“Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje, kojemu bijaše upravljena riječ: Po Izaku ćeš imati potomstvo.” (Hebrejima 11,17.18)
Bog je zatražio žrtvovanje Izaka da bi prikazao žrtvovanje svojega Sina. Izak je bio slika Božjeg Sina koji je prinesen kao žrtva za grijehe svijeta. Bog je želio pokazati Abrahamu Radosnu vijest o spasenju ljudi. … Na osnovi svojeg iskustva mogao je razumjeti koliko je bila velika samopožrtvovnost vječnog Boga kada je dao svojega Sina da izbavi čovjeka od propasti.
Za Abrahama nijedna druga duševna muka nije se mogla usporediti s onim što je proživio dok je izvršavao zapovijed da žrtvuje svojeg sina. … Slomljena srca i drhtavih ruku on uzima oganj, dok Izak pita: “Evo oganj i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” (Postanak 22,7 — Šarić) Ali ne, Abraham mu ne može sada to reći! Otac i sin grade žrtvenik i približava se taj užasni trenutak kada Abraham treba reći Izaku ono što mu je razdiralo dušu tijekom cijelog tog dugog putovanja — da je sam Izak žrtva. … Sin se pokorava žrtvi jer vjeruje u čestitost svojeg oca. Ali kada je sve spremno, kada su vjera oca i čestitost sina pod najjačim pritiskom, Božji anđeo zaustavlja Abrahamovu podignutu ruku i kaže mu da je dosta. “Jer sada znam da se ti bojiš Boga kad mi nisi uskratio svojega sina, jedinca svojega.” (redak 12 — Šarić) (The Youth’s Instructor, 1. ožujka 1900.)
Naš nebeski otac predao je svojega voljenog Sina agoniji raspeća. Legije anđela bile su svjedoci poniženja i stradanja duše Božjeg Sina, ali im nije bilo dopušteno da se umiješaju kao u slučaju Izaka. Nije se čuo nijedan glas koji bi zaustavio žrtvovanje. Božji ljubljeni Sin, Otkupitelj svijeta, bio je vrijeđan, rugali su Mu se, bio je ismijavan i mučen sve dok nije pognuo glavu i umro. Kakav nam veći dokaz božanske ljubavi i sažaljenja može Vječni dati? “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8,32) (Signs of the Times, 1. travnja 1875.)