proniknuti u tajnu koju su skrivale njegove sjajne staze, gledali su Stvoriteljevu slavu. Tražeći jasniju spoznaju, okrenuli su se hebrejskim svetim spisima. U njihovoj zemlji čuvali su se proročki spisi koji su pretkazivali dolazak božanskog Učitelja. Bileam je pripadao magima, iako je jedno vrijeme bio Božji prorok; Svetim Duhom on je pretkazao Izraelovo blagostanje i pojavu Mesije; a njegova proročanstva prenosila su se predajom iz stoljeća u stoljeće. Međutim, u Starom zavjetu je mnogo jasnije objavljen Spasiteljev dolazak. Mudraci su s radošću ustvrdili da je Njegov dolazak blizu i da će se zemlja napuniti spoznje Gospodnje slave.

Mudraci su vidjeli tajanstvenu svjetlost na nebu one noći kad je Božja slava obasjala betlehemske brežuljke. Kad je svjetlost iščezla, pojavila se sjajna zvijezda koja se lagano kretala nebom. To nije bila nikakva zvijezda stajaćica ni neki planet, pa je ova prirodna pojava pobudila najživlje zanimanje. Ta je zvijezda bila udaljena skupina sjajnih anđela, ali mudraci to nisu znali. Ipak, bili su uvjereni da ta zvijezda ima za njih posebno značenje. Oni su se savjetovali sa svećenicima i filozofima i pretraživali svitke starih zapisa. Bileamovo proročanstvo je objavilo: “Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže.” (Brojevi 24,17) Je li moguće da je ta nepoznata zvijezda bila poslana kao vjesnik Obećanoga? Mudraci su se obradovali svjetlosti istine poslane s Neba; sada se ona izlijevala na njih sjajnijim zrakama. U snu su primili poruku da idu i potraže novorođenog Kralja.

Kao što je Abraham vjerom pošao na Božji poziv “iako nije znao kamo ide” (Hebrejima 11,8), kao što je Izrael u vjeri išao za stupom od oblaka do Obećane zemlje, tako su i ovi neznabošci pošli u potragu za obećanim Spasiteljem. Istočnjačke zemlje bile su bogate dragocjenostima i mudraci nisu krenuli na put praznih ruku. Bio je običaj da se vladarima i ostalim visokim odličnicima daju pokloni kao znak poštovanja, i najskupocjeniji darovi koji su se mogli pronaći u zemlji prinijeti su kao poklon Onome u kome su trebala biti blagoslovljena sva plemena na Zemlji. Morali su putovati noću da bi mogli pratiti zvijezdu; putnici su kratili sate ponavljanjem starih kazivanja i proročkih izjava o Onome koga su tražili. Prilikom svakog predaha oni su istraživali proročanstva i tako se sve više produbljivalo njihovo uvjerenje da ih Bog vodi. Dok su pred sobom imali zvijezdu kao vidljivi znak, imali su i unutarnje osvjedočenje Svetoga Duha koji je djelovao na njihova srca i nadahnjivao ih nadom. Putovanje, premda dugo, bilo je za njih sretno.

Stigli su u izraelsku zemlju i, silazeći niz Maslinsku goru, gledali su Jeruzalem pred sobom, kad, gle, zvijezda koja ih je vodila cijelim mukotrpnim putom, zastaje nad Hramom i nakon nekoliko trenutaka iščezava iz vidika. Oni dalje hitaju žurnim koracima očekujući sa sigurnošću da je Mesijino rođenje radosni pripjev na svakom jeziku. Međutim, uzaludno su se raspitivali. Ušavši u sveti grad uputili su se prema Hramu. Na svoje čuđenje nisu našli nikoga tko bi išta znao o novorođenom Kralju. Njihova pitanja nisu izazvala nikakvu radost, već prije iznenađenje i strah pomiješan s prijezirom.

Svećenici su ponavljali predaju. Oni su uzdizali svoju vjeru i svoju pobožnost, dok su Grke i Rimljane proglašavali neznabošcima i grešnicima većim od drugih. Mudraci nisu bili idolopoklonici, i u Božjim očima bili su bolji od ovih koji su samo po imenu bili u službi Njemu; pa ipak su ih Židovi smatrali neznabošcima. Čak i među čuvarima svetih spisa njihovo revnosno raspitivanje nije naišlo ni na kakvo razumijevanje.

Dolazak mudraca brzo se razglasio po cijelom Jeruzalemu. Njihova neobična misija izazvala je uznemirenost u narodu, koja se pronijela u palaču kralja Heroda. Lukavi Edomac bio je uznemiren nagovještajem o mogućem suparniku. Bezbrojna ubojstva umrljala su njegovu stazu do prijestolja. Budući da je bio tuđinske krvi, narod nad kojim je vladao mrzio ga je. Njegova jedina sigurnost bila je naklonost Rima. Ali, novi Princ imao je veću prednost. Bio je rođen da vlada.

Herod je posumnjao da svećenici kuju zavjeru sa strancima kako bi izazvali bunu u narodu i zbacili ga s prijestolja. On je prikrivao svoje nepovjerenje, odlučan da većim lukavstvom spriječi njihove smišljene planove. Skupivši svećeničke poglavare i književnike raspitivao se za učenje njihovih svetih knjiga o mjestu Mesijinog rođenja.

Ovo raspitivanje otimača prijestolja, potaknuto zahtjevom stranaca, povrijedilo je ponos židovskih učitelja. Ravnodušnost kojom su prišli proročkim svicima razbjesnila je ljubomornog carskog namjesnika. On je mislio da žele sakriti svoje poznavanje ovog predmeta. S autoritetom kojem se nisu usudili suprotstaviti naredio je da podrobno ispitaju i objave mjesto rođenja njihovog očekivanog Kralja. “U Betlehemu judejskom — odgovoriše mu — jer je ovako pisao prorok:

Betleheme, zemljo Judina,

ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima,

jer će iz tebe izići vođa

koji će biti pastir naroda moga — Izraela.”

Herod je zatim pozvao mudrace na tajni razgovor. Bura bijesa i straha bjesnjela je u njegovom srcu, ali je sačuvao mirno držanje i ljubazno je primio strance. Raspitivao se o vremenu pojavljivanja zvijezde i pretvarao se da radosno pozdravlja nagovještaj Kristovog rođenja. Zamolio je svoje posjetitelje: “Idite i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga pronađete, javite mi, da bih i ja došao i poklonio mu se.” Rekavši to otpustio ih je da svojim putom odu u Betlehem.

Svećenici i starješine u Jeruzalemu nisu bili tako neobaviješteni o Kristovom rođenju, kao što su se pretvarali. Vijest o posjetu anđela pastirima doprla je do Jeruzalema, ali rabini su je smatrali nedostojnom njihove pozornosti. Mogli su sami naći Isusa i spremno odvesti mudrace do Njegovog mjesta rođenja, ali su, umjesto toga, mudraci došli k njima da im skrenu pozornost na rođenje Mesije. “Gdje je novorođeni kralj židovski?” rekli su. “Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”

Oholost i zavist sada su zatvorili vrata svjetlosti. Da su poklonili povjerenje vijestima pastira i mudraca, to bi dovelo svećenike i rabine u vrlo nezgodan položaj, dokazujući suprotno od njihove tvrdnje da su tumači Božje istine. Ovi obrazovani učitelji nisu se htjeli poniziti da ih poučavaju oni koje su smatrali neznabošcima. Nemoguće je, govorili su oni, da ih je Bog mimoišao i objavio vijest neukim pastirima i neobrezanim neznabošcima. Odlučili su pokazati prijezir prema vijestima koje su uzrujavale kralja Heroda i cijeli Jeruzalem. Nisu čak ni poželjeli otići u Betlehem i vidjeti je li tako. Naveli su ljude da zanimanje za Isusa prihvate kao fanatično uzbuđenje. Tu su svećenici i rabini započeli odbacivati Krista. Otada je njihova oholost i tvrdoglavost prerasla u duboko usađenu mržnju prema Spasitelju. Dok je Bog otvarao vrata neznabošcima, židovski su vođe zatvarali vrata sebi samima.

Mudraci su sami otišli iz Jeruzalema. Sjenke noći spuštale su se dok su prolazili kroz gradska vrata, ali na svoju veliku radost opet su ugledali zvijezdu koja ih je povela prema Betlehemu. Oni nisu primili nikakav nagovještaj o skromnom Isusovom stanju, kao što su ga dobili pastiri. Nakon dugog puta bili su razočarani ravnodušnošću židovskih vođa i napustili su Jeruzalem s manje pouzdanja nego kad su ušli u grad. U Betlehemu nisu našli kraljevsku stražu razmještenu da štiti novorođenog Kralja. Nijedan Ga ugledni čovjek nije posjetio. Isus je bio stavljen u jasle kao u kolijevku. Njegovi roditelji, neobrazovani pučani, bili su Mu jedini čuvari. Je li moguće da je to Onaj o kome je pisano da će podići “plemena Jakovljeva” i da će vratiti “Ostatak Izraelov”, i biti “svjetlost narodima” i spasenje “do nakraj zemlje”? (Izaija 49,6)

“Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se.” U siromašnoj Isusovoj pojavi prepoznali su prisutnost Božanstva. Predali su svoja srca Njemu kao Spasitelju i obasuli Ga darovima — zlatom, i tamjanom, i smirnom. Kakvu su vjeru imali! Za mudrace s Istoka moglo bi se reći ono što je kasnije rečeno za rimskog kapetana: “Tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu.” (Matej 8,10)

Mudraci nisu proniknuli u Herodove namjere prema Isusu. Kad je cilj njihovog putovanja bio ostvaren, oni su se pripremali za povratak u Jeruzalem, namjeravajući obavijestiti Heroda o svojem uspjehu. Ali u snu su primili božansku obavijest da više ne održavaju nikakvu vezu s Herodom. Zaobilazeći Jeruzalem, pošli su u svoju zemlju drugim putom.

Na sličan način je i Josip primio opomenu da bježi u Egipat s Marijom i Djetetom. Anđeo mu je rekao: “I budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.” Josip je poslušao bez oklijevanja i, da bi bio sigurniji, pošao je na put noću.

Preko mudraca Bog je židovskom narodu skrenuo pozornost na rođenje svojega Sina. Njihovo raspitivanje u Jeruzalemu, probuđeno zanimanje naroda, pa čak i Herodova ljubomora koja je privukla pozornost svećenika i rabina, usmjerili su umove na proročanstva o Mesiji i na veliki događaj koji se zbio.

Sotona se zauzeo da zakloni božansku svjetlost svijetu i upotrijebi svu moć svojega lukavstva da uništi Spasitelja. Međutim, Onaj koji nikada ne drijema i ne spava čuvao je svojeg voljenog Sina. Onaj koji je Izraelu poslao manu s neba i hranio Iliju u vrijeme gladi, pobrinuo se za Marijino i Isusovo utočište u neznabožačkoj zemlji. Darovima mudraca iz neznabožačke zemlje Gospodin je osigurao sredstva za put u Egipat i za boravak u tuđoj zemlji.

Mudraci su među prvima poželjeli dobrodošlicu Otkupitelju. Oni su prvi položili svoj dar kraj Njegovih nogu. Kakva je prednost bila služiti Mu svojim darom! Bog osobito cijeni dar koji potječe od srca koje ljubi, čineći ga najuspješnijim u službi Njemu. Ako smo svoje srce predali Isusu, mi ćemo Mu prinijeti i svoje darove. Svoje zlato i srebro, svoj najdragocjeniji zemaljski imetak, svoje najveće umne i duhovne darove, dobrovoljno ćemo posvetiti Njemu koji nas ljubi i koji je dao sebe za nas.

Herod je u Jeruzalemu nestrpljivo očekivao povratak mudraca. Kako je vrijeme prolazilo, a oni se nisu pojavljivali, njegove su sumnje počele rasti. Nespremnost rabina da otkriju Mesijino mjesto rođenja kao da mu je ukazivalo da su prozreli njegov plan i da su ga mudraci namjerno izbjegli. Ta ga je misao razbjesnila. Obmana nije uspjela, ali je preostalo pribjegavanje sili. On će im dati pouku s ovim Djetetom-Kraljem. Ti oholi Židovi trebaju vidjeti što mogu očekivati u svojim pokušajima da ustoliče vladara.

Odmah je poslao vojnike u Betlehem s nalogom da ubiju svu djecu do dvije godine. Tihi domovi Davidovog grada bili su svjedoci prizora užasa, koji su još prije šest stotina godina otkriveni proroku: “Glas u Rami ču se — plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži — neutješna što ih nema.”

Ovu su nesreću Židovji sami navukli na sebe. Da su u vjernosti i poniznosti hodili pred Bogom, On bi na izniman način kraljev gnjev učinio bezopasnim za njih. Ali, svojim grijesima oni su se odvojili od Boga i odbacili Svetoga Duha koji je bio njihov jedini štit. Nisu proučavali Pisma sa željom da se usklade s Božjom voljom. Tragali su za proročanstvima koja su se mogla tumačiti tako da se sami uzvise i pokažu kako Bog prezire ostale narode. U svojoj oholosti hvalili su se da će Mesija doći kao kralj koji će pobijediti njihove neprijatelje i pogaziti neznabošce u svojoj srdžbi. Na taj način izazvali su mržnju svojih vladara. Njihovim pogrešnim prikazivanjem Kristove misije Sotona je namjeravao pripremiti uništenje Spasitelja, ali to se vratilo na njihove glave.

Ovo okrutno djelo bilo je jedno od posljednjih što je pomračilo Herodovu vladavinu. Ubrzo nakon pokolja nevine dječice, bio je i sâm prisiljen pokoriti se takvoj sudbini koju nitko nije mogao otkloniti. Umro je strašnom smrću.

Josip, koji je još bio u Egiptu, dobio je nalog od Božjeg anđela da se vrati u izraelsku zemlju. Smatrajući Isusa nasljednikom Davidovog prijestolja, Josip se želio nastaniti u Betlehemu, ali doznavši da u Judeji umjesto svojega oca vlada Arhelaj, bojao se da bi taj sin mogao ostvariti očeve planove protiv Krista. Od svih Herodovih sinova Arhelaj mu je svojim karakterom bio najsličniji. Već je njegovo stupanje na prijestolje bilo obilježeno neredima u Jeruzalemu i pokoljem u kojemu je rimska garda pobila tisuće Židova.

Josip je ponovno usmjeren na sigurno mjesto. Vratio se u Nazaret, u svoj prijašnji dom, gdje je Isus potom boravio gotovo trideset godina, “da bi se ispunilo što su rekli proroci: Zvat će se Nazarećanin”. Galilejom je upravljao Herodov sin, ali u njoj je bilo mnogo više stranaca nego u Judeji. Na taj je način tamo bilo manje zanimanja za pitanja koja su se isključivo ticala Židova, i Isusove bi tvrdnje vjerojatno izazvale manju zavist kod vlastodržaca.

Tako je bio dočekan Spasitelj kad je došao na Zemlju. Činilo se da ne postoji mjesto odmora ili sigurnosti za malog Otkupitelja. Bog nije mogao povjeriti svojega Sina ljudima, premda je ostvarivao svoje djelo za njihovo spasenje. On je naložio anđelima da prate Isusa i da Ga štite dok ne završi svoje poslanje na Zemlji i ne umre od ruku onih koje je došao spasiti.

Kao dijete

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,39.40

Djetinjstvo i mladost Isus je proveo u malom planinskom selu. Na Zemlji ne postoji nijedno mjesto koje ne bi bilo počašćeno Njegovom nazočnošću. Kraljevske palače imale bi prednost primajući Ga kao gosta. Ali On je mimoišao domove bogatih, kraljevske dvorove i slavna središta znanja, da bi se nastanio u zabitom i prezrenom Nazaretu.

Iznimno značenje ima kratak izvještaj o Samuelovom djetinjstvu: “A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti, i pred Jahvom i pred ljudima.” (2. Samuelova 2,26) I milost je Božja počivala na njemu. Slično je i Isus, ozaren naklonošću svojega Oca, “napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima”. (Luka 2,52) Njegov je um bio živahan i prodoran, a Njegova su razboritost i mudrost nadmašivale Njegove godine. Njegov je karakter bio uravnotežen i skladan. Snage uma i tijela postupno su se razvijale u skladu sa zakonima djetinjstva.

Kao dijete Isus se odlikovao posebno privlačnom naravi. Njegove uslužne ruke uvijek su bile spremne poslužiti drugima. On je pokazivao nepokolebljivu strpljivost i istinoljubivost koja nikada ne bi žrtvovala čestitost. U načelu čvrst kao stijena, Njegov je život otkrivao vrlinu nesebične ljubaznosti.

Isusova majka pratila je budnim okom razvitak Njegovih snaga i zamijetila na Njegovom karakteru pečat savršenstva. S radošću se trudila da bodri taj bistar i prijemčiv um. Posredovanjem Svetoga Duha primila je mudrost za suradnju s nebeskim silama u razvitku ovog Djeteta, koje je moglo svojim Ocem smatrati samo Boga.

Od najranijih vremena vjerni u Izraelu s velikom su pozornošću odgajali mlade. Gospodin je dao upute da se djeca poučavaju, čak i od najmanjih nogu, o Njegovoj dobroti i veličini, osobito onako kako su se otkrile u Njegovom Zakonu i prikazale u povijesti Izraela. Pjesma, molitva i pouke iz Pisma morale su biti prilagođene umu koji se razvija. Očevi i majke trebali su poučiti svoju djecu da je Božji zakon izraz Njegovog karaktera, i tako se primanjem načela Zakona u srce Božje obličje utiskivalo u duhovni svijet i um. Veći dio poučavanja bio je usmen, ali mladi su također učili čitati hebrejske spise, a pergamentni svici starozavjetnih zapisa bili su otvoreni za njihovo proučavanje.

U Kristovo doba gradovi koji nisu pružali vjersko poučavanje mladih smatrali su se prokletima od Boga. Ipak, to je poučavanje postalo formalistično. Predaja je u velikoj mjeri potisnula Sveto pismo. Pravi odgoj vodio bi mlade da “traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli” (Djela 17,27). Međutim, židovski učitelji posvetili su pozornost obredima. Um je bio ispunjen gradivom beskorisnim za učenika, koje neće biti priznato u višoj školi nebeskih dvorova. Iskustvo stečeno osobnim prihvaćanjem Božje riječi nije našlo mjesta u ovom odgojnom sustavu. Zauzeti krugom vanjskih obreda učenici nisu imali vremena za mirne trenutke koje bi proveli s Bogom. Oni nisu čuli Njegov glas koji govori srcu. U svojem traganju za znanjem oni su se okrenuli od Izvora mudrosti. Zanemarena je bît službe Bogu. Načela Zakona bila su zamagljena. Ono što se smatralo visokim obrazovanjem bilo je najveća prepreka istinskom razvitku. Snage mladeži bile su sputane obukom rabina. Njihovi su umovi postali skučeni i ograničeni.

Dijete Isus nije primalo pouke u školama pod okriljem sinagoga. Njegova je majka bila Njegova prva zemaljska učiteljica. S njezinih usana i iz proročkih svitaka On je naučio nebeske istine. One iste riječi što ih je sâm izgovorio Mojsiju za Izraela, sad je usvajao na krilu svoje majke. Kad je prešao iz djetinjstva u mladićko doba, nije tražio rabinske škole. Njemu nije bio potreban odgoj koji bi stekao na takvim izvorima, jer je Njegov Učitelj bio sâm Bog.

Pitanje postavljeno za vrijeme Spasiteljevog rada: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?”, ne upućuje na to da Isus nije znao čitati, već samo da nije primio rabinsko obrazovanje. (Ivan 7,15) Budući da je stekao znanje na način koji je dostupan i nama, Njegovo dobro poznavanje Pisma pokazuje koliko je marljivo posvetio svoje rane godine proučavanju Božje riječi. Uz to, pred Njim je bila otvorena i velika knjižnica stvorenih Božjih djela. On koji je načinio sve, proučavao je pouke što ih je Njegova vlastita ruka napisala na zemlji, moru i nebu. Odvojen od nesvetih svjetovnih putova, On je prikupljao znanje iz prirode. Proučavao je život biljaka i životinja i čovjekov život. Od najranijih godina života sav je bio obuzet jednim ciljem: da živi na blagoslov drugima. Izvor tog cilja On je nalazio u prirodi; nove zamisli o načinu i sredstvima zasjale bi u Njegovu umu dok je proučavao život biljaka i životinja. Neprekidno se trudio da iz onoga što je vidio izvuče primjere uz pomoć kojih bi iznosio živu Božju riječ. Usporedbe kojima je u vrijeme svoje službe rado davao svoje pouke o istini pokazuju kako je Isusov duh bio otvoren za utjecaje prirode i kako je prikupljao duhovne pouke iz svoje svakodnevne životne okoline.

Na taj način Isusu se otkrivalo značenje Božjih riječi i djela, dok je pokušavao razumjeti bît stvari. Nebeska bića bila su Njegovi pratitelji, a On je njegovao svete misli i zajednicu. Od trenutka kad je postao svjestan okoline, On je neprekidno rastao u duhovnoj vrlini i poznavanju istine.

Svako dijete može steći znanje kao što ga je Isus stekao. Dok se pokušavamo upoznati s našim nebeskim Ocem uz pomoć Njegove Riječi, anđeli će nam se približiti, naš će um ojačati, naš se karakter uzdići i oplemeniti. Postat ćemo sličniji Spasitelju. Dok promatramo lijepo i veličanstveno u prirodi, naši će se osjećaji usmjeriti k Bogu. Dok je duh ispunjen divljenjem, duša se okrepljuje dodirom s Beskonačnim preko Njegovih djela. Zajednica s Bogom u molitvi razvija umne i moralne sposobnosti, a duhovna sila jača dok razmišljamo o onome što je duhovno.

Isusov život bio je život u skladu s Bogom. Dok je bio dijete, mislio je i govorio kao dijete, ali ni najmanji trag grijeha nije kvario Božju sliku u Njemu. Ipak, On nije bio oslobođen od kušnji. Zloća stanovnika Nazareta bila je poslovična. Natanaelovim pitanjem iskazano je mišljenje o njihovom lošem glasu: “Iz Nazareta može li što dobro izići?” (Ivan 1,46) Isus je postavljen tamo gdje će se Njegov karakter iskušati. Bilo je nužno da stalno bude oprezan kako bi sačuvao svoju čistoću. Bio je podložan svim borbama s kojima se i mi susrećemo, kako bi nam mogao biti uzor u djetinjstvu, mladosti i zreloj dobi.

Sotona je bio neumoran u svojim naporima da savlada Dijete iz Nazareta. Od najranijih godina Isusa su čuvali nebeski anđeli, pa ipak je Njegov život bio duga borba protiv sila tame. Kneza tame je vrijeđalo i zbunjivalo to da na Zemlji postoji život neuprljan zlom. Nije bilo sredstva kojim nije pokušao Isusa uhvatiti u zamku. Nijedno dijete ljudskog roda neće nikada biti pozvano da živi svetim životom usred tako žestoke borbe s kušnjom, kao što je to doživio naš Spasitelj.

Isusovi su roditelji bili siromašni i ovisili su o svakodnevnom mukotrpnom radu. Upoznao je siromaštvo, samoodricanje i oskudicu. To je iskustvo bilo Njegova zaštita. U Njegovom marljivom životu nije bilo trenutaka dokolice da prizovu kušnju. Nije bilo besciljnih sati koji bi otvarali vrata poročnom druženju. Koliko je god bilo moguće, On je zatvarao vrata kušaču. Niti zarada, niti zadovoljstvo, niti odobravanje, niti prijekor nisu Ga mogli navesti da pristane na zlo djelo. Bio je mudar da prepozna zlo, a jak da mu se odupre.

Krist je bio jedino bezgrešno biće koje je živjelo na Zemlji, iako je gotovo trideset godina živio među poročnim stanovnicima Nazareta. Ova je činjenica ukor onima koji misle da neokaljan život ovisi o mjestu, bogatstvu ili napretku. Kušnja, siromaštvo i nedaća pravi je sustav obuke potrebne za razvijanje čistoće i postojanosti.

Isus je živio u seoskom domu i vjerno je i radosno nosio svoj dio tereta u domaćinstvu. On je bio Zapovjednik Neba i anđeli su radosno ispunjavali Njegovu riječ; sada je On bio revan sluga, poslušan sin pun ljubavi. Učio je zanat i radio svojim rukama s Josipom u tesarskoj radionici. U priprostoj odjeći običnog radnika prolazio je ulicama malog mjesta idući i vraćajući se sa svojeg skromnog posla. On nije upotrijebio svoju božansku moć da smanji teret ili olakša svoj mukotrpan rad.

Isusov um i tijelo bili su razvijeni jer je radio u djetinjstvu i mladosti. Svoje tjelesne snage nije koristio lakomisleno, već tako da ih sačuva u zdravlju, da bi u svemu mogao obaviti što bolji posao. Čak ni u rukovanju alatom nije želio biti nesavršen. Bio je savršen kao radnik, kao što je bio savršen u karakteru. Svojim nas je osobnim primjerom učio dužnosti da budemo marljivi, da naš rad mora biti obavljen pravilno i temeljito i da je takav rad dostojan poštovanja. Vježba koja uči ruke da budu korisne, i odgaja mlade da nose svoj dio životnog tereta, daje tjelesnu snagu i razvija svaku sposobnost. Svi trebaju raditi nešto što će biti blagotvorno za njih i od pomoći drugima. Bog je odredio rad kao blagoslov i jedino marljivi radnik nalazi čast i radost života. Nad djecom i mladeži koja radosno preuzima svoj dio obveza u domu, dijeleći teret s ocem i majkom, počiva Božje odobravanje s čvrstim obećanjem punim ljubavi. Takva djeca izaći će iz doma da postanu korisni članovi društva.

Tijekom cijelog života na Zemlji Isus je bio ozbiljan i ustrajan radnik. On je očekivao mnogo, stoga je poduzimao mnogo. Kad je otpočeo svoj rad, rekao je: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.” (Ivan 9,4) Isus nije izbjegavao brige i odgovornosti, kao što to čine mnogi koji tvrde da su Njegovi sljedbenici. Upravo stoga što žele izbjeći ovaj oblik odgoja, slabi su i nedjelotvorni. Oni mogu imati dragocjene i poželjne osobine, ali su gotovo nekorisni kad naiđu na poteškoće ili kad treba svladati prepreke. Pozitivnost i energija, temeljitost i čvrstoća karaktera koju je pokazao Krist, trebaju se razviti i u nama, uz pomoć iste discipline kojoj je i On bio podvrgnut. Milost koju je primio primit ćemo i mi.

Dokle god je živio među ljudima naš je Spasitelj dijelio sudbinu siromašnih. On je iz iskustva poznavao njihove brige i poteškoće, stoga je mogao utješiti i ohrabriti sve skromne radnike. Oni koji pravilno razumiju nauk Njegovog života nikad neće smatrati da treba praviti razliku među društvenim slojevima, da bogate treba cijeniti više od čestitih siromaha.

Isus je u svoj rad unosio radost i takt. Potrebni su veliko strpljenje i duhovnost da bi se biblijska religija unijela u život doma, u radionicu, da bi se podnijela napetost svjetovnih poslova, a oko usmjerilo na Božju slavu. U ovome je Krist naš pomoćnik. On nikada nije bio toliko obuzet svjetovnom brigom da nije imao vremena za nebeske vrijednosti ili za razmišljanje o njima. Radost svojega srca često je izražavao pjevanjem psalama i duhovnih pjesama. Stanovnici Nazareta često su slušali Njegov glas kako se uzdiže u hvali i zahvaljivanju Bogu. On je pjesmom održavao zajednicu s Nebom i kad su se Njegovi drugovi žalili na umor od rada, bili su obradovani ugodnom melodijom s Njegovih usana. Njegov hvalospjev kao da je odgonio zle anđele i kao tamjan ispunjavao prostor mirisom. Misli Njegovih slušatelja usmjeravale su se s mjesta njihovog zemaljskog izgnanstva na nebeski dom.

Isus je bio vrelo iscjeljujuće milosti za ovaj svijet; i tijekom svih tih godina povučenosti u Nazaretu Njegov se život izlijevao u potoke sućuti i nježnosti. Ljudi u godinama, žalosni, opterećeni grijehom, djeca u igri i svojoj nevinoj radosti, mala stvorenja u šumarcima, strpljive tegleće životinje — sve je bilo sretnije u Njegovoj nazočnosti. On, čija je riječ održavala svjetove, saginjao bi se da pomogne ranjenoj ptici. Nije bilo ničega što ne bi zamijetio, ničega što nije bilo vrijedno Njegove službe.

Tako, dok se razvijao u mudrosti i stasu, Isus je rastao u milosti i kod Boga i kod ljudi. On je stjecao naklonost svih srca pokazujući se spremnim suosjećati sa svima. Ozračje nade i hrabrosti koje Ga je okružavalo učinilo Ga je blagoslovom za svaki dom. Često su Ga subotom pozivali da čita pouke iz Proroka u zbornici, i srca bi slušatelja ustreptjela od radosti kad je nova svjetlost zasjala s poznatih riječi svetih spisa.

Ipak, Isus je izbjegavao razmetanje. Tijekom svih godina svojega boravka u Nazaretu nije pokazivao svoju čudotvornu moć. Nije tražio visoke položaje i nije prisvajao nikakva zvanja. Njegov mirni i jednostavan život, kao i šutnja Pisma o Njegovim ranim godinama, uče nas važnoj pouci. Što je mirniji i jednostavniji život jednog djeteta — što je slobodniji od umjetnih uzbuđenja i što je usklađeniji s prirodom — utoliko je povoljniji za razvoj tjelesne i umne snage i duhovne sile.

Isus je naš Uzor. Ima mnogo onih koji se sa zanimanjem bave razdobljem Njegove javne službe, dok ne zamjećuju pouke iz Njegova djetinjstva. Međutim, upravo Njegov život u domu primjer je za ugled djeci i mladeži. Krist je pristao na siromaštvo, da bi nas poučio kako u skromnim životnim okolnostima možemo blisko hoditi s Bogom. On je živio da bi ugodio, dao čast i proslavio svojega Oca u običnim životnim okolnostima. Njegov je rad otpočeo posvećivanjem skromnom pozivu obrtnika koji mukotrpno rade za svoj svakodnevni kruh. On je vršio službu Bogu dok je radio za drvodjeljskim radnim stolom, isto toliko koliko dok je činio čuda za mnoštvo. Svaki mladić koji slijedi Kristov primjer vjernosti i poslušnosti u svom skromnom domu može položiti pravo na riječi što ih je Otac preko Svetog Duha izgovorio o Njemu: “Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.” (Izaija 42,1)