Zavjere neznabožaca

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Nehemija 6

Sanbalat i njegovi saveznici nisu se usuđivali otvoreno zaratiti protiv Židova; ali sa sve većom zlobom nastavljali su ulagati potajne napore da ih obeshrabre, zbune i povrijede. Zidine oko Jeruzalema brzo su se približavale svom završetku. Ako zid bude dovršen i vrata postavljena, ovi neprijatelji Izraelaca više se ne bi mogli nadati da će silom upasti u grad. Zato su bili još željniji da bez odlaganja zaustave radove. Konačno su skovali plan prema kojemu će navući Nehemiju da napusti svoje mjesto i da ga, kad bude u njihovoj vlasti, ili ubiju ili bace u tamnicu.

Praveći se da žele sporazum između suprotnih strana, tražili su sastanak s Nehemijom i pozvali ga da se nađe s njima u jednom selu u Dolini ononskoj. Budući da mu je Sveti Duh otkrio njihovu pravu namjeru, Nehemija je odbio prijedlog. On sâm piše: “Zato sam im poslao glasnike s ovim odgovorom: ‘Zauzet sam velikim poslom i ne mogu sići: posao bi zastao kad bih ga ostavio da dođem k vama!’” Kušači su bili vrlo uporni. Četiri puta su slali poruke sličnog sadržaja i svaki put su dobivali isti odgovor.

Pošto su ustanovili da ovaj plan nema uspjeha, pribjegli su smjelijim pokušajima. Sanbalat je poslao glasnika Nehemiji s otvorenim pismom sljedećeg sadržaja: “Čuje se u narodima — a Gašmu potvrđuje — da se ti i Židovi spremate na bunu; zato da i gradiš zid, i da želiš postati njihovim kraljem, kako vele. … I da si postavio proroke da proglase tvoj uspjeh u Jeruzalemu i da kažu: Judeja ima kralja! Sada će ti glasovi stići kralju do ušiju: zato dođi da se posavjetujemo.”

Da su se spomenuti izvještaji doista širili, bilo bi mjesta za zabrinutost; oni bi svakako vrlo brzo stigli i do kralja kojega bi i najmanja sumnja mogla navesti da poduzme vrlo surove mjere. Međutim, Nehemija je bio uvjeren da je pismo potpuno lažno, napisano da ga zastraši i dovede u zamku. Ovaj je zaključak bio ojačan činjenicom da je pismo poslano otvoreno, očito da bi ljudi mogli čitati njegov sadržaj i da se uznemire i uplaše.

On je smjesta poslao odgovor: “Ništa nije tako kao što tvrdiš; sve je to samo izmišljotina tvoga srca.” Nehemiji nisu bile nepoznate Sotonine majstorije. On je znao da su ovi pokušaji bili sračunati da oslabe ruke graditelja i da tako onemoguće njihove napore.

Stalno iznova Sotona je doživljavao poraze; i sada, s još većom zlobom i lukavošću, Božjem sluzi je postavio mnogo podmukliju i opasniju zamku. Sanbalat i njegovi drugovi unajmili su ljude koji su se izdavali za Nehemijine prijatelje, da mu daju pogrešne savjete kao riječ od Gospodina. Najvažnija osoba u ovom podlom poslu bio je Šemaja, čovjek o kojemu je Nehemija dotad imao dobro mišljenje. Taj se čovjek zatvorio u sobu u blizini Svetišta kao da se boji da mu je život u opasnosti. U to vrijeme Hram je već bio zaštićen zidinama i vratima, iako gradska vrata još nisu bila postavljena. Glumeći da je vrlo zabrinut za Nehemijinu sigurnost, Šemaja mu je savjetovao da potraži utočište u Hramu. Predložio je: “Nađimo se u Domu Božjemu, usred Hekala, i zatvorimo vrata Hekala, jer će doći da te ubiju. Jest, još noćas doći će da te ubiju!”

Da je Nehemija poslušao ovaj prijevarni savjet, žrtvovao bi svoju vjeru u Boga, a u očima naroda ispao bi kukavica i čovjek dostojan prijezira. S obzirom na važno djelo koje je obavljao, s obzirom na povjerenje u Božju silu za koju je tvrdio da je ima, bilo bi potpuno nedosljedno od njega skrivati se kao plašljivac. Strah bi se proširio i po narodu, svatko bi sebi potražio neko sklonište, i grad bi ostao nezaštićen da padne kao plijen u ruke neprijatelja. Tim nerazumnim potezom Nehemija bi potpisao potpunu kapitulaciju, propalo bi sve što je započeo.

Nehemiji nije trebalo dugo da otkrije pravi karakter i cilj svojega savjetnika. On kaže: “I tada razabrah: nije ga poslao Bog, nego mi je objavio proroštvo, jer su ga Tobija i Sanbalat podmitili, da bih, uplašen, učinio onako te sagriješio. To bi im poslužilo da me ozloglase i da mi se rugaju!”

Sramotni savjet koji je dao Šemaja poduprlo je više uglednih ljudi koji su, iako su se izdavali za Nehemijine prijatelje, potajno držali stranu njegovim neprijateljima. Ali nije bilo nikakve koristi od toga što su postavljali zamku. Nehemijin neustrašivi odgovor glasio je: “Zar da bježi čovjek kao što sam ja? Koji čovjek, meni sličan, može ući u Hekal i ostati živ? Ne, ja ne idem.”

Bez obzira na zavjere neprijatelja, otvorene i potajne, djelo izgradnje je stalno napredovalo i za manje od dva mjeseca od Nehemijina dolaska u Jeruzalem grad je bio okružen obrambenim utvrdama i graditelji su mogli šetati po zidinama i s visoka gledati svoje poražene i zapanjene neprijatelje. Nehemija je zapisao: “A kad su čuli svi naši neprijatelji i vidjeli svi pogani oko nas, bilo je to čudo u očima njihovim, jer su shvatili da je Bog naš učinio to djelo.”

Ipak, čak ni dokaz da Gospodnja ruka upravlja djelom nije bio dovoljan da zauzda nezadovoljstvo, buntovnost i izdaju među Izraelcima. “A onih dana mnogi su židovski velikaši često slali svoja pisma Tobiji, i mnoga su primali od Tobije. Jer u Judeji bijahu mnogi s njime zakletvom povezani: ta bio je u rodu sa Šekanijom, sinom Arahovim.” Upravo tu su došle do izražaja zle posljedice brakova s idolopoklonicima. Judejska obitelj povezala se s Božjim neprijateljem i taj se odnos pokazao kao zamka. Mnogi drugi činili su to isto. I tako su, kao i mješovito mnoštvo koje je zajedno s Izraelom izišlo iz Egipta, bili izvor stalnih nevolja. Nisu cijelim srcem obavljali svoju službu, a kad je Božje djelo zahtijevalo žrtvu, bili su spremni prekršiti svečanu zakletvu da će surađivati u njemu i da će ga podupirati.

Neki, koji su bili u prvim redovima kad su kao neprijatelji planirali zlo Židovima, sad su izražavali želju da im postanu prijatelji. Judejski velikaši koji su sklopili brakove s idolopoklonicima i koji su se izdajnički dopisivali s Tobijom i dali zakletvu da će mu služiti, sad su ga počeli prikazivati kao sposobnog i pronicavog čovjeka čije bi savezništvo bilo od velike koristi Judejcima. Istodobno su mu izdavali Nehemijine planove i postupke. Tako je djelo Božjeg naroda postalo izloženo napadima njihovih neprijatelja kojima je dana prilika da pogrešno tumače Nehemijine riječi i postupke i da ometaju njegov rad.

Kad su se siromašni i potlačeni obratili Nehemiji da ih oslobodi zala, on je hrabro ustao u njihovu obranu i naveo prijestupnike da povuku mjere koje su im donijele prokletstvo. Ali vlast kojom se poslužio u korist svojih ugnjetenih zemljaka, sad nije htio upotrijebiti u svoju korist. Neki su njegove napore dočekali s nezahvalnošću i izdajom, ali se on nije poslužio svojom vlašću da izdajnike privede kazni. Smireno i nesebično išao je dalje u svojoj službi narodu, nikada ne umanjujući svoje napore i ne dopuštajući da njegova revnost oslabi.

Sotona je uvijek napadao one koji su se trudili unaprijediti Božje djelo. Kad god bi doživio neuspjeh, uvijek bi svoje napadaje obnavljao s novom odlučnošću, koristeći se sredstvima kojima se dotad nije služio. Međutim, najviše ga se trebamo plašiti kad potajno djeluje preko onih koji se izdaju za prijatelje Božjega djela. Otvoreno protivljenje može biti burno i surovo, ali mnogo manje ugrožava Božje djelo od potajnog neprijateljstva onih koji, iako tvrde da služe Bogu, u srcu ostaju Sotonine sluge. Takvi mogu osigurati svaku prednost onima koji će se poslužiti njihovim znanjem da bi osujetili Božje djelo i nanijeli štetu Njegovim slugama.

Svako sredstvo koje knez tame može pronaći, upotrijebit će ne bi li naveo Božje sluge da sklope savez sa Sotoninim predstavnicima. Stalno će ih odvlačiti s dužnosti; ali, slično Nehemiji, oni trebaju odlučno odgovoriti: “Zauzet sam velikim poslom i ne mogu sići.” Božji sluge mogu mirno nastaviti svoj posao, znajući da će napori koje ulažu opovrgnuti laži koje su zlobnici izmislili da bi im naštetili. Kao i graditelji jeruzalemskih zidina, oni ne smiju dopustiti da ih u poslu ometu prijetnje, ruganje ili laži. Njihova budnost i pozornost ne smije popustiti ni za trenutak, jer su im neprijatelji stalno na tragu. Uvijek se trebaju moliti Bogu i postavljati “dnevnu i noćnu stražu” (Nehemija 4,3).

Kako se vrijeme svršetka bude približavalo, Sotona će svojim kušnjama sve snažnije navaljivati na Božje sluge. On će se služiti ljudskim oruđima da se naruga onima “koji grade zid” da bi ih oklevetao. Ali ako graditelji budu “silazili” da se odupru napadima svojih neprijatelja, samo će usporiti djelo. Oni se moraju truditi da onemoguće nakane svojih protivnika, ali ničemu ne smiju dopustiti da ih odvoji od posla. Istina je jača od zablude, i pravda će pobijediti zlo.

Ne smiju dopustiti ni svojim neprijateljima da zadobiju njihovo prijateljstvo i njihovu naklonost i da ih na taj način odvuku s dužnosti. Onaj tko bilo kojim neopreznim postupkom izloži sramoti Božje djelo ili oslabi ruke svojih drugova na poslu, prlja svoj karakter mrljom koja se teško može ukloniti i podiže ozbiljnu prepreku na putu svoje buduće upotrebljivosti.

“Koji zapuštaju Zakon, veličaju opake.” (Izreke 28,4) Kad oni koji se sjedinjuju sa svijetom, istodobno proglašavajući sebe velikim čistuncima, zagovaraju sjedinjavanje s onima koji su se uvijek protivili djelu istine, moramo ih se bojati, moramo ih izbjegavati isto onako odlučno kao što je to činio Nehemija. Takva nagovaranja dolaze od neprijatelja svakoga dobra. To su riječi dvoličnjaka i danas ih treba odbaciti isto onako odlučno kao i nekada. Moramo se odlučno oduprijeti svakom utjecaju koji pokušava potkopati vjeru Božjeg naroda u Njegovo vodstvo.

U Nehemijinoj čvrstoj odanosti Božjem djelu i u isto tako čvrstom oslanjanju na Boga leži razlog neuspjeha njegovih neprijatelja da ga podlože svojoj moći. Nemarna duša pada kao lak plijen kušnji, dok u životu koji pred sobom ima plemeniti cilj zlo teško nalazi uporište. Vjera onoga koji stalno napreduje ne slabi jer iznad, ispred i iza sebe on prepoznaje Beskrajnu Ljubav koja čini da sve pridonosi ostvarenju Njegovih dobrih namjera. Božji pravi sluge rade s odlučnošću koja neće promašiti, jer je prijestolje milosti njihov stalni oslonac.

Bog je osigurao božansku pomoć u svim okolnostima u kojima se naše ljudske snage pokazuju nedovoljnima. On nam daje svoga Svetoga Duha da nam pomogne u svakoj neprilici, da ojača našu nadu i sigurnost, da prosvijetli naš um i očisti naše srce. On pruža prilike i otvara pristupne putove za rad. Kad bi Njegov narod pratio dokaze Njegove providnosti i kad bi bio spreman za suradnju s Njim, postigao bi blistave rezultate.

Poučen Božjem zakonu

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Nehemija 8, 9 i 10

Došlo je vrijeme za Blagdan truba. Mnogi su se okupili u Jeruzalemu. Prizor je ostavljao prilično žalostan dojam. Jeruzalemske zidine bile su obnovljene i vrata postavljena, ali je veliki dio grada i dalje ležao u ruševinama.

Na drvenom postolju koje je bilo podignuto u jednoj od najširih ulica i okruženo sa svih strana žalosnim ostacima Judine nekadašnje slave, stajao je Ezra, sada već stariji čovjek. Njemu slijeva i zdesna bili su okupljeni leviti, njegova braća. Gledajući s postolja, pogledom je prelazio preko mora ljudskih glava. Sinovi Saveza okupili su se iz svih okolnih zemalja. “Tada Ezra blagoslovi Jahvu, Boga velikoga, a sav narod, podignutih ruku, odgovori: ‘Amen! Amen!’ Zatim su kleknuli i poklonili se pred Jahvom, licem do zemlje.”

Ali čak su se i ovdje vidjele posljedice grijeha Izraelaca. Zbog brakova s pripadnicima drugih naroda izopačio se i hebrejski jezik, pa je govornik morao uložiti veliki napor da rastumači Zakon jezikom naroda kako bi ga svi mogli razumjeti. Neki svećenici i leviti pomagali su Ezri da objasni načela Zakona. “I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao, da narod može razumjeti što se čita.”

“Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.” Slušali su, pozorno i pobožno, riječi Višnjega. Dok je Zakon bio objašnjavan, uvjerili su se u svoju krivnju i počeli plakati zbog svojih prijestupa. Ali taj dan je bio blagdan, dan radosti, sveti sabor, dan za koji je Gospodin zapovjedio svome narodu da ga svetkuje radosno i veselo; u skladu s tim morali su obuzdati svoju žalost i radovati se velikoj milosti koju im je Bog ukazao. “Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu vašemu!” rekao je Nehemija. “Ne tugujte, ne plačite! … Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodu. Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost.”

Prvi dio dana bio je posvećen vjerskim aktivnostima, a narod je ostatak vremena proveo zahvalno se sjećajući Gospodnjih blagoslova i uživajući u obilju koje im je On dao. Dijelove hrane slali su siromašnima koji nisu imali što pripremiti. Velika je radost vladala u narodu zato što su slušali i razumjeli riječi Zakona.

Sljedećeg dana nastavilo se čitanje i tumačenje Zakona. U određeno vrijeme — desetoga dana sedmoga mjeseca — bile su obavljene svečane službe Dana pomirenja u skladu s Božjom naredbom.

Od petnaestoga do dvadeset drugoga dana istoga mjeseca, narod i njegove starješine još jednom su svetkovali Blagdan sjenica. Bilo je objavljeno “u svim gradovima i u Jeruzalemu: ‘Idite u goru i donesite granja maslinova, i granja divlje masline, mirtovih i palmovih grana, i granja ostaloga lisnatog drveća, da načinimo sjenice, kako je propisano.’ I ode narod i donese granja i načiniše sjenice, svaki na svom krovu, i svojim dvorištima, u predvorjima Doma Božjega. … I bila je veoma velika radost. Ezra je čitao knjigu Zakona Božjeg svakog dana, od prvoga do posljednjega.”

Dok su tako slušali iz dana u dan riječi Zakona, ljudi su se uvjerili u svoje prijestupe i u grijehe svoga naroda tijekom prošlih naraštaja. Vidjeli su da je zbog odbacivanja Boga Njegova zaštitnička ruka bila povučena i da su sinovi Abrahamovi bili raseljeni po stranim zemljama, pa su odlučili tražiti Njegovu milost i obvezati se da će vršiti Njegove zapovijedi. Prije početka ove svečanosti, koja je održana drugoga dana nakon isteka Blagdana sjenica, odvojili su se od neznabožaca koji su boravili u njihovoj sredini.

Dok se narod bacao na lice pred Gospodinom, priznajući grijehe i tražeći milost, starješine su hrabrili ljude da će Bog, po svom obećanju, uslišati njihove molitve. Trebali su ne samo žaliti i plakati, već i vjerovati da im je Bog oprostio. Trebali su pokazati svoju vjeru sjećajući se Njegovih blagoslova i hvaleći Njegovu dobrotu. Učitelji su im govorili: “Ustanite, blagoslivljajte Jahvu, Boga našega!”

A onda je iz usta okupljenog mnoštva, koje je stajalo ruku ispruženih prema nebu, odjeknula pjesma:

“Blagoslovljen da si, Jahve, Bože naš,
od vijeka do vijeka!
I neka je blagoslovljeno tvoje Ime slavno,
iznad svakog blagoslova i hvale uzvišeno.
Ti si, Jahve, Jedini!
Ti si stvorio nebo,
i nebesa nad nebesima,
i vojsku njihovu,
zemlju i sve što je na njoj,
mora i što je u njima.
Ti sve to oživljavaš,
i vojske se nebeske tebi klanjaju.”

Pjesma hvale je završila, starješine zbora ispričali su povijest Izraela pokazujući kako je velika bila Božja dobrota prema njima i kako je velika njihova nezahvalnost. I tada se cijeli zbor obvezao da će držati sve Božje zapovijedi. Oni su trpjeli kazne zbog svojih grijeha; sada su priznali pravednost Božjih postupaka prema narodu i obvezali se da će držati Njegov Zakon. I da bi to bio čvrst zavjet i da bi se sačuvao u trajnom obliku kao podsjećanje na obvezu koju su preuzeli na sebe, napisali su ga, a svećenici, leviti i knezovi su ga potpisali. Trebao je služiti kao podsjetnik na dužnost i kao brana protiv kušnji. Narod je svečano prisegnuo da će “stupati prema Zakonu Božjem, koji je dan po rukama Mojsija, sluge Božjega, i da će držati i vršiti sve zapovijedi Jahve, Boga našega, njegove naredbe i zakone.”

Zakletva dana u to vrijeme sadržavala je i obećanje da se neće vezivati bračnim vezama s narodima u zemlji.

Prije nego što je završio ovaj dan posta, narod je svoju odlučnost da se vrati Gospodinu još jednom potvrdio obećavajući da će prestati kršiti subotu. U to vrijeme Nehemija nije, kao što je to učinio kasnije, upotrijebio svoju vlast da spriječi neznabožačkim trgovcima ulazak u Jeruzalem; ali, nastojeći pomoći narodu da ne padne u kušnju, obvezao ga je svečanom zakletvom da ne krši subotu kupujući robu od tih prodavača, nadajući se da će time obeshrabriti trgovce i učiniti kraj trgovini.

Bile su poduzete i mjere da se podrži javno bogoslužje. Osim desetina, zbor se obvezao da će godišnje davati određenu svotu novca za službe u Svetištu. Nehemija je zapisao: “Bacili smo ždrijeb … da ćemo svake godine donositi u Dom Jahvin prvine od plodova zemlje i prve plodove svakoga drveta, i prvorođene sinove i prvine svoje stoke, kako je to pisano u Zakonu — prvine od krupne i sitne stoke.”

Izraelci su se vratili Bogu, duboko žalosni zbog svojega otpada. Ispovijedali su grijehe tužeći i plačući. Priznali su pravednost Božjeg postupanja prema Njegovom narodu i obvezali se da će vršiti Njegov Zakon. A sad su trebali pokazati i svoje povjerenje u Njegova obećanja. Bog je prihvatio njihovo pokajanje; sad su se trebali radovati, sigurni da su im grijesi oprošteni i da im je ponovno poklonjena božanska naklonost.

Nehemijini napori da obnovi bogoslužje pravome Bogu bili su okrunjeni uspjehom. Sve dok narod ostane vjeran obećanju koje je dao, sve dok bude poslušan Božjoj riječi, i Gospodin će ispunjavati svoje obećanje i izlijevati na njega svoje bogate blagoslove.

Za one koji su svjesni svojih grijeha i opterećeni sviješću o svojoj nedostojnosti, u ovom se izvještaju kriju pouke o vjeri i može im poslužiti kao ohrabrenje. Biblija vjerno objavljuje posljedice otpada Izrelaca; ali ona opisuje i duboku poniznost i pokajanje, iskrenu odanost i velikodušne žrtve kojima je bilo obilježeno ovo vrijeme vraćanja Gospodinu.

Svako istinsko obraćenje Bogu unosi trajnu radost u život. Kad se grešnik pokori utjecaju Svetoga Duha, uviđa svoju krivnju i nečistoću nasuprot svetosti velikog Ispitivača ljudskih srca. Uviđa da je kao prijestupnik osuđen. Međutim, neka zbog toga ne padne u očaj jer mu je pomilovanje već osigurano. On se može radovati što su mu grijesi oprošteni, može uživati u ljubavi nebeskog Oca koji mu oprašta. Bogu je na slavu da grešna, ali pokajnička ljudska bića grli rukama svoje ljubavi, da zavija njihove rane, da ih čisti od grijeha i odijeva ih u haljine spasenja.