“Propade … jer je bez znanja”

Božja zaštita nad izraelskim narodom uvijek je ovisila o njihovoj poslušnosti. U podnožju Sinaja Izraelci su sklopili zavjetni odnos s Bogom kao Njegova “predraga svojina mimo sve narode”. Svečano su obećali da će ići putom poslušnosti. Rekli su: “Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.” (Izlazak 19,5.8) A kad je nakon nekoliko dana sa Sinaja bio izgovoren Božji zakon i kad su preko Mojsija bile objavljene dodatne upute u obliku pravila i prijetnji, Izraelci su jednoglasno ponovno obećali: “Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” (Izlazak 24,3.7) Bog je izabrao Izraela da bude Njegov narod, a oni su izabrali Njega da bude njihov Kralj.

Pri kraju lutanja pustinjom uvjeti Saveza bili su ponovljeni. Kraj Bet Peora, na samoj granici Obećane zemlje, gdje su mnogi pali kao plijen podmuklih kušnji, oni koji su ostali vjerni obnovili su svoj zavjet vjernosti. Preko Mojsija su bili opomenuti protiv kušnji koje će ih napadati u budućnosti; bili su ozbiljno pozvani da ostanu odvojeni od okolnih naroda i da služe samo Bogu.

“A sada, Izraele” — poučio je Mojsije Izraelce — “poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim, da biste ih vršili i tako poživjeli te uništili i zaposjeli zemlju koju vam daje Jahve, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga, što vam ih dajem. … Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’” (Ponovljeni zakon 4,1-6)

Izraelcima je posebno naglašeno da ne smiju gubiti iz vida Božje zapovijedi, i da će im poslušnost Zapovijedima donijeti snagu i blagoslov. “Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio” — glasila je poruka koju im je Gospodin uputio preko Mojsija. “Neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova.” (Ponovljeni zakon 4,9) Svečani prizori prilikom davanja Zakona na Sinaju, koji su budili strahopoštovanje u srcima gledatelja, nikad nisu smjeli biti zaboravljeni. Jasne i odlučne bile su opomene upućene Izraelu protiv idolopokloničkih običaja proširenih među okolnim narodima. “Pazite dobro!” bio im je upućen savjet — “da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja, … i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde — svu nebesku vojsku — dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Jahve, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom. … Zato pazite da ne zaboravljate Saveza što ga je Jahve, Bog vaš, sklopio s vama, te sebi ne pravite klesanih likova bilo čega što je Jahve, Bog tvoj, zabranio.” (Ponovljeni zakon 4,15.16.19.23)

Mojsije je opisao zla koja će nastati odbacivanjem Gospodnjih uredbi. Pozivajući Nebo i Zemlju kao svjedoke, on objavljuje da će narod, ukoliko nakon dugog boravka u zemlji obećanja prihvati iskvarene oblike bogoštovlja i počne se klanjati klesanim likovima, i ne bude se htio vratiti obožavanju pravoga Boga, biti odveden u sužanjstvo i rasijan među neznabošcima. “Znajte — uzimam za svjedoke protiv vas nebesa i zemlju — da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete: nećete dugo u njoj živjeti, nego ćete biti iskorijenjeni. Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas samo malen broj među narodima među koje vas Jahve odvede. Ondje ćete se klanjati bogovima što su ih ljudske ruke načinile od drveta i kamena, bogovima koji ne mogu ni vidjeti ni čuti, ni jesti ni mirisati.” (Ponovljeni zakon 4,26-28)

Ovo proročanstvo, koje se djelomično ispunilo u vrijeme sudaca, dočekalo je svoje potpuno i doslovno ispunjenje prilikom izgnanstva Izraelaca u Asiriju i Judejaca u Babilon.

Otpad u Izraelu postupno se razvijao. Iz naraštaja u naraštaj Sotona je stalno iznova pokušavao navesti izabrani narod da zaboravi “zapovijedi, zakone i uredbe” koje je obećao da će vječno poštovati (Ponovljeni zakon 6,1). Znao je da će, uspije li navesti Izraela da zaboravi Boga, i “pođe li za drugim bogovima te njima bude iskazivao štovanje”, narod “zacijelo izginuti” (Ponovljeni zakon 8,19).

Neprijatelj Božje crkve na Zemlji nije, međutim, uzeo potpuno u obzir sažaljivu narav Onoga koji “krivca nekažnjena ne ostavlja”, ali čija se slava očituje u tome da je “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup” (Izlazak 34,6.7). Usprkos Sotoninim naporima da osujeti Božju namjeru s Izraelom, ipak se i u najmračnijim trenucima njegove povijesti, kad je izgledalo da se sile zla nalaze pred pobjedom, Gospodin milostivo otkrivao svojem narodu. Objavljivao je narodu ono što je bilo za njegovo dobro. “Napisah mu velike stvari u zakonu svom” — objavio je Bog preko Hošee — “ali mu se čine kao nešto tuđe! … A ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.” (Hošea 8,12; 11,3) Gospodin je s njima postupao nježno, dajući im preko svojih proroka uredbu po uredbu, zapovijed po zapovijed.

Da je Izrael poslušao proročke poruke, ne bi morao proći poniženje koje ga je snašlo. Samo zato što su uporno odbacivali Božji zakon, Bog je bio prinuđen dopustiti da budu odvedeni u izgnanstvo. “Moj narod gine: nema znanja” — glasila je poruka koju im je poslao preko Hošee. “Jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe … jer si zakon svoga Boga zaboravio.” (Hošea 4,6)

U sva vremena prijestupi Božjeg zakona imali su iste posljedice. U Noine dane, kad su bila prekršena sva pravila pravednosti i kad je bezakonje postalo tako duboko i tako rasprostranjeno da ga Bog više nije mogao trpjeti, izdan je nalog: “Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje.” (Postanak 6,7) U Abrahamovo doba stanovnici Sodome otvoreno su prezirali Boga i Njegov Zakon; i došlo je do iste pokvarenosti, iste bezbožnosti, iste neograničene predanosti zlu kao i u pretpotopno doba. Stanovnici Sodome prekoračili su granice božanskog strpljenja, i protiv njih se razgorio oganj Božje osvete.

Vrijeme koje je prethodilo izgnanstvu izraelskih deset plemena bilo je vrijeme slične neposlušnosti i slične pokvarenosti. Božjem zakonu je odricana svaka vrijednost, i to je otvorilo brane bezakonju u Izraelu. “Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi, jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje” — objavio je Hošea. “Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.” (Hošea 4,1.2)

Proročanstva o sudu, objavljena preko Amosa i Hošee, bila su praćena proročanstvima o budućoj slavi. Buntovnih deset plemena, tako upornih u nepokajanju, nikad nije dobilo nikakvo obećanje o potpunom obnavljanju svoje nekadašnje moći u Palestini. Sve do kraja vremena trebala su biti “lutalice po narodima”. Međutim, preko Hošee je bilo izrečeno proročanstvo koje im je ukazalo na prednost da uzmu udjela u konačnom vraćanju Božjeg naroda pri kraju zemaljske povijesti, kad se Krist pojavi kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. “Jer mnogo će dana sinovi Izraelovi” — objavio je prorok — “ostati bez kralja i bez kneza, bez žrtve i bez stupa, bez oplećka i bez kumira. … Poslije toga” — nastavio je prorok — “sinovi će se Izraelovi vratiti; tražit će Jahvu, Boga svoga, i Davida, svoga kralja; sa strahom će pristupiti k Jahvi i k njegovim dobrima, na kraju danâ.” (Hošea 3,4.5)

Simboličkim jezikom, Hošea je objavio pripadnicima deset plemena Božji plan o tome da se svakoj pokajničkoj duši koja se želi sjediniti s Božjom Crkvom na Zemlji vrate blagoslovi obećani Izraelu u doba njegove vjernosti Bogu u Obećanoj zemlji. Spominjući Izraela kao narod kojemu želi ukazati milost, Gospodin je objavio: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu. I vratit ću joj ondje njene vinograde, i od Doline ću akorske učiniti vrata nade. Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta. U onaj dan — riječ je Jahvina — ti ćeš me zvati: ‘Mužu moj’, a nećeš me više zvati: ‘Moj Baale’ [Gospodaru moj]. Uklonit ću joj iz usta imena baalska, i neće im više ime spominjati.” (Hošea 2,16-19)

U posljednjim danima povijesti Zemlje treba se obnoviti Savez između Boga i naroda koji vrši Njegove Zapovijedi. “U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva. Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu. U onaj dan — riječ je Jahvina — odazvat ću se nebesima, a ona će se zemlji odazvati; zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju, a oni će se odazvati Jizraelu. I posijat ću ga na na zemlji, zamilovat ću Nemilu, Ne-narodu mom reći ću: ‘Ti si narod moj!’ a on će reći: ‘Bože moj!’” (Hošea 2,18-23)

“U onaj dan: Ostatak Izraelov i preživjeli iz kuće Jakovljeve… će se iskreno oslanjati na Jahvu, Sveca Izraelova.” (Izaija 10,20) U “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” bit će onih koji će radosno odgovoriti na poziv: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” Oni će odbaciti sve idole koji ih vezuju za zemlju; i poklonit će se “stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda”. Oni će se osloboditi svega što im smeta i stajat će pred svijetom kao spomenici Božje milosti. Poslušni Božjim zahtjevima, bit će priznati i pred anđelima i pred ljudima kao oni koji “čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” (Otkrivenje 14,6.7.12).

“‘Evo dolaze dani — riječ je Jahvina — kada će orač stizat žeteoca, mastilac grožđa sijača, kad će planine procuriti mladim vinom, i svi se bregovi prelijevati njime. Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela: obnovit će gradove srušene i živjeti u njima, saditi vinograde i vino im piti, zasaditi vrtove i jesti njihov rod. Posadit ću ih u zemlju njihovu, i nikad se više neće iščupati iz zemlje koju im dadoh’ — veli Jahve, Bog tvoj.” (Amos 9,13-15)

Pozivanje Izaije

Duga vladavina Uzije, poznatog i kao Azarje, nad Judinom i Benjaminovom zemljom bila je obilježena većim blagostanjem nego pod bilo kojim drugim vladarom od Salomonove smrti prije skoro dvije stotine godina. Mnogo godina kralj je vladao razborito. Uz blagoslov Neba, njegova vojska je ponovno osvojila neka područja koja su bila izgubljena ranijih godina. Gradovi su bili ponovno sagrađeni i utvrđeni, a ugled njegovog naroda među okolnim narodima vrlo je porastao. Trgovina je oživjela, i bogatstva mnogih naroda slijevala su se u Jeruzalem. Glas o Uziji “pronio se nadaleko, jer je uživao čudesnu pomoć sve dok se nije osilio” (2. Ljetopisa 26,15).

Ovo izvanjsko blagostanje, međutim, nije bilo praćeno odgovarajućim obnavljanjem duhovne sile. Obredi u Hramu obavljali su se kao i ranijih godina, mnoštvo se okupljalo da slavi živoga Boga, ali oholost i formalizam postupno su zauzimali mjesto poniznosti i iskrenosti. O samome Uziji bilo je napisano: “Ali kad se osilio, uzobijestilo mu se srce dotle da se pokvario, te se iznevjerio Jahvi, svome Bogu.” (2. Ljetopisa 26,16)

Grijeh koji je tako razorno djelovao na Uziju bio je grijeh uobraženosti. Kršeći jasnu Gospodnju naredbu da nitko osim Aronovih potomaka ne može obavljati svećeničku službu, kralj je ušao u Svetište “i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku”. Azarja, veliki svećenik, i njegovi suradnici usprotivili su se i molili ga da odustane od svoje namjere. Govorili su kralju: “Iznevjerio si se. I ne služi ti na čast pred Bogom Jahvom!” (2. Ljetopisa 26,16.18)

Uzija se rasrdio što se netko usudio da njega, kralja, tako prekori. Ali nije mu bilo dopušteno da usprkos zajedničkom prosvjedu uglednih svećenika oskvrne Svetište. Dok je još stajao na mjestu, buntovan i gnjevan, iznenada ga je stigla božanska kazna. Na čelu mu se pojavila guba. Osramoćen, pobjegao je i nikada više nije ušao u prostorije Hrama. Sve do svoje smrti, nekoliko godina kasnije, Uzija je ostao gubav — živi primjer nerazumnosti zanemarivanja jasnih Božjih naloga. Ni njegov istaknuti položaj ni duge godine službe nisu mu mogle poslužiti kao izgovor za grijeh uobraženosti kojim je pokvario završne godine svojega kraljevanja i izazvao Nebo da ga kazni.

Bog ne gleda tko je tko. “Ali onaj koji nešto učini naumice, bio on domorodac ili stranac, taj na Jahvu huli. Takav neka se istrijebi između svoga naroda, jer je prezreo riječ Jahvinu.” (Brojevi 15,30)

Kazna koja je stigla Uziju, izgleda da je dobro djelovala na njegovog sina. Jotam je obavljao odgovorne dužnosti tijekom posljednjih godina očevog kraljevanja, a poslije njegove smrti naslijedio je prijestolje. O Jotamu je napisano: “Činio je što je pravo u Jahvinim očima, sasvim kao i otac mu Uzija. Ali ni on nije srušio uzvišica; narod je svejednako prinosio žrtve i kâd na uzvišicama.” (2. o Kraljevima 15,34.35)

Uzijino kraljevanje približavalo se kraju i Jotam je već obavljao mnoge državničke dužnosti kad je Izaija, pripadnik kraljevske obitelji, još kao mladić bio pozvan u proročku službu. U vrijeme kad je Izaija trebao početi raditi, Božji narod je bio izložen neobičnoj opasnosti. Prorok je trebao biti svjedok napada sjedinjenih vojski sjevernog Izraela i Asirije na Judu; trebao je gledati asirske čete utaborene ispred glavnih gradova kraljevstva. Za njegovog života trebala je pasti Samarija, a deset Izraelovih plemena trebalo je biti raspršeno među narode. Asirska vojska mnogo će puta osvajati Judu, a Jeruzalem će biti opsjednut i samo će ga čudesno Božje miješanje spasiti od pada. Ozbiljne opasnosti već su ugrožavale mir sjevernoga kraljevstva. Božja zaštita je već bila uklonjena i asirske su se snage spremale preplaviti judejsku zemlju.

Ali izvanjske opasnosti, bez obzira na svoju prividnu ozbiljnost, nisu bile tako velike kao unutarnje. Upravo je pokvarenost vlastitog naroda bacala Gospodnjeg slugu u najveće neprilike i u najdublji očaj. Oni koji su bili postavljeni da stoje pred narodima kao nositelji svjetla, svojim otpadništvom i buntovnim duhom navlačili su na se Božju kaznu. Mnoga zla, koja su izazvala tako naglu propast sjevernoga kraljevstva, i koja su prije samo kratkog vremena nedvosmislenim riječima osuđivali Hošea i Amos, brzo su kvarila i Judino kraljevstvo.

Izgledi su bili posebno porazni ako bi se uzimali u obzir međuljudski odnosi u narodu. U želji za dobitkom, ljudi su stjecali kuću za kućom i polje za poljem. (vidi Izaija 5,8) Pravda se izopačila, a prema siromašnima nije bilo samilosti. O svim tim zlima, Bog je objavio: “U vašim je kućama što oteste siromahu. … S kojim pravom narod moj tlačite i gazite lice siromaha?” (Izaija 3,14.15) Čak su i sudovi, čija je dužnost bila da štite bespomoćne, bili gluhi za vapaje siromašnih i napaćenih, udovica i siročadi. (vidi Izaija 10,1.2)

S tlačenjem i bogatstvom došla je i oholost i sklonost prema razmetanju, teškom pijanstvu i razvratu. (vidi Izaija 2,11.12; 3,16.18-23; 5,22.11.12) U Izaijino vrijeme ni samo idolopoklonstvo nije izazivalo iznenađenje. (vidi Izaija 2,8.9) Bezakonje je tako zavladalo u svim društvenim slojevima da su oni malobrojni, koji su ostali vjerni Bogu, često bili u kušnji da odustanu i da se predaju obeshrabrenju i očaju. Izgledalo je kao da će se Božja namjera s Izraelom izjaloviti i da će buntovni narod doživjeti sudbinu sličnu sudbini Sodome i Gomore.

Nije nikakvo čudo što se Izaija, suočen s takvim okolnostima i pozvan posljednjih godina Uzijina kraljevanja da odnese Judi Božju poruku opomene i ukora, ustručavao prihvatiti tu odgovornost. Dobro je znao da će naići na tvrdoglavi otpor. Imajući u vidu svoju nesposobnost da odgovori zadatku, razmišljajući o tvrdovratosti i nevjerstvu naroda kojemu je trebao služiti, Izaija je osjetio da nema snage obaviti zadatak. Da li da se u očaju odrekne svoga poslanja i ostavi Judu da se nesmetano odaje idolopoklonstvu? Da li da prepusti bogovima Ninive da upravljaju zemljom, usprkos nebeskom Bogu?

Takve i slične misli kovitlale su se Izaijinim umom dok je stajao u predvorju Hrama. Iznenada su se vrata i unutrašnji zastor Hrama naizgled podigli ili povukli ustranu, i njemu je bilo dopušteno da baci pogled unutra, u Svetinju nad svetinjama, u koju ni prorokova noga nije smjela stupiti. Pred njim se ukazala slika Gospodina koji sjedi na visoku i uzdignutu prijestolju, dok je skut Njegova plašta ispunjavao Svetište. Na obje strane iznad prijestolja stajali su serafi, zaklanjajući u obožavanju svoje lice, dok su služili pred svojim Stvoriteljem i sjedinjavali glasove u svečanom klicanju: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” sve dok se i pragovi i dovraci od cedrova drveta nisu potresli od njihovih glasova, a Dom se ispunio njihovim doprinosom slavljenju (Izaija 6,3).

Dok je Izaija gledao ovo otkrivenje slave i veličanstva svojega Gospodina, bio je preplavljen sviješću o Božjoj svetosti i neporočnosti. Kakve li goleme razlike između neusporedivog savršenstva njegovog Stvoritelja i grešnog ponašanja onih koji su, zajedno s njim, tako dugo bili ubrajani u izabrani narod Izraela i Jude! “Jao meni” — uzviknuo je — “propadoh, jer čovjek sam nečistih usana … a oči mi vidješe kralja, Jahvu nad vojskama!” (Izaija 6,5)

Nebeski posjetitelj naredio je vjesniku koji je čekao: “Idi i reci tom narodu:

“Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti,
gledajte dobro, al’ nećete spoznati.
Otežaj salom srce tom narodu,
ogluši mu uši, zaslijepi oči,
Da očima ne vidi, da ušima ne čuje
i srcem da ne razumije,
kako bi se obratio i ozdravio.”
(Izaija 6, 9.10)

Prorokova dužnost bila je jasna: trebao je podići glas protiv sveopćih zala. Ali nedostajalo mu je hrabrosti da započne svoje djelo bez neke nade u uspjeh. “Dokle, o Gospode?” počeo se raspitivati. Zar nijedan pripadnik Tvojega izabranog naroda nikad neće shvatiti, zar se nitko neće pokajati, zar nitko neće biti izliječen?

Muka njegove duše, skrb o zalutalim Judejcima, nije smjela biti uzaludna. Njegovo poslanje nije smjelo biti potpuno neuspješno. A ipak, zla koja su se umnožavala tijekom mnogih naraštaja nisu mogla biti uklonjena u njegovo vrijeme. Cijeloga svog života morao je ostati strpljivi, hrabri učitelj — prorok koji najavljuje nadu, ali i propast. Kad se božanska namjera konačno ostvari, pojavit će se i puni rodovi njegovih napora i rada svih Božjih vjernih poslanika. Ostatak je trebao biti spašen. Da bi se to postiglo, buntovnom su se narodu morale upućivati poruke opomene i ukora, i Gospodin odgovara:

“Dokle gradovi ne opuste,
i ne ostanu bez žitelja,
dok kuće ne budu bez ikoga živa,
i zemlja ne postane pustoš,
dok Jahve daleko ne protjera ljude.”
(Izaija 6,11.12)

Teške kazne koje su morale zadesiti nepokajane — rat, izgnanstvo, tlačenje, gubitak moći i ugleda među narodima — sve je to trebalo doći da bi se one, koji u tome prepoznaju ruku uvrijeđenoga Boga, moglo navesti na pokajanje. Pripadnici deset sjevernih plemena trebali su uskoro biti raspršeni među narode i njihovi gradovi ostati pusti, rušilačke vojske neprijateljskih naroda trebale su stalno pustošiti njihovu zemlju, čak je trebao na kraju pasti i Jeruzalem, i Juda biti odveden u sužanjstvo; a ipak obećana zemlja nije smjela biti zauvijek odbačena. Nebeski je posjetitelj Izaiji dao obećanje:

“I ostane li u njoj još desetina,
i ona će biti zatrta poput duba
kad ga do panja posijeku.
Panj će njihov biti sveto sjeme.”
(Izaija 6,13)

Obećanje o potpunom ispunjavanju Božje namjere unijelo je hrabrost u Izaijino srce. Pa što ako se svjetovne sile svrstavaju protiv Jude? Što ako se Gospodnji izaslanici suočavaju s protivljenjem i otporom? Izaija je vidio Kralja, Jahvu nad Vojskama; čuo je pjesmu serafa “Puna je sva zemlja Slave njegove!” — dobio je obećanje da će Gospodnje poruke, upućene otpalim Judejcima, biti praćene osvjedočavajućom snagom Svetoga Duha; i tako je prorok bio ohrabren da obavi posao koji je stajao pred njim (Izaija 6,3). Tijekom cijeloga svoga dugoga i napornog poslanja nosio je u sjećanju ovo viđenje. Više od šezdeset godina stajao je pred sinovima Judinim kao prorok nade, postajući sve smjeliji i smjeliji u svojim proročanstvima o budućoj pobjedi Crkve.