Izbavljenje od Asirije

Kad se narod našao u velikoj opasnosti, u vrijeme kad su asirske čete prodirale u Judeju i kad je izgledalo da ništa ne može sačuvati Jeruzalem od potpunog razaranja, Ezekija je sokolio svoje sunarodnjake da se s nepokolebljivom hrabrošću odupru svojim neznabožačkim ugnjetačima i da se oslone na Gospodnju moć da ih izbavi. “Budite hrabri i junaci; ne bojte se i ne plašite se asirskoga kralja, ni svega mnoštva što je s njim” — ohrabrivao je Judejce — “jer je s nama moćniji nego s njim: s njim je tjelesna mišica, a s nama je Jahve, Bog naš, da nam pomaže i da bije naše bojeve.” (2. Ljetopisa 32,7.8)

Nije bez razloga Ezekija govorio s takvom sigurnošću niti je bio tako uvjeren u povoljan ishod. Hvalisavi Asirci, mada su neko vrijeme služili Bogu kao oruđe da šibom svoje srdžbe kažnjava narode, nisu bili predodređeni da stalno pobjeđuju. (vidi Izaija 10,5) “Ne boj se Asira” — glasila je poruka koju je Bog nekoliko godina ranije preko Izaije uputio onima koji prebivaju na Sionu. “Jer, još malo … na nj će Jahve nad Vojskama bičem zamahnuti, kao kad udari Midjan na stijeni Orebu, i štap će dići na more, ko na putu egipatskom. U onaj dan: s leđa će ti breme pasti, i jaram njegov s vrata će ti nestat.” (Izaija 10,24-27)

U drugoj proročkoj poruci, objavljenoj “one godine kad je umro kralj Ahaz”, prorok je rekao: “Zakleo se Jahve nad Vojskama: ‘Što zamislih, zbit će se, što naumih, izvršit će se! Skršit ću Asur u svojoj zemlji, zgazit ću ga na svojim gorama. Jaram njegov s njih će spasti, spast će im s pleća breme njegovo.” Takva je odluka stvorena protiv čitave zemlje; takva je ruka pružena protiv svih naroda! A kad Jahve nad Vojskama odluči, tko da se usprotivi? Kada ruku ispruži, tko da je odvrati?’” (Izaija 14,28.24-27)

Moć ugnjetača morala je biti slomljena. Međutim, u prvim godinama svoje vladavine Ezekija je nastavio plaćati danak Asiriji, u skladu s ugovorom koji je sklopio Ahaz. U međuvremenu se posavjetovao “s knezovima i s junacima” i poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da osigura obranu svojega kraljevstva. Postarao se da u gradu, u zidovima Jeruzalema, uvijek budu na raspolaganju obilne zalihe vode, ako je u okolici grada i ponestane. “Ezekija se osokolio, obnovio sav oboreni zid i podigao kule na njemu; izvana je sagradio drugi zid i utvrdio Milon u Davidovu gradu; napravio je mnogo kopalja i štitova, zatim postavio vojvode nad narodom.” (2. Ljetopisa 32,3.5.6) Nije propustio ništa što je trebalo učiniti da bi se grad pripremio za opsadu.

U vrijeme kad je Ezekija stupio na judejsko prijestolje, Asirci su već odveli u izgnanstvo veliko mnoštvo Izraelaca iz sjevernoga kraljevstva; nekoliko godina nakon početka njegove vladavine, dok je još radio na jačanju obrane Jeruzalema, Asirci su opkolili i zauzeli Samariju i raspršili deset plemena po mnogim pokrajinama asirskoga kraljevstva. Judejska je granica bila udaljena samo nekoliko kilometara, a Jeruzalem manje od osamdeset kilometara; i bogati plijen u riznicama Hrama mogao je navesti neprijatelja da se vrati.

Međutim, judejski je kralj odlučio učiniti sve što je u njegovoj moći da bi se pripremio i pružio otpor neprijatelju; i učinivši sve što su ljudska mudrost i snaga mogle učiniti, okupio je svoje vojnike i pozvao ih da budu hrabri. “Jer je velik među vama Svetac Izraelov!” glasila je poruka koja je preko Izaije bila upućena Judi; i kralj je s nepokolebljivom vjerom objavio: “S nama je Jahve, Bog naš, da nam pomaže i da bije naše bojeve.” (Izaija 12,6; 2. Ljetopisa 32,8)

Ništa tako brzo ne nadahnjuje vjerom kao pokazivanje vjere! Judejski se kralj pripremio za oluju koja se približavala; i sada, siguran da će se proročanstvo protiv Asiraca ispuniti, oslonio je svoju dušu na Boga. “Narod se uzda u riječi judejskoga kralja Ezekije.” (2. Ljetopisa 32,8) Nisu se uplašili što će asirska vojska, odmah nakon pobjede nad najvećim narodima svijeta, nakon pobjede nad Samarijom u Izrelu, okrenuti sada svoje snage protiv Jude! Nisu se uplašili njihovog hvalisanja: “Kao što mi ruka dosegnu kraljevstva kumira, bogatija kipovima od Jeruzalema i Samarije, kao što učinih sa Samarijom i kumirima njenim, neću li učiniti s Jeruzalemom i s likovima njegovim?” (Izaija 10,10.11) Juda se nije imao čega bojati, jer je njegova uzdanica bio Gospodin.

Dugo očekivani čas odluke konačno je došao. Asirske snage, napredujući iz pobjede u pobjedu, pojavile su se u Judeji. Sigurne u svoj uspjeh, vojskovođe su svoje snage podijelile u dvije vojske, od kojih se jedna trebala na jugozapadu suočiti s egipatskom vojskom, a druga opkoliti Jeruzalem.

Jedina nada Jude bila je sada u Bogu. Svaka pomoć koju bi Egipat mogao pružiti bila je onemogućena, a u blizini nije bilo drugog naroda koji bi im kao prijatelj pružio ruku.

Asirski časnici, sigurni u snagu svoje disciplinirane vojske, zakazali su sastanak s judejskim knezovima i drsko zahtijevali da im se grad preda. Zahtjev je bio praćen hulama i pogrdama protiv hebrejskoga Boga. Zbog slabosti i otpada Izraela i Jude, Božje ime nije više izazivalo strahopoštovanje među narodima, već je postalo predmetom stalnih uvreda. (vidi Izaija 52,5)

“Kažite Ezekiji:” — zahtijevao je Sanheribov veliki peharnik — “Ovako veli veliki kralj, kralj asirski: Kakvo je to puzdanje u koje se uzdaš? Misliš li da su prazne riječi već savjet i snaga za rat? U koga se uzdaš da si se pobunio protiv mene?” (2. o Kraljevima 18,19.20)

Časnici su razgovarali izvan gradskih vrata, ali su ih stražari na zidovima ipak mogli čuti. Kad su predstavnici asirskoga kralja počeli glasno tražiti od judejskih knezova da prihvate njihove zahtjeve, ovi su im predložili da govore aramejskim, a ne judejskim jezikom kako narod na zidovima ne bi bio upoznat s tijekom pregovora. Veliki peharnik, odbacivši s prijezirom taj prijedlog, još je pojačao glas i, nastavljajući govoriti na hebrejskom, uzviknuo:

“Čujte riječ velikoga kralja, kralja asirskoga! Ovako veli kralj: Neka vas Ezekija ne zavarava, jer vas ne može izbaviti iz moje ruke. Neka vas Ezekija ne hrabri pouzdanjem u Jahvu govoreći: Jahve će nas sigurno izbaviti: ovaj grad neće pasti u ruke kralju asirskom.

Ne slušajte Ezekije, jer ovako veli asirski kralj: Sklopite mir sa mnom, predajte mi se, pa neka svaki od vas jede plodove iz svoga vinograda i sa svoje smokve, i neka pije vode iz svojega studenca, dok ne dođem i odvedem vas u zemlju kao što je vaša, u zemlju pšenice i mošta, u zemlju kruha i vinograda.

Ne dajte da vas Ezekija zaludi govoreći vam: Jahve će vas izbaviti. Jesu li bogovi drugih naroda izbavili svoje zemlje iz ruku asirskoga kralja? Gdje su bogovi hamatski i arpadski, gdje su bogovi sefarvajimski, gdje su bogovi samarijski da izbave Samariju iz moje ruke? Koji su među svim bogovima tih zemalja izbavili svoju zemlju iz moje ruke, da bi Jahve izbavio Jeruzalem iz ruke moje?” (Izaija 36,13-20)

Na sve ove izazove Judejci su šutjeli “i ni riječi mu nisu odgovorili”. Pregovori su bili završeni. Hebrejski predstavnici vratili su se Ezekiji “razdrijevši haljine, i saopćiše mu riječi velikoga peharnika” (Izaija 36,21.22). A kralj, kad je čuo ovaj bogohulni izazov, “razdrije svoje haljine, obuče kostrijet i ode u Dom Jahvin” (2. o Kraljevima 19,1).

Glasnik je bio poslan Izaiji da ga upozna s ishodom pregovora. “Ovo je dan nevolje, kazne i rugla” — glasila je kraljeva poruka. “Možda je Jahve, Bog tvoj, čuo što je rekao veliki peharnik koga je asirski kralj, gospodar njegov, poslao da se izruguje Bogu živome, i možda će Jahve, Bog tvoj kazniti riječi koje je čuo! Pomoli se pobožno za Ostatak koji je još preostao.” (2. o Kraljevima 19,3.4)

“Stoga se pomoli kralj Ezekija i prorok Izaija, Amosov sin, i zazvaše nebo u pomoć.” (2. Ljetopisa 32,20)

Bog je uslišio molitve svojih slugu. Ezekiji je preko Izaije bila upućena poruka: “Ovako veli Jahve: Ne boj se riječi koje si čuo kada su na me hulile sluge kralja asirskoga. Udahnut ću u njega duh, i kad čuje jednu vijest, vratit će se u svoju zemlju. I učinit ću da u svojoj zemlji pogine od mača.” (2. o Kraljevima 19,6.7)

Asirski su predstavnici nakon pregovora s Judinim knezovima otišli osobno razgovarati sa svojim kraljem koji se nalazio u onom dijelu svoje vojske koji je branio pristup iz Egipta. Saslušavši njihov izvještaj, Sanherib je napisao pismo “ružeći Jahvu, Izraelova Boga: ‘Kao što bogovi zemaljskih naroda nisu izbavili svojih naroda iz moje ruke, tako neće ni Ezekijin Bog izbaviti svojega naroda iz moje ruke.’” (2. Dnevnika 32,17)

Ova ohola prijetnja bila je popraćena porukom: “Neka te ne vara tvoj Bog, u koga se uzdaš, govoreći ti: Jeruzalem neće pasti u ruke asirskog kralja! Ti znaš što su asirski kraljevi učinili svim zemljama izručivši ih prokletstvu! A ti, ti li ćeš se spasiti? Jesu li bogovi spasili narode što su ih uništili moji oci: Gozance, Harane, Resefce i Edence u Tel Basaru? Gdje je kralj hamatski, kralj arpadski, kralj Sefarvajima, Hene i Ive?” (2. o Kraljevima 19,10-13)

Kad je judejski kralj primio ovo uvredljivo pismo, odnio ga je u Hram i “razvi ga … pred Jahvom”, zatraživši s čvrstom vjerom pomoć s Neba da bi narodi na Zemlji mogli vidjeti da hebrejski Bog i sada živi i da vlada (2. o Kraljevima 19,14). U pitanju je bila Gospodnja čast; samo je On mogao donijeti izbavljenje.

“Jahve, Bože Izraelov” — molio je Ezekija — “koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima, ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Jahve, i počuj, otvori oči, Jahve, i vidi! Sanheribove čujder riječi koje poruči da izruga Boga živoga. Istina je, o Jahve, asirski su kraljevi zatrli narode i zemlje njihove; pobacali im u oganj bogove; jer ne bijahu bogovi to, već djela ruku ljudskih, od drveta i kamena; zato ih uništiše. Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas iz ruke njegove da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, Jahve, Bog jedini.” (2. o Kraljevima 19,15-19)

“Pastiru Izraelov, počuj,
ti što vodiš Josipa ko stado ovaca!
Ti što sjediš nad kerubima, zablistaj
pred Efrajimom, Benjaminom, Manašeom:
Probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć!
Bože, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!
Jahve, Bože nad vojskama
Gospode, Bože nad Vojskama, dokle ćeš plamtjeti,
premda se moli narod tvoj?
Dokle ćeš nas hraniti kruhom suza,
i obilno pojiti suzama?
Dokle će se oko nas svađat susjedi,
i rugat nam se naši dušmani?
Bože nad Vojskama, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!
Ti prenese čokot iz Egipta,
pogane istjera, a njega zasadi.
Ti mu tlo pripravi,
i on pusti korijenje i napuni zemlju.
Sjena mu prekri bregove,
lozje mu ko Božji cedrovi.
Mladice svoje ispruži do mora
i svoje ogranke do Rijeke.
Zašto si mu srušio ogradu,
da ga beru svi što putem prolaze,
da ga pustoši vepar iz šume,
da ga pasu poljske zvijeri?
Vrati se, Bože nad Vojskama,
pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd:
zakrili što zasadi desnica tvoja,
sina kog za se odgoji! …
Poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.
Jahve, Bože nad Vojskama, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!”
(Psalam 80)

Ezekijina molitva za Judu i u čast njihovoga vrhovnog Vladara bila je u skladu s Božjom voljom. Salomon je u svojoj molitvi za posvećenje Hrama molio Gospodina “eda bi dan za danom činio pravdu sluzi svomu i pravicu narodu svome Izraelu, ne bi li tako svi narodi zemlje spoznali da je Jahve jedini Bog, i da nema drugoga” (1. o Kraljevima 8,59.60). Molio je da Gospodin svoju posebnu naklonost pokaže u vrijeme rata ili kad vojske počnu tlačiti narod, pa knezovi Izraela uđu u dom molitve i zatraže izbavljenje (1. o Kraljevima 8,33.34).

Ezekija nije bio ostavljen bez nade. Izaija mu je poslao sljedeću poruku: “Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Uslišah molitvu koju mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskog. Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega:

Prezire te, ruga ti se djevica, kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska.

Koga si grdio, hulio? Na koga si glasno vikao, ohol pogled dizao? Na Sveca Izraelova! Po slugama si svojim vrijeđao Gospoda. Govorio si: s mnoštvom kola ja popeh se na vrh gora, na najviše vrhunce Libanona. Posjekoh mu cedre najviše i čemprese ponajljepše. Dosegoh mu vrh najviši i vrt njegov šumoviti. Kopao sam i pio sam vode tuđe; stopalima tad isuših sve rijeke egipatske.

Čuješ li dobro? odavna to sam snovao, od iskona smišljao, sada to ostvarujem: na tebi je da prometneš gradove tvrde u razvaline. Stanovnici njini, nemoćni, prepadnuti i smeteni, bjehu kao trava u polju, kao mlado zelenilo, kao trava vrh krovova opaljena vjetrom istočnim.

Znam kad se dižeš i kad sjedaš, kad izlaziš i kad se vraćaš. Jer bjesnio si na me i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe, prsten ću ti provuć kroz nozdrve, uzde stavit u žvale, vratit ću te putem kojim si i došao!” (2. o Kraljevima 19,20-28)

Osvajačka vojska opustošila je zemlju Judinu, ali Bog je obećao da će se na čudesan način postarati za potrebe naroda. Ezekija je dobio poruku: “A znak nek ti bude ovo: Ove će se godine jesti što se samo okruni, dogodine što samo uzraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde, jedite im rod. Preživjeli iz kuće Judine žilje će pustit u dubinu, plodom rodit u visinu. Jer će iz Jeruzalema izići Ostatak, Sačuvani s gore Siona. Sve će to učinit ljubomora Jahvina!

Zato ovako govori Jahve o kralju asirskom: U grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neće ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati. Vratit će se putem kojim je i došao, u grad ovaj neće ući — Jahvina je riječ. Grad ću ovaj štitit, spasiti ga, sebe radi i rad sluge svoga Davida.” (2. o Kraljevima 19,29-34)

Iste noći došlo je izbavljenje. “Te iste noći iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru stotinu osamdeset i pet tisuća ljudi.” (2. o Kraljevima 19,35) “Svi hrabri junaci, zapovjednici vojvode u vojsci asirskoga kralja” bili su pobijeni (2. Ljetopisa 32,21).

Vijest o ovoj strašnoj kazni, izvršenoj nad vojskom koja je bila poslana da zauzme Jeruzalem, uskoro je stigla i do Sanheriba, koji je i dalje sprečavao pristup Judeji iz Egipta. Obuzet strahom, asirski kralj je žurno povukao vojsku “tako da se vratio posramljen u svoju zemlju” (2. Ljetopisa 32,21). Ali nije dugo vladao. U skladu s proročanstvom koje je bilo izrečeno o njegovom iznenadnom kraju, ubili su ga pripadnici njegove kuće, a “na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hadon” (Izaija 37,38).

Hebrejski Bog nadvladao je ohole Asirce. Gospodnja čast je bila obranjena u očima okolnih naroda. U Jeruzalemu je srce naroda bilo ispunjeno svetom radošću. Njihove iskrene molitve za izbavljenje bile su praćene priznanjem grijeha i mnogim suzama. U svojoj velikoj potrebi potpuno su se pouzdali u Božju spasiteljsku silu i On ih nije iznevjerio. I sada je predvorje Hrama odzvanjalo svečanim pjesmama slavljenja.

“Na glasu je Bog u Judeji,
u Izraelu veliko ime njegovo!
U Šalemu je Šator njegov,
na Sionu boravište.
Tu polomi strijele lukovima,
štitove, mačeve, sve oružje.
Blistav si od svjetla,
veličanstveniji od bregova drevnih.
Opljačkani su oni koji bijahu jaki srcem,
i san svoj snivaju —
klonuše ruke svim hrabrima.
Od prijetnje tvoje, Bože Jakovljev,
skameniše se kola i konji.
Strašan si ti, i tko da opstane
kraj žestine gnjeva tvojega.
S neba reče presudu —
od straha zemlja zadrhta i zanijemje
kad se diže Bog da sudi,
da spasi uboge na zemlji.
Jer će te i bijes Edoma slaviti,
i preživjeli iz Hamata štovat će te.
Zavjetujte i izvršite zavjete Jahvi, Bogu svojemu,
svi oko njega neka donose darove Strašnome,
koji obuzdava oholost knezova,
koji je strašan kraljevima zemlje.”
(Psalam 76)

Uspon i pad asirskoga kraljevstva pruža obilje pouka narodima koji danas žive na Zemlji. Nadahnuta je riječ usporedila slavu Asirije na vrhuncu njezina blagostanja s plemenitim drvetom u Božjem vrtu, koje nadvisuje sva okolna drveta.

“Usporedit ću te, evo, s cedrom libanonskim, lijepih grana, gusta lišća i debla visoka: vrh mu do oblaka seže. … A u hladu njegovu svi veliki narodi sjeđahu. Lijep on bijaše veličinom, i širinom svoji grana; do dubokih voda žilje mu sezaše! Ne bijahu mu ravni ni cedrovi u vrtu Božjem, ni čempresi se ne mogahu usporediti s granama njegovim, a platane ni kao hvoje njegove ne bijahu! Nijedno stablo u vrtu Božjem ne bješe mu po ljepoti ravno… zaviđaše mu sve edensko drveće u vrtu Božjem.” (Ezekiel 31,3-9)

Međutim, asirski kraljevi, umjesto da svoje neobične blagoslove upotrijebe na korist ljudskom rodu, postali su bič mnogim zemljama. Nemilosrdni, ne obraćajući pozornost ni na Boga ni na bližnje, slijedili su svoju utvrđenu politiku prisiljavanja svih naroda da priznaju nadmoćnost bogova Ninive, koje su uzdizali i iznad Najvišega. Bog im je poslao Jonu s viješću opomene, i za neko vrijeme oni su se ponizili pred Jahvom nad Vojskama i zatražili oprost. Ali vrlo brzo su se vratili klanjanju idolima i osvajanju svijeta.

Prorok Nahum, optužujući zločince u Ninivi, uzvikuje:

“Teško gradu krvničkom,
pun je laži, prepun grabeža,
sa pljaćkanjem on ne prestaje!
Slušajte! Pucaju bičem!
Slušajte! Štropot točkova!
Konji upropanj, kola poskakuju.
Konjanici u stremenu, mačevi sjaju,
koplja sijevaju …
gomile ranjenih …
Evo me! Tebi! —
riječ je Jahve nad Vojskama.”
(Nahum 3,1-5)

S nepogrešivom točnošću Beskonačni i dalje vodi svoj račun o narodima. Dok se Njegova milost nudi i dok poziva na pokajanje, ovaj račun ostaje otvoren; ali kad brojke premaše određenu visinu koju je Bog utvrdio, počinje izlijevanje Njegove srdžbe. Račun se zaključuje. Božansko strpljenje prestaje. Milost se više ne zalaže za njih.

“Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena. U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci. Prijeti moru i isušuje ga, presušuje sve rijeke. … Bašan i Karmel uvenuli su, povenuli su pupoljci Libana! Pred njim se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se pod njim provaljuje, krug zemaljski i sve što na njem stanuje. Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju.” (Nahum 1,3-6)

Upravo je na taj način Niniva, “veseli grad, koji je stolovao u miru, koji je u svom srcu govorio: ‘Ja, i jedino ja!’” bio opustošen, “postade razvalina, brlog zvjerinji”. “Gdje je skrovište lavovima, i log lavićima? Kad je lav izlazio, lavica je ostajala i lavovi mališani; plašio ih nitko nije.” (Sefanija 2,15; Nahum 2,12)

Gledajući u budućnost, u vrijeme kad će biti oborena oholost Asirije, Sefanija proriče za Ninivu: “Usred nje će stado ležati, zvijeri svakojake; čaplje i pelikani počivat će noću na glavicama stupova, sova će hukati na prozoru, gavran graktati na pragu.” (Sefanija 2,14)

Velika je bila slava asirskoga kraljevstva; velik je bio i njegov pad. Prorok Ezekiel, razrađujući dalje simboliku plemenitog cedrovog drveta, jasno je prorekao pad Asirije zbog njezine oholosti i svireposti:

“Stoga ovako govori Jahve Gospod: Jer se s rasta uzoholio što mu vrh do oblaka sezaše, i srce mu visina zanese, predadoh ga u ruke najmoćnijemu od svih naroda, da učini s njime po zloći njegovoj, i odbacih ga. Tuđinci, najokrutniji od naroda, posjekoše ga i oboriše, grane mu padahu po gorama i svim dolinama, hvoje mu se po svim uvalama polomiše, svi se narodi zemlje od njegova hlada udaljiše, ostaviše ga! Na njegovo oboreno stablo sve ptice nebeske sletješe! Među njegovim se granama sve divlje zvijeri nastaniše! Da se rastom svojim nijedno stablo pokraj vode više ne uzvisi. …

Ovako govori Jahve Gospod: U dan kad on siđe u Podzemlje, u znak žalosti, zatvorih nad njim ponor i zustavih rijeke njegove. … Gromotom pada njegova potresoh narode…” (Ezekiel 31,10-16)

Oholost Asirije i njezin pad trebaju služiti kao očita pouka sve do kraja vremena. Bog i danas pita narode na Zemlji, koji u svojoj drskosti i oholosti ustaju protiv Njega: “Na koga, dakle, među drvećem edenskim, naličiš svojom moći, slavom i veličinom? Ali ćeš biti oboren s drvetima edemskim u najdonji kraj zemlje!” (Ezekiel 31,18)

“Jahve je dobar onima koji se u njeg uzdaju, on je okrilje u dan nevolje, poznaje one koji se njemu utječu kada potopne vode poplave. Uništit će one koji se protiv njega podižu.” (Nahum 1,7.8)

“Bit će oboren ponos Asirije, oduzeto žezlo Egiptu.” (Zaharija 10,11) Ovo se odnosi ne samo na one narode koji su u stara vremena ustajali protiv Boga, već i na one današnje narode koji ne izvršavaju božanske namjere. U dan konačnog obračuna, kad pravedni Sudac cijele Zemlje dođe “da prosije narode” (Izaija 30,28), a onima koji su održali istinu dopusti da uđu u Božji grad, nebeski će svod odjekivati pobjedničkim pjesmama otkupljenih. Prorok objavljuje: “Tad će vam pjesma biti kao u noćima blagdanskim, kad su srca vesela kao u onoga koji uza zvuke frule hodočasti na Goru Jahvinu, k Stijeni Izraelovoj. Jahve će zagrmjet glasom veličajnim. … Od glasa Jahvina prepast će se Asur, šibom ošinut. I kad ga udari šiba kaznena, kojom će ga Jahve išibati, nek se oglase bubnjevi i citare!” (Izaija 30,29-32)