“Našli smo Mesiju”

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 1,19-51

Ivan Krstitelj je propovijedao i krštavao u Betaniji s onu stranu Jordana. Nedaleko od toga mjesta je Bog zaustavio rijeku u njezinom tijeku, dok Izrael nije prešao na drugu stranu. Malo dalje su utvrdu Jerihon porušile nebeske vojske. U ovom trenutku uspomena na te događaje ponovno je oživjela i potaknula živo zanimanje za Krstiteljevu vijest. Neće li Onaj koji je u prošlim vjekovima tako čudesno djelovao ponovno pokazati svoju silu zbog oslobođenja Izraela? To su bile misli koje su pokretale srce naroda koji se svakodnevno gomilao na obalama Jordana.
Ivanovo propovijedanje je tako duboko zahvatilo narod da je izazvalo pozornost vjerskih vlasti. Zbog bojazni od ustanka Rimljani su sumnjičavo promatrali svako okupljanje naroda, i sve što je upozoravalo na podizanje naroda budilo je strah židovskih poglavara. Ivan nije priznavao vlast Velikog vijeća tražeći njihovo odobrenje za svoj rad; korio je podjednako poglavare i narod, farizeje i saduceje. Pa ipak, narod ga je revno slijedio. Zanimanje za njegov rad kao da je stalno raslo. Iako se nije priklanjao njemu, Veliko je vijeće držalo da je kao javni učitelj bio pod njegovom nadležnošću.
Ovo tijelo sačinjavali su članovi birani od svećenstva i narodnih učitelja. Veliki svećenik je obično bio predsjednik. Svi su članovi morali biti ljudi zašli u godine, ali ne stari, ljudi koji nisu trebali poznavati samo židovsku vjeru i povijest nego imati i opće znanje. Morali su biti bez tjelesnih mana, oženjeni i očevi, jer se držalo da će tako biti čovječniji i promišljeniji. Njihovo mjesto sastajanja bio je prostor povezan s jeruzalemskim Hramom. U vrijeme hebrejske neovisnosti Veliko vijeće bilo je najviši narodni sud sa svjetovnom i crkvenom vlašću. Premda sada podčinjeno rimskim namjesnicima, još je imalo jak utjecaj na građanske i vjerske prilike.
Veliko vijeće nije moglo odložiti istraživanje Ivanovog djelovanja. Pojedini su se sjećali objave dane Zahariji u Hramu i očevog proročanstva koje je na njegovo dijete upućivalo kao na Mesijinog vjesnika. U metežima i promjenama koje su se dogodile tijekom trideset godina, ovo se u velikoj mjeri izgubilo iz vida. Sada je opet oživjelo u sjećanju uslijed uzbuđenja izazvanog Ivanovim radom.
Davno je bilo kad je Izrael imao proroka, davno se nije vidjela takva reforma kakva se sad događala. Zahtjev za ispovijedanje grijeha činio se nov i poticajan. Mnogi vođe nisu željeli ići i slušati Ivanove pozive i javne optužbe, jer bi ih to dovelo do otkrivanja tajni iz osobnog života. Ipak njegovo propovijedanje bilo je izravno objavljivanje Mesije. Bilo je dobro poznato da su sedamdeset tjedana Danielova proročanstva, koji su obuhvaćali i Mesijin dolazak, gotovo pri kraju i svi su bili željni sudjelovati u velikoj narodnoj slavi koja se tada očekivala. Narodno oduševljenje bilo je tako veliko da je Veliko vijeće bilo prisiljeno prihvatiti ili odbaciti Ivanov rad. Vlast Velikog vijeća je nad narodom slabila. Postalo je ozbiljno pitanje kako održati svoj položaj. U nadi da će doći do nekog zaključka, odaslali su na Jordan poslanstvo svećenika i Levita da porazgovara s novim učiteljem.
Okupljeno mnoštvo slušalo je njegove riječi kad su se poslanici približili. S izvještačenim autoritetom, sračunatim da ostavi dojam na narod i izazove prorokovo popuštanje, došli su gordi rabini. Mnoštvo im je napravilo prolaz pokretom poštovanja, gotovo straha. Ugledni ljudi u svojim skupocjenim haljinama, ponosni na svoj položaj i moć, stali su pred prorokom iz pustinje.
“Tko si ti?” upitali su.
Znajući kakve su bile njihove misli, Ivan je odgovorio: “Ja nisam Krist.”
“Tko si dakle? Jesi li Ilija?”
“Nisam.”
“Jesi li prorok?”
“Nisam.”
“Tko si, da možemo kazati onima što su nas poslali: što kažeš za sebe?”
“Ja sam glas onoga što viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji; kako što kaza prorok Izaija.”
Riječi na koje se pozvao odnosile su se na ono divno Izaijino proročanstvo: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana. … Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti.” (Izaija 40,1-5)
U stara vremena, kad je neki kralj putovao kroz zabačenije dijelove svojega kraljevstva, skupina bi ljudi bila upućena ispred kraljevskih kočija da poravna strma mjesta i popuni udubljenja, da kralj može putovati sigurno i bez ikakvih zapreka. Ovaj je običaj upotrijebio prorok kako bi slikovito prikazao djelo

evanđelja. “Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak.” Božji Duh obara ljudsku gordost kad svojom čudesnom silom buđenja dodirne dušu. Svjetovna zadovoljstva, položaj i vlast tada postaju bezvrijedni. Odbacuju se “mudrovanja i svaka oholost koja se diže protiv priznanja Boga”, a svaka se pomisao zarobljuje “da se pokorava Kristu”. (2. Korinćanima 10,5) Tada se poniznost i samopožrtvovna ljubav, tako malo cijenjene među ljudima, uzdižu kao jedina vrijednost. To je djelo evanđelja čiji je jedan dio bila Ivanova vijest.
Rabini su nastavili sa svojim pitanjima: “Zašto onda krstiš kad doista nisi ni Mesija ni Ilija, ni prorok?” Riječ prorok odnosila se na Mojsija. Židovi su bili skloni vjerovanju da će Mojsije uskrsnuti iz mrtvih i biti uzet na Nebo. Nisu znali da je on već uskrsnuo. Kad je Krstitelj započeo svoju službu, mnogi su mislili da je on prorok Mojsije podignut iz mrtvih, jer je bilo očito da temeljito poznaje proročanstva i povijest Izraela.
Također se vjerovalo da će se Ilija osobno pojaviti prije Mesijina dolaska.
Ovo očekivanje Ivan je poricao, ali njegove riječi imale su dublji smisao. Isus je kasnije rekao, pozivajući se na Ivana: “On je — ako ćete pravo — Ilija koji ima doći.” (Matej 11,14) Ivan je došao u duhu i sili Ilijinoj izvršiti istu zadaću koju je izvršio Ilija. Da su ga Židovi primili, ona bi bila izvršena za njih. Ali oni nisu primili njegovu poruku. Za njih on nije bio Ilija. On za njih nije mogao ispuniti misiju koju je došao ostvariti.
Mnogi od sakupljenih na Jordanu bili su nazočni prigodom Isusovog krštenja, ali znak koji se tada ukazao bio je otkriven samo nekolicini među njima. Tijekom prethodnih mjeseci Krstiteljeve službe mnogi nisu htjeli poslušati poziv na pokajanje. Tako su otvrdnuli svoje srce i zamračili svoje razumijevanje. Kad je prilikom krštenja Nebo dalo svjedočanstvo Isusu, oni to nisu zamijetili. Oči koje nikada nisu bile u vjeri upravljene k Njemu koji je nevidljiv, nisu sagledale objavu Božje slave; uši koje nikada nisu slušale Njegov glas, nisu čule riječi svjedočanstva. Tako je i sada. Kristova prisutnost i prisutnost anđela koji služe često se otkriva na skupovima ljudi, a ipak ima mnogo onih koji to ne znaju. Oni nisu primijetili ništa neobično. Međutim, nekima se otkrila Spasiteljeva prisutnost. Mir i radost oživljuju njihova srca. Oni su utješeni, ohrabreni i blagoslovljeni.
Izaslanici iz Jeruzalema upitali su Ivana: “Zašto dakle krštavaš?” Očekivali su odgovor. Iznenada, dok je pogledom prelazio preko mnoštva, njegove su oči zasjale, lice se ozarilo, a cijelo biće se pokrenulo dubokim osjećajem. Ispruženih ruku uzviknuo je: “Ja krstim — odgovori im Ivan — a među vama stoji netko koga vi ne poznate. On je onaj koji dolazi poslije mene. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.” (Ivan 1,27)
Vijest koju je trebalo odnijeti natrag Velikom vijeću bila je jasna i nedvosmislena. Ivanove se riječi nisu mogle odnositi ni na koga drugoga nego na Onoga koji je davno bio obećan. Mesija se nalazio među njima! Iznenađeni svećenici i glavari gledali su oko sebe u nadi da će otkriti Onoga o kome je Ivan govorio. Ali u mnoštvu Ga nisu mogli primijetiti.
Kad je prigodom Isusova krštenja Ivan upućivao na Njega kao na Janje Božje, nova je svjetlost osvijetlila Mesijino djelo. Prorokov je um bio upravljen na Izaijine riječi: “Ko jagnje na klanje odvedoše ga.” (Izaija 53,7) Ivan je u tjednima koji su slijedili s novim zanimanjem proučavao proročanstva i učenje o žrtvenoj službi. On nije jasno razlikovao dva oblika Kristovog rada — kao Žrtve koja pati i kao Kralja koji pobjeđuje — ali je vidio da Njegov dolazak ima dublji značaj od onoga koji su Mu svećenici ili narod pridavali. Kad je u mnoštvu primijetio Isusa pri Njegovom povratku iz pustinje, s povjerenjem je očekivao da On dâ narodu neki znak o svojoj pravoj naravi. Gotovo je nestrpljivo očekivao da čuje kako Spasitelj objavljuje svoje poslanje; ali On nije izgovorio niti jednu riječ, nije dao niti jedan znak. Isus nije odgovorio na riječi kojima Ga je Krstitelj objavio, već se pomiješao s Ivanovim učenicima, ne dajući nikakav vanjski dokaz o svojem posebnom djelu, ne poduzimajući nikakve mjere da na sebe skrene pozornost.
Sljedećeg dana Ivan je vidio Isusa kako dolazi. Obasjan svjetlošću Božje slave koja je počivala na Njemu, prorok je pružio ruke i objavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! Ovo je onaj za koga vam rekoh: Poslije mene dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali sam zato došao krstiti vodom. … Vidio sam Duha gdje siđe s neba kao golub i ostade na njemu. Ja ga nisam poznavao. Ali mi onaj koji me posla da krstim vodom reče: ‘Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja to vidjeh i svjedočim da je on Sin Božji.” (Ivan 1,29-34)
Je li to Krist? Sa strahopoštovanjem i čuđenjem narod je promatrao Onoga koji je upravo bio proglašen Božjim Sinom. Oni su bili snažno pokrenuti Ivanovim riječima. Govorio im je u Božje ime. Slušali su ga iz dana u dan dok je korio njihove grijehe, a svakim danom učvršćivalo se njihovo uvjerenje da je on bio poslanik s Neba. Međutim, tko je bio Ovaj koji je veći od Ivana Krstitelja? U

Njegovoj odjeći i držanju nije bilo ničega što bi nagovještavalo visok položaj. On je očito bio jednostavna Osoba, odjevena kao i oni sami u skromnu odjeću siromašnih. U mnoštvu je bilo i onih koji su prigodom Kristovog krštenja promatrali božansku slavu i čuli Božji glas. Ali od tog se doba Spasiteljev izgled znatno izmijenio. Prigodom Njegovog krštenja vidjeli su preobrazbu Njegovog lika u nebeskoj svjetlosti; sada Ga je — blijedog, iscrpljenog i izmršavjelog — prepoznao samo prorok Ivan.
Ali dok Ga je narod promatrao, vidio je lice na kojem je božanska milost bila usklađena sa sviješću o moći. Svaki pogled oka, svako obilježje pojave odisalo je poniznošću i izrazom neizrecive ljubavi. Činilo se kao da je okružen ozračjem duhovnog utjecaja. Premda je način Njegovog ponašanja bio plemenit i nenametljiv, vršio je utjecaj na ljude osjećajem moći koja je bila skrivena, a nije se mogla posve potisnuti. Je li bio Onaj koga je Izrael tako dugo čekao?
Isus je došao u siromaštvu i poniznosti da bi nam mogao biti i Uzor i Otkupitelj. Da se pojavio u kraljevskom sjaju, kako bi mogao pružiti pouke o poniznosti? Kako bi nam mogao iznositi tako prodorne istine kao na Gori blaženstava? Gdje bi bila nada skromnih u životu da je Isus došao među ljudima prebivati kao kralj?
Ipak, mnoštvu je izgledalo nemogućim da je Onaj, koga je Ivan označio, povezan s njihovim uzvišenim očekivanjima. Stoga su mnogi bili razočarani i vrlo zbunjeni.
Riječi što su ih svećenici i rabini toliko željeli čuti: da će Isus sada obnoviti Izraelsko kraljevstvo, nisu izgovorene. Oni su očekivali i tražili takvoga kralja, i takvoga su kralja bili spremni prihvatiti. Ali Onoga koji je u njihovim srcima želio zasnovati kraljevstvo pravde i mira, nisu željeli primiti.
Sljedećeg dana, dok su dva učenika stajala u blizini, Ivan je opet vidio Isusa u narodu. Opet je slava Nevidljivoga obasjala prorokovo lice kad je uzviknuo: “Evo Jaganjca Božjeg!” Riječi su uznemirile srce učenika. Oni ih nisu posve razumjeli. Što znači ime koje Mu je dao Ivan — Jaganjac Božji? Niti Ivan nije objasnio te riječi.
Ostavivši Ivana, otišli su potražiti Isusa. Jedan od dvojice bio je Andrija, Šimunov brat, a drugi evađelist Ivan. To su bili Isusovi prvi učenici. Pokrenuti silom kojoj se nisu mogli oduprijeti, slijedili su Isusa — željni da razgovaraju s Njim, ali ipak puni strahopoštovanja i tihi, izgubljeni u osobitom značenju misli: “Je li to Mesija?”
Isus je znao da učenici idu za Njim. Oni su bili prvi plodovi Njegove službe, a srce božanskog Učitelja obuzela je radost, jer su ove duše odgovorile na Njegovu milost. Ipak, okrenuvši se, samo je upitao: “Što vi tražite?” Htio im je dopustiti da sami odluče hoće li se vratiti ili izraziti svoju želju.
Oni su bili svjesni samo jednog cilja. Samo je Njegova nazočnost ispunjavala njihove misli. Oni su uzviknuli: “Rabbi, gdje boraviš?” U kratkom razgovoru kraj puta nisu mogli primiti ono za čim su čeznuli. Željeli su biti nasamo s Isusom, sjesti kraj Njegovih nogu i slušati Njegove riječi.
“‘Dođite i vidite’, odvrati im. Odoše, dakle, da vide te ostadoše kod njega onaj dan.”
Da su Ivan i Andrija posjedovali duh nevjerstva koji su imali svećenici i poglavari, ne bi se kao učenici našli kraj Isusovih nogu. Oni bi došli k Njemu kao kritičari, da osude Njegove riječi. Mnogi na taj način zatvaraju vrata najdragocjenijim prilikama. Ovi prvi učenici nisu tako učinili. Oni su se odazvali pozivu Svetoga Duha kroz propovijedanje Ivana Krstitelja. Sada su prepoznali glas nebeskog Učitelja. Za njih su Isusove riječi bile pune svježine, istine i ljepote. Božanska svjetlost bila je bačena na učenje spisa Starog zavjeta. Višestruke teme istine pojavile su se u novoj svjetlosti.
Skrušenost, vjera i ljubav pripremaju um za primanje mudrosti s Neba. Vjera koja kroz ljubav radi ključ je znanja, i tko ljubi, “poznaje Boga” (1. Ivanova 4,7).
Učenik Ivan bio je čovjek iskrenih i dubokih osjećaja, revan ali misaon. On je počeo razlikovati Kristovu slavu — ne svjetovnu raskoš i moć, kao što su ga učili da se nada, već “slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine” (Ivan 1,14). Bio je obuzet razmišljanjem o toj čudesnoj temi.
Andrija je želio podijeliti radost koju je osjećao u svojem srcu. Potraživši svojega brata Šimuna uzviknuo je: “Mi nađosmo Mesiju!” Šimun nije čekao drugi poziv. On je također slušao propovijedanje Ivana Krstitelja, i požurio je k Spasitelju. Kristove su se oči zadržale na njemu, čitajući njegov karakter i povijest njegovog života. Njegova žustra narav, njegova ljubav, srce koje suosjeća, njegovo kajanje, njegov mukotrpan rad i njegova mučenička smrt — sve je to Spasitelj pročitao i rekao: “Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, to jest Stijena.”
“Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: Hajde za mnom!” Filip je poslušao nalog i odmah postao Kristov suradnik.
Filip je pozvao Natanaela. On je bio u mnoštvu kad je Krstitelj uputio na Isusa kao na Božje Janje. Kad je Natanael pogledao Isusa, razočarao se. Može li ovaj Čovjek koji je nosio znakove mukotrpnog rada i siromaštva biti Mesija? Ipak, Natanael nije mogao odbaciti Isusa, jer je Ivanova poruka donijela

njegovom srcu čvrsto uvjerenje.
U vrijeme kad ga je Filip pozvao, Natanael se povukao u jedan tihi gaj da razmišlja o Ivanovoj poruci i proročanstvima o Mesiji. Molio se da mu se otkrije je li Onaj koga je Ivan najavio Osloboditelj, a Duh Sveti je počinuo na njemu dajući mu osvjedočenje da je Bog pohodio svoj narod i podigao za njega rog spasenja. Filip je znao da njegov prijatelj istražuje proročanstva i, dok se Natanael molio pod jednom smokvom, on je otkrio njegovo sklonište. Često su se zajednički molili na ovom osamljenom mjestu skrivenom u lišću.
Vijest “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!”, učinila se Natanaelu kao izravni odgovor na molitvu. Filip je još imao kolebljivu vjeru. On je sumnjičavo dodao: “Isus, sin Josipa iz Nazareta.” Ponovo se predrasuda pojavila u Natanaelovom srcu. Uzviknuo je: “Iz Nazareta može li što dobro izići?”
Filip se nije upuštao ni u kakvo raspravljanje. Rekao je: “‘Dođi i vidi!’ Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: ‘Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.’” Natanael je iznenađen uzviknuo: “‘Odakle me poznaješ?’ ‘Prije nego te Filip pozvao — odgovori mu Isus — vidio sam te pod smokvom.’”
To je bilo dovoljno. Božanski Duh koji je svjedočio Natanaelu u njegovoj osamljenoj molitvi pod smokvom, sada mu je govorio preko Isusovih riječi. Iako sumnjičav i sklon predrasudama, Natanael je došao Kristu s iskrenom željom za istinom, i sad je njegova želja bila ispunjena. Njegova vjera nadmašila je vjeru onoga koji ga je doveo Isusu. On je progovorio i rekao: “Rabbi! Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.”
Da je Natanael imao povjerenja u rabinsko vodstvo, nikada ne bi našao Isusa. On je postao učenik zato što je sâm promatrao i rasuđivao. Tako je to i danas u životu mnogih koje predrasude zadržavaju da prihvate dobro. Kako bi različit bio ishod kad bi “došli i vidjeli”!
Nitko neće doći do spasonosne spoznaje istine dokle god se povjerava vodstvu ljudskog autoriteta. Kao i Natanaelu, i nama je potrebno da proučavamo Božju riječ za sebe osobno i molimo se za prosvjetljenje Svetim Duhom. Onaj koji je vidio Natanaela pod smokvom, vidjet će i nas na tajnom mjestu molitve. Anđeli iz svijeta svjetlosti blizu su onih koji u poniznosti traže božansko vodstvo.
Pozivanjem Ivana, Andrije, Šimuna, Filipa i Natanaela otpočinje osnutak kršćanske Crkve. Ivan je svoja dva učenika uputio Kristu. Tada je jedan od njih, Andrija, našao svog brata i pozvao ga k Spasitelju. Tada je pozvan Filip i on je otišao tražiti Natanaela. Ovi primjeri trebaju nas poučiti o značenju osobnih napora, o upućivanju izravnih poziva našim rođacima, prijateljima i susjedima. Postoje takvi koji cijelog života tvrde da poznaju Krista, ali koji ipak nisu nikada učinili nikakav osobni napor da dovedu makar i jednu dušu Spasitelju. Oni sav rad prepuštaju propovjedniku. On može biti dobro osposobljen za svoj poziv, ali ne može učiniti ono što je Bog ostavio kao zadaću vjernicima crkve.
Postoje mnogi kojima je potrebna služba kršćanskih srca punih ljubavi. Mnogi su propali, a mogli su biti spašeni da su njihovi susjedi, obični muškarci i žene, uložili osobni napor za njih. Mnogi čekaju da budu osobno oslovljeni. U svakoj obitelji, susjedstvu, gradu, tamo gdje živimo, postoji rad koji trebamo izvršiti kao Kristovi misionari. Ako smo kršćani, taj će rad biti za nas radost. Čim se tko obrati, u njemu se rađa želja da i druge upozna s dragocjenim Prijateljem kakvog je našao u Isusu. Spasonosna i posvećujuća istina ne može biti zatvorena u njegovom srcu.
Svi koji su se posvetili Bogu bit će provodnici svjetlosti. Bog će ih načiniti svojim posrednicima da drugima objave bogatstvo Njegove milosti. Njegovo je obećanje: “Njih i sve oko brda svojega učinit ću blagoslovom, i dat ću im na vrijeme kišu, i bit će to kiša blagoslova.” (Ezekiel 34,26)
Filip je rekao Natanaelu: “Dođi i vidi!” On nije tražio od njega da prihvati tuđe svjedočanstvo, već da sâm promatra Krista. Otkad je Isus uzašao na Nebo, Njegovi su učenici Njegovi predstavnici među ljudima, i jedan od najdjelotvornijih načina pridobivanja duša za Njega jest pokazati primjerom Njegov karakter u svojem svakodnevnom životu. Naš utjecaj na druge ne ovisi toliko o tome što ćemo reći, koliko o tome tko smo. Ljudi mogu pobijati i odbaciti našu logiku, oni se mogu oduprijeti našim pozivima; ali život nesebične ljubavi dokaz je koji ne mogu poreći. Dosljedan život, obilježen Kristovom krotkošću, sila je u ovom svijetu.
Kristovo učenje bilo je izraz dubokog osvjedočenja i iskustva, i oni koji se uče od Njega postaju učitelji po božanskom uzoru. Božja riječ koju izgovara onaj koji je i sâm posvećen njome posjeduje životodavnu silu koja je čini privlačnom za slušatelje i osvjedočuje ih da je ona živa stvarnost. Kad čovjek primi istinu u ljubavi prema njoj, on će je otkriti uvjerljivošću svojega ponašanja i načinom svojega govora. On objavljuje ono što je sâm čuo, vidio i opipao o Riječi života, tako da bi i drugi mogli imati zajednicu s njim kroz poznavanje Krista. Njegovo svjedočanstvo, s usana dotaknutih živim

žarom s oltara, istina je za prijemčivo srce i ona posvećuje karakter.
Onaj koji teži pružiti svjetlost drugima, i sâm će biti blagoslovljen. Bit će to kiša blagoslova. “I tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Izreke 11,25) Bog bi mogao postići svoj cilj spašavanja grešnika bez naše pomoći; ali da bismo razvili karakter sličan Kristovom, moramo sudjelovati u Njegovom radu. Da bismo sudjelovali u Njegovoj radosti — radosti da vidimo duše otkupljene Njegovom žrtvom — moramo sudjelovati u Njegovim naporima za njihovo otkupljenje.
Prvi izraz Natanaelove vjere, tako snažan, ozbiljan i iskren, zvučao je kao glazba u Isusovim ušima. Isus mu je uzvratio: “Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga!” Spasitelj je radosno očekivao svoje djelo propovijedanja dobrih vijesti krotkima, zavijanja ranjenih srca i objavljivanja slobode zarobljenima od Sotone. Držeći na umu dragocjene blagoslove što ih je donio ljudima, Isus je dodao: “Zaista, zaista, kažem vam… vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.”
Ovdje je Krist zapravo rekao: Na obali Jordana Nebo je bilo otvoreno i Duh je sišao na mene kao golub. Taj prizor potvrdio je da sam Božji Sin. Ako me vjerujete kao takvoga, vaša će vjera oživjeti. Vi ćete vidjeti da je Nebo otvoreno i da se nikada neće zatvoriti. Otvorio sam ga za vas. Božji se anđeli penju noseći Ocu molbe nevoljnih i ojađenih, i silaze noseći blagoslov, nadu, ohrabrenje, pomoć i život sinovima ljudskim.
Božji su anđeli stalno u pokretu između Zemlje i Neba i Neba i Zemlje. Kristova čuda za ucviljene i napaćene bila su učinjena Božjom silom kroz službu anđelâ. Svaki blagoslov od Boga dolazi nam preko Krista službom Njegovih nebeskih vjesnika. Uzevši na sebe ljudsku narav, naš je Spasitelj sjedinio svoje interese s interesima palih Adamovih sinova i kćeri, dok se svojom božanskom naravi držao Božjega prijestolja. Na taj je način Krist Posrednik u vezi ljudi s Bogom i Boga s ljudima.