Poslanstvo iz Babilona

Sredinom svoje uspješne vladavine kralj Ezekija se iznenada razbolio od teške, smrtonosne bolesti. Bolest je bila tako teška da mu ljudi nisu mogli pomoći. I posljednje nade je nestalo kad se pred njime pojavio prorok Izaija s porukom: “Ovako veli Jahve: Uredi kuću svoju, jer ćeš umrijeti, nećeš ozdraviti.” (Izaija 38,1)

Izgledi su bili krajnje mračni; ipak, kralj se mogao obratiti Onomu koji je i dotad bio njegov “zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji” (Psalam 46,2). I tako se “okrenu zidu i ovako se pomoli Jahvi: ‘Ah, Jahve! Sjeti se milostivo da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca, i da sam činio što je dobro u tvojim očima.’ I Ezekija briznu u gorak plač.” (2. o Kraljevima 20,2.3)

Od Davidovog vremena nije bilo kralja koji bi toliko učinio za izgradnju Božjega kraljevstva u vrijeme otpada i obeshrabrenja kao što je to činio Ezekija. Vladar na samrti vjerno je služio svojem Bogu i jačao povjerenje naroda u Gospodina kao vrhovnog Vladara. I, kao nekada David, on je sada mogao reći:

“Neka dopre do tebe molitva moja,
prigni uho k vapaju mome.
Jer mi je duša zasićena patnjama,
moj se život bliži Podzemlju.”
(Psalam 88,3.4)

“Jer si ti, o Gospode, ufanje moje,
Jahve, uzdanje od moje mladosti!
Na te se oslanjam od utrobe. …
Ne zabaci me u starosti:
kad mi malakšu sile, ne zapusti me! …
O Bože, ne stoj daleko od mene,
Bože, moj, pohitaj mi u pomoć! …
Ni u starosti, kad posijedim,
Bože, ne zapusti me,
da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom
i svima budućima silu tvoju.”
(Psalam 71, 5.6.9.12.18)

Onaj čije “milosrđe nije presušilo”, čuo je molitvu svoga sluge (Tužaljke 3,22). “Izaija još ne bijaše izišao iz središnjeg predvorja kad mu je stigla riječ Jahvina: ‘Vrati se i reci Ezekiji, glavaru moga naroda. Ovako veli Jahve, Bog tvoga oca Davida: Uslišao sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze. Izliječit ću te; za tri dana uzići ćeš u Dom Jahvin. Dodat ću tvome vijeku još petnaest godina. Izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja; zakrilit ću ovaj grad radi sebe i sluge svojega Davida.’” (2. o Kraljevima 20,4-6)

Prorok se radosno vratio s riječima obećanja i nade. Naređujući da se oblog od smokava stavi na oboljelo mjesto, Izaija je kralju prenio vijest o Božjoj milosti i zaštitničkoj skrbi.

Kao i Mojsije u midjanskoj zemlji, kao i Gideon u nazočnosti nebeskog vjesnika, kao i Elizej neposredno prije uznesenja svojega učitelja, tako je i Ezekija zatražio neki znak da poruka dolazi s Neba. “Po kojem ću znaku prepoznati da će me Jahve izliječiti i da ću za tri dana uzići u Dom Jahvin?” raspitivao se kod proroka.

“Izaija odgovori: ‘Evo ti znaka od Jahve da će učiniti što je rekao: hoćeš li da se sjena pomakne za deset stupnjeva naprijed ili da se vrati za deset stupnjeva?’ Ezekija odgovori: ‘Lako je sjeni pomaknuti se deset stupnjeva naprijed! Ne! Neka se sjena vrati natrag za deset stupnjeva!’”

Jedino se pod izravnim Božjim djelovanjem sjena na sunčanom satu mogla vratiti za deset stupnjeva; i to je Ezekiji trebao biti znak da je Gospodin uslišio njegovu molitvu. “Prorok Izaija zazva Jahvu, i on učini da se sjena vrati za deset stupnjeva. Sišla je za deset posljednjih stupnjeva na Ahazovu sunčaniku.” (2. o Kraljevima 20,8-11)

Kad mu je željeno zdravlje bilo vraćeno, judejski kralj je riječima pjesme izrekao priznanje Gospodnjoj milosti i zarekao se da će preostale dane svojega života provesti u dragovoljnoj službi Kralju kraljeva. Njegovo zahvalno priznanje Božjega milostivog postupanja prema njemu i danas je nadahnuće svima koji žele da svoje dane upotrijebe na slavu svoga Stvoritelja.

“Govorio sam: U podne dana svojih
ja moram otići.
Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano
za ostatak mojih ljeta.
Govorio sam: Vidjet više neću Jahve
na zemlji živih,
vidjet više neću nikoga
od stanovnika ovog svijeta.
Stan je moj razvrgnut, bačen daleko,
kao šator pastirski;
poput tkalca moj si život namotao
da bi me otkinuo od osnove.
Od jutra do noći skončat ćeš me,
vičem sve do jutra;
kao što lav mrska kosti moje,
od jutra do noći skončat ćeš me.
Poput laste ja pijučem,
zapomažem kao golubica,
uzgor mi se okreću oči,
zauzmi se, jamči za me.
Kako ću mu govoriti i što ću mu reći?
Ta on je koji djeluje.
Slavit ću te sva ljeta svoja
premda s gorčinom u duši.
Gospodine, za tebe živjet će srce moje
i živjet će moj duh.
Ti ćeš me izliječiti i vratiti mi život,
bolest će mi se pretvoriti u zdravlje,
Ti si spasio dušu moju od jame uništenja,
za leđa si bacio sve moje grijehe.
Jer Podzemlje ne slavi te,
ne hvali te Smrt;
oni koji padnu u rupu
u tvoju se vjernost više ne uzdaju.
Živi, živi jedino on te slavi
kao ja danas.
Otac naučava sinovima tvoju vjernost.
U pomoć mi, Jahve, priteci,
i mi ćemo pjevati uz harfe
sve dane svojega života
pred Hramom Jahvinim.”
(Izaija 38,10-20)

U plodnim dolinama Tigrisa i Eufrata živio je prastari narod, u to vrijeme pod vlašću Asirije, koji je bio predodređen da vlada svijetom. Među tim ljudima bilo je i mudraca koji su veliku pozornost posvećivali proučavanju nebeskih tijela; i kad su zapazili da se sjena na sunčanom satu vratila za deset stupnjeva, vrlo su se začudili. Njihov kralj, Merodak Baladan, čuvši da se to čudo dogodilo kao znak judejskom kralju da mu je Bog podario nove godine života, poslao je poslanike Ezekiji da mu čestitaju ozdravljenje i da saznaju, ako je moguće, nešto više o Bogu koji je učinio tako veliko čudo.

Posjet ovih poslanika vladara daleke zemlje pružio je Ezekiji priliku da uzdigne živoga Boga. Kako im je lako mogao progovoriti o Bogu koji održava sve što je stvoreno, i čijom je milošću bio sačuvan i njegov život, iako su sve nade bile izgubljene! Do kakve je značajne promjene moglo doći da su ti tražioci istine iz kaldejskih ravnica bili navedeni da priznaju vrhovnu vlast živoga Boga!

Međutim, Ezekijino srce je bilo puno oholosti i taštine pa je, da bi uzdigao sebe, dopustio zavidljivim očima da pregledaju riznice svega čime je Bog blagoslovio svoj narod. Kralj “pokaza poslanicima svoju riznicu — srebro, zlato, miomirise i mirisavo ulje — svoju oružanu i sve što je bilo u skladištima. Nije bilo ničega u njegovu dvoru i u svemu njegovu gospodarstvu što im Ezekija nije pokazao.” (Izaija 39,2) Nije to učinio da bi proslavio Boga, već da bi uzdigao sebe u očima stranih knezova. Nije zastao i razmislio da su ti ljudi predstavnici snažnog naroda koji nema ni straha Božjega niti ljubavi prema Bogu u svojem srcu, i da im nije mudro povjeriti tajne koje se odnose na zemaljsko bogatstvo naroda.

Ovo poslanstvo stavilo je na kušnju Ezekijinu zahvalnost i odanost Bogu. Izvještaj kaže: “Samo kad su došli poslanici babilonskih knezova, poslani k njemu da se propitaju za čudo koje se dogodilo u zemlji, ostavio ga je Bog da bi ga iskušao i da bi se doznalo sve što mu je u srcu.” (2. Ljetopisa 32,31) Da je Ezekija iskoristio priliku koja mu se pružila da posvjedoči o snazi, dobroti i milosrđu Izraelovog Boga, izvještaj poslanika možda bi bio sličan svjetlu koje probija tamu. Ali on je uzdigao sebe iznad Jahve nad Vojskama. Nije se “odužio dobročinstvu koje mu je iskazano, nego se uzoholio” (2. Ljetopisa 32,25).

Kako su razorne bile posljedice koje su uslijedile! Izaiji je bilo otkriveno da će poslanici, kad se vrate u svoju zemlju, ponijeti sa sobom i izvještaj o blagu koje su vidjeli, i da će babilonski kralj i njegovi savjetnici početi stvarati planove da svoju zemlju obogate blagom iz Jeruzalema. Ezekija je teško sagriješio, “stoga je došla srdžba na nj, na Judu i na Jeruzalem” (2. Ljetopisa 32,25).

“Tada prorok Izaija dođe kralju Ezekiji i upita ga: ‘Što su ti rekli ti ljudi i odakle su došli k tebi?’ Ezekija odgovori: ‘Došli su iz daleke zemlje, iz Babilona.’ Izaija upita dalje: ‘Što su vidjeli u tvojem dvoru?’ Ezekija odgovori: ‘Vidjeli su sve što je u mojem dvoru; nema u mojim skladištima ničega što im nisam pokazao.’

Tada Izaija reče Ezekiji: ‘Čuj riječ Jahve nad vojskama: Evo dolaze dani kada će sve što je u tvojem dvoru, sve što su tvoji oci nakupili do danas, biti odneseno u Babilon. Ništa neće ostati, kaže Jahve. A od sinova koji poteku od tebe, koji ti se rode, neke će uzeti da budu dvorani babilonskoga kralja.’

Ezekija odgovori Izaiji: ‘Povoljna je riječ koju ti je Jahve objavio.’ A mislio je: ‘Bit će barem mira i sigurnosti za moga života.’” (Izaija 39,3-8)

Ispunjen kajanjem, “Ezekija se ponizio zato što mu se bilo uzoholilo srce, i on i Jeruzalemci, pa tako nije došla na njih Jahvina srdžba za Ezekijina života” (2. Ljetopisa 32,26). Ali zlo sjeme je bilo posijano i u svoje vrijeme je trebalo proklijati i donijeti žetvu pustošenja i boli. Ipak, u preostalim godinama svoje vladavine judejski kralj je trebao uživati blagostanje zbog svoje čvrste odluke da popravi prošlost i da proslavi ime Boga kojemu služi, ali njegova je vjera morala biti stavljena na tešku kušnju i on je morao naučiti da se jedino uz potpuno oslanjanje na Gospodina može nadati pobjedi nad silama tame koje su se urotile da donesu propast njemu i potpuno uništenje njegovom narodu.

Izvještaj o Ezekijinom neuspjehu da se u vrijeme posjeta poslanika pokaže dostojnim ukazanog povjerenja pruža važnu pouku svima nama. Mnogo više nego što činimo, trebali bismo govoriti o dragocjenim poglavljima svojega iskustva, o Božjoj milosti i dobroti, o nenadmašnim dubinama Spasiteljeve ljubavi. Kad su nam um i srce puni Božje ljubavi, neće nam biti teško govoriti o onome što spada u duhovni život. Velike misli, plemenite težnje, jasno shvaćanje istine, nesebične namjere, čežnja za pobožnošću i svetošću, sve će se to izražavati riječima koje će pokazivati karakter onoga što se krije u srcu.

Onima s kojima se iz dana u dan družimo potrebna je naša pomoć i naše vodstvo. Oni mogu biti u takvom duševnom stanju da im riječ izgovorena u pravo vrijeme bude kao klin zabijen na pravo mjesto. Sutra bi neke od tih duša mogle biti na mjestu na kojemu im se ne bismo mogli ponovno približiti. Kakav je naš utjecaj na te naše suputnike?

Svaki dan u životu nameće nam odgovornosti koje moramo nositi. Svakoga dana svojim riječima i postupcima utječemo na one s kojima se družimo. Kako je zato velika naša potreba da bdijemo nad svojim usnama i da budno pazimo na svoje korake! Jedan nesmotren pokret, jedan nerazuman korak, i uzburkani valovi neke snažne kušnje mogu odvući dušu u propast. Mi ne možemo izbrisati misli koje smo usadili u ljudski um. Ako su bile zle, tada smo, možda, pokrenuli niz okolnosti, poplavu zla, koje nismo sposobni zaustaviti.

S druge pak strane, ako svojim primjerom pomognemo drugima da prihvate dobra načela, dajemo im snagu da čine dobro. Oni sa svoje strane šire isti taj blagoslovljeni utjecaj na druge. I tako stotine i tisuće ljudi dobivaju pomoć zahvaljujući našemu nesvjesnom utjecaju. Iskreni Kristov sljedbenik jača dobre namjere svih s kojima dolazi u dodir. Nevjerničkom svijetu, koji voli grijeh, on otkriva snagu Božje milosti i savršenstvo Njegovog karaktera.