Isusov život: Poglavlje 8

27. 01. 2018.

Posjet u vrijeme Pashe

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,41-51

 

Dvanaesta godina bila je kod Židova prijelomna godina između djetinjstva i mladosti. Navršivši tu godinu židovski je dječak prozvan sinom Zakona, a također i Božjim sinom. Pružene su mu naročite mogućnosti za vjersku pouku, a od njega se očekivalo da sudjeluje u svetim blagdanima i obredima. U skladu s tim običajem Isus je u svoje dječačko doba u vrijeme Pashe posjetio Jeruzalem. Josip i Marija, kao i svi vjerni Izraelci, išli su svake godine na Pashu, a kad je Isus navršio potrebne godine, i Njega su poveli sa sobom.

Postojala su tri godišnja blagdana: Pasha, Pedesetnica i Blagdan sjenica, kad su svi ljudi u Izraelu bili obvezni pojaviti se pred Gospodinom u Jeruzalemu. Od ovih blagdana na Pashu je dolazilo najviše ljudi. Mnogi su dolazili iz svih zemalja po kojima su Židovi bili rasijani. Iz svakog dijela Palestine poklonici su dolazili u velikom broju. Putovanje iz Galileje trajalo je nekoliko dana i putnici su se udruživali u velike skupine zbog društva i zaštite. Žene i starije osobe jahali su na volovima ili magarcima strmim i kamenitim putovima. Jači ljudi i mladi putovali su pješice. Vrijeme Pashe odgovaralo je kraju ožujka i početku travnja i cijela je zemlja bila vedra od cvijeća i radosna od ptičje pjesme. Duž cijelog puta bilo je znamenitih mjesta iz povijesti izraelskog naroda, i očevi i majke pričali su svojoj djeci o čudima koja je Bog u davna vremena učinio za svoj narod. Vrijeme putovanja prekraćivali su pjesmom i glazbom, i kad su se jeruzalemske kule napokon pokazale na vidiku, svi su se glasovi udružili u pobjedonosnu pjesmu:

“Eto, noge nam već stoje

na vratima tvojim, Jeruzaleme. …

Neka bude mir u zidinama tvojim

i pokoj u tvojim palačama!”

(Psalam 122,2-7)

Praznovanje Pashe počelo je s nastankom hebrejskog naroda. Posljednje noći njihovog ropstva u Egiptu, kad je izgledalo da nema nikakvog znaka oslobođenja, Bog im je naredio da se pripreme za brzo oslobođenje. On se spomenuo faraona u konačnom sudu nad Egipćanima, i On je dao upute Hebrejima da svoje obitelji skupe u svojim domovima. Pošto su poprskali dovratnike krvlju zaklanog janjeta, trebali su pojesti to janje, pečeno, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. “A ovako ga blagujte”, rekao je On, “opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha.” (Izlazak 12,11) U ponoć su ubijeni svi prvenci Egipćana. Tada je kralj poslao poruku Izraelu: “Ustajte i odlazite od moga naroda… Idite! Odajite štovanje Jahvi, kako ste tražili.” (Izlazak 12,31) Otkako su Hebreji izašli iz Egipta kao neovisan narod, Gospodin je naredio da se Pasha praznuje svake godine. “Kad vas vaša djeca zapitaju”, kazao je On, “što vam taj obred označuje? odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.” Tako se iz naraštaja u naraštaj trebala ponavljati povijest o tom veličanstvenom izbavljenju.

Pashi je slijedio sedmodnevni Blagdan beskvasnih kruhova. Drugog dana blagdana prinosili su se Gospodinu prvi plodovi godišnje žetve, jedan snop ječma. Svi blagdanski obredi bili su slika Kristovog djelovanja. Izraelovo izbavljenje iz Egipta bilo je očita pouka o otkupljenju, koju je Pasha trebala sačuvati u sjećanju. Zaklano janje, beskvasni kruh, snop prvih rodova — predstavljali su Spasitelja.

Većina ljudi Kristovog doba svetkovanje ovog blagdana svela je na formalizam. Ali, kakvo je značenje ovaj blagdan imao za Božjeg Sina!

Po prvi put Dijete Isus promatralo je Hram. Vidio je svećenike odjevene u bijele haljine kako obavljaju svoju svečanu službu. Gledao je žrtvu koja je krvarila kako leži na žrtvenom oltaru. On se poklonio u molitvi s drugim poklonicima, dok se oblak tamjana dizao pred Bogom. Bio je svjedok dojmljivog obreda pashalne službe. Iz dana u dan sve je jasnije sagledavao njihovo značenje. Svaki čin kao da je bio povezan s Njegovim životom. U Njemu su se budili novi pogledi. Tih i utonuo u misli, izgledao je kao da proučava neki veliki problem. Tajna Njegovog poslanja otkrivala se Spasitelju.

Zaokupljen razmišljanjem o ovim prizorima, nije ostao kraj svojih roditelja. Želio je biti sâm. Kad su se pashalne službe završile, i dalje se zadržao u predvorju Hrama, a kad su poklonici napustili Jeruzalem, On je ostao.

Ovim posjetom roditelji su željeli dovesti Isusa u dodir s velikim učiteljima u Izraelu. Dok je u svakoj pojedinosti bio poslušan Božjoj riječi, nije se prilagodio rabinskim obredima i običajima. Josip i Marija nadali su se da će On biti pokrenut da pokaže više poštovanja prema učenim rabinima i da će mnogo spremnije prihvatiti njihove zahtjeve. Međutim, Bog je u Hramu poučio Isusa. Ono što je primio, odmah je počeo i dijeliti.

U to je doba jedna prostorija povezana s Hramom bila odvojena za svetu školu po ugledu na proročke škole. Tu su se okupljali vodeći rabini sa svojim učenicima i ovamo je došao i Dječak Isus. Zauzevši mjesto kraj nogu ovih ozbiljnih, učenih ljudi, slušao je njihove pouke. Kao onaj koji čezne za mudrošću, postavljao je pitanja ovim učiteljima o proročanstvima i događajima koji su se tada zbivali i ukazivali na dolazak Mesije.

Isus se predstavio kao onaj koji je žedan znanja o Bogu. Njegova pitanja upućivala su na duboke istine koje su dugo bile zamagljene, a koje su ipak bile od životnog značenja za spasenje duša. Svako pitanje koje im je Isus postavio suočilo ih je s božanskom poukom i otkrivalo novi pogled na istinu, pokazujući kako je uska i površna mudrost ovih mudrih ljudi. Rabini su govorili o čudesnom usponu koji će Mesijin dolazak donijeti židovskom narodu, ali Isus je iznio Izaijino proročanstvo i upitao ih za značenje tih spisa koji upućuju na patnje i smrt Božjeg Janjeta.

Ovi učeni ljudi obratili su Mu se pitanjima i bili zadivljeni Njegovim odgovorima. S dječjom poniznošću ponavljao je riječi iz Pisma, otkrivajući im dubinu značenja koja ovim mudrim ljudima nikada nisu ni došla na um. Da su slijedili ove putokaze istine, koje je On istaknuo, pokrenuli bi veliku obnovu u tadašnjoj religiji. Došlo bi do buđenja dubokog zanimanja za duhovne istine, i kad bi Isus počeo svoju službu, mnogi bi Ga bili spremni prihvatiti.

Rabini su znali da Isus nije bio poučavan u njihovim školama, a ipak je Njegovo razumijevanje proročanstava daleko nadmašivalo njihovo znanje. Oni su razabirali da ovaj misaoni galilejski Dječak mnogo obećava. Poželjeli su Ga pridobiti za svojeg učenika, da bi postao učitelj u Izraelu. Željeli su na sebe preuzeti Njegov odgoj, osjećajući da tako osobit um moraju osobno oblikovati.

Isusove riječi pokrenule su njihova srca onako kako nikada nisu bila pokrenuta riječima s ljudskih usana. Bog je želio dati svjetlost ovim vođama u Izraelu i On je upotrijebio jedino sredstvo kojim je mogao doprijeti do njih. U njihovoj oholosti njima je bilo ispod časti da prime pouke od bilo koga. Da se Isus pojavio i pokušao ih učiti, oni bi oholo odbili slušati. Oni su sami sebi laskali da su Ga poučavali, ili u najmanju ruku provjeravali Njegovo poznavanje Pisma. Isusova mladenačka skromnost i ljupkost rastjerala je njihove predrasude. Nesvjesno su se njihovi umovi otvorili Božjoj riječi i Sveti Duh je govorio njihovim srcima.

Oni su morali uvidjeti kako njihovo očekivanje Mesije nije podržano proročanstvom; ali se nisu htjeli odreći svojih teorija koje su laskale njihovom častoljublju. Nikada ne bi priznali da su pogrešno razumjeli Pisma, smatrajući sebe njihovim tumačima. Od jednog do drugog kružilo je pitanje: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?” (Ivan 7,15) Svjetlo je svijetlilo u tami, ali “tama ga ne obuze”. (Ivan 1,5)

U međuvremenu, Josip i Marija su bili vrlo zbunjeni i ražalošćeni. Prilikom napuštanja Jeruzalema izgubili su Isusa iz vida i nisu znali da je ostao. Zemlja je tada bila gusto nastanjena i karavane iz Galileje bile su vrlo velike. Kad su napuštali grad, vladao je veliki metež. Zadovoljstvo putovanja s prijateljima i poznanicima obuzelo je njihovu pozornost, pa na putu nisu primijetili Njegov nestanak sve do noći. Kad su zastali da se odmore, nedostajala im je ruka pomoćnica njihovog Djeteta. Pretpostavljajući da se nalazi s njihovim društvom, nisu se brinuli. Iako je bio mlad, imali su bezuvjetno povjerenje u Njega, očekujući da će im On, kad bude potrebno, biti spreman pomoći razumijevajući njihove želje, kao što je to uvijek činio. Sada su se njihova strahovanja probudila. Uzalud su Ga tražili u cijelom svojem društvu. Protrnuli, sjetili su se kako Ga je Herod pokušao uništiti još dok je bio malo dijete. Mračne slutnje ispunjavale su njihova srca. Gorko su sebe korili.

Vrativši se u Jeruzalem nastavili su traganje. Sljedećeg dana, kad su se umiješali u mnoštvo poklonika u Hramu, njihovu je pozornost privukao jedan poznati glas. Nisu se mogli prevariti, nijedan drugi glas nije bio sličan Njegovom, tako ozbiljan i srdačan, a ipak tako milozvučan.

Našli su Isusa u rabinskoj školi. Iako su bili radosni, nisu mogli zaboraviti svoju žalost i zabrinutost. Kad je ponovno bio s njima, majka je izgovorila riječi koje su sadržavale prijekor: “Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.”

“Pa zašto ste me tražili?” odgovorio je Isus. “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” A kako je izgledalo da nisu razumjeli Njegove riječi, On je pokazao gore. Na Njegovom je licu bila svjetlost kojoj su se čudili. Božanstvo je bljesnulo kroz ljudsku narav. Kad su Ga našli u Hramu, slušali su što se zbivalo između Njega i rabina i bili iznenađeni Njegovim pitanjima i odgovorima. Njegove riječi pokrenule su niz misli koje neće nikada biti zaboravljene.

Pitanje koje im je uputio sadrži pouku: “Zar niste znali”, rekao je, “da ja moram biti u kući Oca svoga?” Isus je bio zauzet poslanjem koje je došao izvršiti na ovome svijetu, ali Josip i Marija zanemarili su svoju zadaću. Bog im je ukazao veliku čast povjeravajući im svojega Sina. Sveti anđeli upravljali su tijekom Josipova života da bi sačuvali Isusov život. Ali oni su Ga cijeli jedan dan izgubili iz vida, iako Ga niti za trenutak nisu smjeli zaboraviti. Kad je otklonjena njihova briga, nisu okrivili sami sebe, već su krivnju bacili na Njega.

Za Isusove roditelje bilo je prirodno da Isusa smatraju svojim djetetom. On je svakodnevno bio s njima i Njegov je život uvelike bio sličan životu ostale djece, pa im je bilo teško razumjeti da je On Božji Sin. Bili su u opasnosti da ne cijene blagoslov koji im je darovan u nazočnosti Otkupitelja svijeta. Bol izazvana njihovim odvajanjem od Njega i blagi ukor koji su sadržavale Njegove riječi bili su određeni da u njihovu dušu utisnu svetost onoga što im je povjereno.

U odgovoru majci Isus je po prvi put pokazao da razumije svoj odnos prema Bogu. Prije Njegovog rođenja anđeo je rekao Mariji: “On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega, Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka.” (Luka 1,32.33) Ove riječi Marija je sačuvala u srcu; pa iako je vjerovala da će njezino Dijete biti Mesija u Izraelu, ipak nije razumjela Njegovo poslanje. Sada nije shvaćala Njegove riječi, ali je znala da je poricao svoje srodstvo s Josipom i da je proglasio sebe Sinom Božjim.

Isus nije zanemarivao vezu sa svojim zemaljskim roditeljima. On se iz Jeruzalema vratio s njima kući i pomagao im u njihovom životu ispunjenom teškim radom. Krijući u srcu tajnu svojega poslanja, ponizno je čekao određeni trenutak da otpočne svoj rad. Pošto je prepoznao da je Božji Sin, On je tijekom sljedećih osamnaest godina potvrdio svoju vezu koja Ga je spajala s domom u Nazaretu, izvršujući dužnost sina, brata, prijatelja i građanina.

Kad Mu se u Hramu otkrila misija, Isus se klonio dodira s mnoštvom. Želio je da se u tišini vrati iz Jeruzalema s onima koji su poznavali tajnu Njegovog života. Pashalnom službom Bog je želio svoj narod odvojiti od svjetovnih briga i podsjetiti ga na svoje divno djelo izbavljenja iz Egipta. Želio je da u tom djelu sagledaju obećanje o izbavljenju od grijeha. Kao što je krv zaklanog janjeta štitila domove Izraelaca, tako i Kristova krv treba spasiti njihove duše; oni se mogu spasiti jedino ako vjerom u Krista učine Njegov život svojim životom. Simbolična služba imala je vrijednost samo onda kad je vjernike usmjeravala ka Kristu kao osobnom Spasitelju. Bog ih je želio uvesti u proučavanje puno molitve i razmišljanja o Kristovom poslanju. Međutim, dok je mnoštvo napuštalo Jeruzalem, uzbuđenje zbog putovanja i druženja često je zaokupljalo njihovu pozornost i služba u kojoj su sudjelovali bila je zaboravljena. Spasitelja nije privlačilo takvo društvo.

Budući da su se iz Jeruzalema Josip i Marija trebali vraćati sami s Isusom, On se nadao da će njihove misli usmjeriti na proročanstva o Spasitelju koji će patiti. Na Golgoti je Isus pokušao olakšati njezinu materinsku bol. I sada je mislio o njoj. Marija će biti svjedok Njegove posljednje samrtne borbe i Isus je želio da ona razumije Njegovo poslanje, kako bi mogla izdržati kad joj mač probode dušu. Kao što je Isus bio odvojen od nje i ona Ga ožalošćena tražila tri dana, tako će On ponovno biti izgubljen za nju tri dana kad bude žrtvovan za grijehe svijeta. A kad bude izišao iz groba, njezina će se žalost opet pretvoriti u radost. Koliko bi lakše podnijela veliku tugu Njegove smrti da je shvatila Pisma na koja joj je On sada želio usmjeriti misli!

Da su Josip i Marija održali svoj um uzdignut prema Bogu razmišljanjem i molitvom, oni bi razumjeli svetost povjerenja koje im je ukazano i ne bi izgubili Isusa iz vida. Nemarnošću u jednom danu izgubili su Spasitelja, ali bilo im je potrebno tri dana zabrinutog traganja da bi Ga našli. Tako je i s nama; praznim razgovorom, ogovaranjem ili zanemarivanjem molitve, možemo u jednom danu izgubiti Spasiteljevu nazočnost, a bit će nam potrebno mnogo dana bolnoga traganja da bismo Ga našli i ponovno dobili mir koji smo izgubili.

U našem međusobnom druženju moramo paziti da ne zaboravimo Isusa i olako nam ne promakne da On nije s nama. Kad toliko postanemo zaokupljeni svjetovnim da ne mislimo o Onome u koga polažemo svoju nadu u vječni život, odvajamo se od Isusa i nebeskih anđela. Ova sveta bića ne mogu ostati tamo gdje Spasiteljeva prisutnost nije poželjna, a Njegova se odsutnost ne primjećuje. To je razlog česte pojave obeshrabrenja među tobožnjim Kristovim sljedbenicima.

Mnogi pohađaju bogoslužja i Božja riječ ih osvježava i tješi, ali zbog zanemarivanja razmišljanja, budnosti i molitve, gube blagoslov i osjećaju se siromašnijima nego prije. Često misle da je Bog okrutno postupio prema njima. Ne uviđaju da je to njihova pogreška. Odvojivši se od Isusa, odvojili su se i od svjetlosti Njegove prisutnosti.

Za nas bi bilo dobro da svakoga dana provedemo jedan sat u razmišljanju o Kristovom životu. Trebamo ga proučavati u svakoj pojedinosti, dopustivši svojoj mašti da obuhvati sve prizore, naročito one vezane za kraj Njegovog života. Dok se tako bavimo Njegovom velikom žrtvom za nas, naše povjerenje u Njega postat će mnogo postojanije, naša će ljubav oživjeti i dublje će nas prožeti Njegov Duh. Ako želimo biti spašeni, moramo naučiti pouku o pokajanju i poniznosti u podnožju križa.

Dok se međusobno družimo, možemo biti od blagoslova jedan drugome. Ako pripadamo Kristu, naše najljepše misli bavit će se Njime. Voljet ćemo govoriti o Njemu, i dok razgovaramo o Njegovoj ljubavi, božanski utjecaji omekšat će naša srca. Promatrajući ljepotu Njegovog karaktera, “preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju”. (2. Korinćanima 3,18)