Isusov život: Poglavlje 9

3. 02. 2018.

Dani borbe

 

Od svojih najranijih godina židovsko je dijete bilo okruženo rabinskim zahtjevima. Za svako djelo u životu, do najsitnijih pojedinosti, bila su propisana stroga pravila. Pod vodstvom učitelja iz sinagoge mladi su učili bezbrojna pravila, jer se očekivalo da ih kao pravovjerni Izraelci poštuju. Ali Isusa ovo nije zanimalo. Od djetinjstva je djelovao neovisno o rabinskim zakonima. Neprekidno je proučavao spise Staroga zavjeta i riječi “Tako veli Gospodin” bile su stalno na Njegovim usnama.

Kad je počeo jasnije razumijevati stanje naroda, uvidio je da su zahtjevi društva i Božji zahtjevi bili u stalnom sukobu. Ljudi su se udaljavali od Božje riječi, a uzdizali teorije koje su sami izmislili. Poštovali su obrede i predaje koji nisu imali nikakvu vrijednost. Njihova služba bila je samo niz obreda; svete istine što ih je ona trebala otkriti bile su skrivene od vjernika. On je vidio da u njihovoj službi lišenoj vjere ne nalaze mir. Oni nisu poznavali slobodu duha koja bi doprla do njih da su u istini služili Bogu. Isus je došao pružiti pouke o značenju službe Bogu, i nije mogao prihvatiti miješanje ljudskih zahtjeva s božanskim propisima. On nije napadao propise ili postupke obrazovanih učitelja; ali kad su Ga korili zbog Njegovih jednostavnih navika, On je opravdavao svoje ponašanje iznošenjem Božje riječi.

Nježno i ponizno Isus je pokušavao odgovoriti zahtjevima onih s kojima je dolazio u dodir. Budući da je bio tako ljubazan i nenametljiv, književnici i starješine pretpostavljali su da će svojim učenjem lako moći utjecati na Njega. Oni su tražili od Njega da prihvati opća načela i predaju koju su ostavili stari rabini, ali On je tražio njihovu vjerodostojnost u Svetom pismu. On je želio čuti svaku riječ koja je potekla iz Božjih usta, ali nije mogao poslušati ljudske izmišljotine. Činilo se da Isus zna Pisma od početka do kraja i On ih je izlagao u njihovom pravom značenju. Rabini su se stidjeli da ih poučava jedno dijete. Tvrdili su da je njihova dužnost objašnjavati Sveto pismo, a Njegova prihvatiti njihovo tumačenje. Bili su ogorčeni što se opire njihovoj riječi.

Oni su znali da u Svetom pismu ne mogu naći nikakvu potvrdu za svoju predaju. Shvatili su da je Isus u duhovnom razumijevanju bio daleko ispred njih. Ipak, bili su ljutiti zato što nije slušao njihove naredbe. Ne uspijevajući Ga uvjeriti, potražili su Josipa i Mariju i s optužbom im iznijeli Njegov stav neprihvaćanja njihovih propisa. Tako je On pretrpio prijekor i osudu.

Još iz najranijih dana Isus je počeo sâm oblikovati svoj karakter, a čak ni poštovanje i ljubav prema roditeljima nisu Ga mogli odvratiti od poslušnosti Božjoj riječi. “Pisano je” bio je Njegov razlog za svako djelo što je odstupalo od obiteljskih običaja. Međutim, utjecaj rabina zagorčavao Mu je život. Još u svojoj mladosti morao je učiti tešku pouku šutnje i strpljive ustrajnosti.

Njegova braća, kako su se nazivali Josipovi sinovi, bili su na strani rabina. Oni su stalno naglašavali da se predaja mora poštovati, kao da su to Božji zahtjevi. Oni su smatrali ljudske propise mnogo višim od Božje riječi i u velikoj im je mjeri smetalo Isusovo jasno i pronicljivo razlikovanje lažnog i istinitog. Njegovu strogu poslušnost Božjem zakonu osuđivali su kao tvrdoglavost. Bili su iznenađeni znanjem i mudrošću koju je pokazivao u odgovaranju rabinima. Znali su da nije primio nikakvo obrazovanje od mudrih ljudi, ali su ipak uočili da je On njima bio učitelj. Priznali su da je Njegovo obrazovanje uzvišenije od njihovog. Ali nisu razumjeli da je On imao pristupa drvetu života, izvoru znanja kojega oni nisu poznavali.

Krist nije bio isključiv i osobito je uvrijedio farizeje što se u ovom pogledu udaljio od njihovih strogih pravila. On je naišao na područje religije ograđeno visokim zidovima izdvajanja kao previše sveto za svakodnevni život. On je porušio ove zidove podvojenosti. U svojem dodiru s ljudima nije pitao: “Što je vaš kredo? Kojoj crkvi pripadaš?” Koristio je svoju silu na dobro prema svima kojima je bila potrebna pomoć. Umjesto da se odvoji u nekoj isposničkoj samici da bi pokazao svoj nebeski karakter, On je ozbiljno radio za ljudski rod. On je usađivao načelo da se biblijska vjera ne sastoji od mučenja tijela. Učio je da čista i neokaljana vjera nije namijenjena samo određenom vremenu i posebnim prilikama. U svako doba i na svakom mjestu pokazivao je zanimanje za ljude i s puno ljubavi širio je oko sebe svjetlost radosne pobožnosti. Sve je to bilo ukor farizejima. To je pokazalo da se vjera ne sastoji u sebičnosti i da je njihova mračna predanost osobnim interesima daleko od prave pobožnosti. To je izazvalo i njihovo neprijateljstvo prema Isusu, tako da su Ga pokušali silom podrediti svojim propisima.

Isus je radio na tome da ublaži svaku patnju koju je vidio. On je imao malo novca za davanje, ali se često lišavao hrane da bi pomogao onima čije su Mu potrebe izgledale veće od Njegovih. Njegova su braća osjećala da Njegov utjecaj seže daleko, nasuprot njihovom. On je imao istančano razumijevanje koje nitko od njih nije imao ili želio imati. Kad su grubo govorili sa siromašnim, poniženim bićima, Isus je potražio baš te osobe i govorio im riječi ohrabrenja. Onima kojima je bilo potrebno davao je čašu hladne vode, tiho spustivši svoj obrok u njihove ruke. Pošto je otklonio njihove patnje, istine koje je poučavao bile su povezane s Njegovim djelima milosrđa i tako urezane u sjećanje.

Sve je to izazvalo nezadovoljstvo kod Njegove braće. Budući da su bili stariji od Isusa, smatrali su da se On treba pokoriti njihovim naredbama. Optuživali su Ga da sebe smatra višim od njih i korili Ga da se uzdiže iznad njihovih učitelja, svećenika i narodnih starješina. Često su Mu prijetili i pokušavali Ga zastrašiti, ali On je išao naprijed učinivši Sveto pismo svojim vodičem.

Isus je volio svoju braću i stalno se ljubazno odnosio prema njima, ali oni su bili ljubomorni i pokazali su najodlučnije nevjerstvo i prijezir. Nisu mogli shvatiti Njegovo ponašanje. U Isusu su im se otkrila velika proturječja. On je bio Božji Sin, a ipak bespomoćno dijete; Stvoritelj svjetova čija je Zemlja bila svojina, pa ipak je siromaštvo obilježavalo Njegovo životno iskustvo na svakom koraku. Njegovo dostojanstvo i osobitost u cijelosti su se razlikovali od zemaljske oholosti i uobraženosti; On nije težio za svjetovnom veličinom i bio je zadovoljan čak i najnižim položajem. To je ljutilo Njegovu braću. Oni nisu mogli objasniti Njegovo trajno spokojstvo u kušnji i siromaštvu. Nisu znali da je postao siromašan zbog nas, da bismo se mi “njegovim siromaštvom” obogatili. (2. Korinćanima 8,9) Tajnu Njegovog poslanja nisu mogli razumjeti više nego Jobovi prijatelji njegovo poniženje i patnje.

Braća nisu razumjela Isusa zato što nije bio sličan njima. Njegovo mjerilo nije bilo i njihovo. Gledajući na ljude okrenuli su se od Boga i Njegova sila nije postojala u njihovom životu. Vjerski obredi koje su poštovali nisu mogli preobraziti karakter. Oni su davali “desetinu od metvice, komorača i kima”, ali su zanemarili “najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost”. (Matej 23,23) Isusov im je primjer stalno smetao. On je na svijetu mrzio samo i jedno grijeh. Nije mogao biti svjedok nekog lošeg djela, a da ne doživi bol koja se nije mogla skriti. Postojala je jasna razlika između formalista, čiji je izgled svetosti prikrivao ljubav prema grijehu, i karaktera u kome je revnost za Božju slavu uvijek bila najvažnija. Zato što je Isusov život osuđivao zlo, suprotstavljali su Mu se kako u domu, tako i izvan njega. O Njegovoj nesebičnosti i čestitosti govorilo se s podsmijehom. Njegova strpljivost i ljubaznost nazvane su kukavištvom.

Od gorčine koja pada u dio ljudskom rodu Isus nije izbjegao nijedan dio. Bilo je i takvih koji su Mu se pokušavali narugati zbog Njegovog rođenja, pa se čak i u djetinjstvu morao sresti s njihovim podsmješljivim pogledima i zlim došaptavanjima. Da je odgovorio nestrpljivom riječju ili pogledom, da je popustio svojoj braći jednim pogrešnim postupkom, On više ne bi bio savršeni Uzor. Na taj način On bi pretrpio neuspjeh u provođenju plana našega otkupljenja. Da je ikada priznao da može biti opravdanja za grijeh, Sotona bi likovao, a svijet bi bio izgubljen. Zbog toga je kušač radio na tome da Njegov život učini što težim, kako bi Ga naveo na grijeh.

Na svaku kušnju On je odgovarao: “Pisano je.” On je rijetko korio bilo koje loše djelo svoje braće, ali im je iznosio riječ od Boga. Često su Ga optuživali za kukavištvo kad se nije htio udružiti s njima u nekom zabranjenom djelu; ali On je odgovarao: “Pisano je: ‘Strah Gospodnji — eto što je mudrost; Zla se kloni — to ti je razumnost’.” (Job 28,28)

Bilo je nekih koji su tražili Njegovo društvo, osjećajući mir u Njegovoj nazočnosti, ali mnogi su Ga izbjegavali zato što ih je Njegov besprijekoran život ukoravao. Mladi su Ga drugovi uporno nagovarali da čini što i oni čine. Bio je vedar i radostan te su oni uživali u Njegovom društvu i pozdravljali Njegove spremne prijedloge, ali bili su nestrpljivi prema Njegovoj savjesnosti proglasivši Ga skučenim i uskogrudnim. Isus je odgovarao: “Pisano je: ‘Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje. … U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim!’” (Psalam 119,9.11)

Često su Ga pitali: “Zašto si toliko uporan u tome da budeš tako poseban, tako različit od nas svih?” “Pisano je”, rekao je On, “Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim.” (Psalam 119,1-3)

Kad su Ga upitali zašto se ne pridružuje neozbiljnom zabavljanju mladih iz Nazareta, rekao je: “Pisano je: ‘Putu se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu. Razmišljat ću o naredbama tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u pravilima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit.’” (Psalam 119,14-16)

Isus se nije borio za svoja prava. Njegov je rad često bio nepotrebno otežan zato što je bio susretljiv i nije se žalio. Ipak, nije sustajao niti se obeshrabrivao. On je živio iznad tih poteškoća, kao u svjetlosti Božjega lica. Nije se osvećivao kad se s Njim postupalo grubo, već je uvrede strpljivo podnosio.

Stalno su Ga pitali: “Zašto podnosiš tako zlobno postupanje čak i od svoje braće?” “Pisano je”, govorio je On, “Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke, i tvoje srce neka čuva moje zapovijedi, jer će ti produljiti dane i životne godine i podariti spokojstvo. Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga. Tako ćeš steći ugled i uspjeti pred Božjim i ljudskim očima.” (Izreke 3,1-4)

Od vremena kad su roditelji našli Isusa u Hramu, Njegov je način djelovanja za njih bio tajna. On nije želio s njima ulaziti u sukob, ali je ipak Njegov primjer bio stalna pouka. On je sličio na nekoga tko je bio odsutan. Svoje trenutke sreće nalazio je kad je bio sâm s prirodom i s Bogom. Kad je mogao, ostavljao bi svoj rad i odlazio u polja razmišljati u zelenim dolinama, održavati zajednicu s Bogom na planinskim obroncima ili podno šumskoga drveća. Rano Ga je jutro često zaticalo na nekom skrivenom mjestu kako razmišlja, istražuje Sveto pismo ili se moli. S ovih tihih trenutaka On bi se vraćao svome domu da opet preuzme svoje dužnosti i pruži primjer strpljivog podnošenja mukotrpnog rada.

Kristov je život bio obilježen poštovanjem i ljubavlju prema majci. Marija je u svojem srcu vjerovala da je njezino rođeno sveto Dijete taj dugo obećavani Mesija, ali nije smjela izraziti svoju vjeru. Tijekom cijelog svog života na Zemlji Marija je sudjelovala u Njegovim patnjama. Sa žalošću je gledala kušnje kojima je bio izložen u djetinjstvu i mladosti. Braneći ono što je znala da je pravilno u Njegovom ponašanju i sâma je dolazila u kušnje. Odnose u domu i majčinsku nježnu brigu nad djecom smatrala je životno važnom u oblikovanju karaktera. Josipovi su sinovi i kćeri to znali i, koristeći njezinu brigu, pokušavali Isusove postupke uskladiti sa svojim mjerilima.

Marija je često prigovarala Isusu i tražila od Njega da se pokori rabinskom načinu postupanja. Međutim, Njega nije mogao nitko uvjeriti da promijeni svoje navike razmišljanja o Božjim djelima i pomaganja ljudima, pa čak i nijemim životinjama, da se oslobode patnji. Kad su svećenici i učitelji zatražili Marijinu pomoć da Isusa učine poslušnim, ona se vrlo uznemirila, ali je mir zavladao njezinim srcem dok je On iznosio činjenice iz Svetoga pisma koje su podržavale Njegove postupke.

Ona se ponekad kolebala između Isusa i Njegove braće koja nisu vjerovala da je On Božji Poslanik, iako su postojali mnogi dokazi da je Njegov karakter bio božanski. Ona je vidjela kako se žrtvuje za dobro drugih. Njegova je prisutnost unosila čistije ozračje u dom, a Njegov je život bio kao kvasac koji djeluje u društvu. Nevin i bezazlen hodao je među nepažljivim, grubim, neljubaznim, nepravednim carinicima, lakomislenim rasipnicima, nepravednim Samarijancima, neznabožačkim vojnicima, grubim seljacima i šarolikim mnoštvom. On je izgovarao riječ sućuti ovdje i riječ ondje kad je vidio ljude umorne ali primorane da nose teške terete. Dijelio je njihov teret i ponavljao im pouke što ih je učio iz prirode, pouke o ljubavi, milosti i Božjoj dobroti.

On je učio sve da sebe smatraju dragocjenima i darovitima, s darovima koji im mogu osigurati vječna blaga samo ako se pravilno upotrijebe. Iskorjenjivao je svaku taštinu iz života, i svojim osobnim primjerom učio da svaki trenutak vremena donosi rezultate za vječnost; da se s njima treba postupati kao s blagom kojeg valja koristiti za uzvišene ciljeve. Nijedno ljudsko biće nije držao bezvrijednim, već je svakoj duši pružio spasonosni lijek. U bilo kakvom društvu se našao, iznosio je pouku koja je bila prikladna za to vrijeme i te okolnosti. Težio je nadahnjivati nadom najgrublje, koji ništa ne obećavaju, uvjeravajući ih da mogu postati besprijekorni i bezazleni, ostvarujući takav karakter koji će ih otkriti kao Božju djecu. Često je susretao one koji su se prepustili Sotoninoj vlasti i koji nisu imali snage da se otrgnu iz njegove zamke. Takvom obeshrabrenom, bolesnom, zavedenom i palom čovjeku Isus bi upućivao riječi najnježnije sućuti, riječi koje su bile potrebne i koje su se mogle razumjeti. Susretao je i druge koji su vodili izravnu borbu s neprijateljem duša. Takve je hrabrio da ustraju, uvjeravajući ih da će pobijediti, jer su Božji anđeli na njihovoj strani i dat će im pobjedu. Oni kojima je ovako pomogao bili su uvjereni da je ovdje Onaj u koga mogu imati savršeno povjerenje. On neće izdati tajne koje su povjerili Njegovom suosjećajnom uhu.

Isus je bio iscjelitelj i tijela i duše. On se zanimao za svaku vrstu patnje koju je zapažao i svakom je nevoljniku donosio olakšanje, a Njegove su ljubazne riječi bile kao melem koji umiruje bol. Nitko nije mogao reći da je On učinio čudo, ali sila — iscjeljujuća sila ljubavi — prelazila je s Njega na bolesne i očajne. Na taj je način On od samog djetinjstva nenametljivo radio za ljude. To je bio razlog što su Ga mnogi, kad je otpočeo svoju službu, rado slušali.

Ipak je Isus kroz djetinjstvo, mladost i zrelu dob prolazio sâm. U svojoj čistoći i vjernosti sâm je gazio u kaci, nikoga od ljudi nije bilo da Mu pomogne. Nosio je strašan teret odgovornosti za spasenje ljudi. Znao je da će, ako ne dođe do odlučne izmjene načela i ciljeva ljudskog roda, sve biti izgubljeno. To je bilo breme na Njegovoj duši i nitko nije mogao procijeniti teret koji Ga je pritiskivao. Ispunjen čvrstom odlučnošću, ostvarivao je svoju životnu zadaću da bude svjetlost ljudima.