Propast se približava

Tijekom prvih godina Jojakimova kraljevanja mnogi znaci pokazivali su da se propast približava i da će se Gospodnja riječ, objavljena preko proroka, uskoro ispuniti. Asirsko kraljevstvo na sjeveru, dugo nadmoćno, gubilo je vlast nad narodima. Egipat na jugu, u čiju se snagu judejski kralj uzaludno uzdao, zadobit će uskoro odlučujući udarac. Neočekivano za sve, nova svjetska sila, babilonsko kraljevstvo, uzdići će se na istoku i brzo zadobiti prevlast nad drugim narodima.

Još samo nekoliko kratkih godina i babilonski će kralj biti upotrijebljen kao oruđe Božje srdžbe protiv tvrdovratog Jude. Nekoliko puta Jeruzalem će opkoljavati i zauzimati Nabukodonozorova vojska. Skupina za skupinom — isprva samo nekoliko ljudi, a kasnije i tisuće i deseci tisuća — bit će odvođene u Babilon da tamo žive u prisilnom izgnanstvu. Jojakim, Jojakin, Sidkija — svi ti judejski kraljevi postajat će jedan za drugim vazali babilonskoga kralja, i jedan za drugim ustajati protiv njega. Bit će primjenjivane sve oštrije kazne protiv buntovnog naroda, sve dok na kraju cijela zemlja ne bude opustošena, Jeruzalem razrušen i spaljen ognjem, Hram koji je sagradio Salomon razoren, a judejsko kraljevstvo oboreno da se više nikad ne uzdigne do položaja koji je nekada zauzimalo među narodima na Zemlji.

Ta nesigurna vremena, tako bremenita opasnostima za izraelski narod, bila su obilježena mnogim porukama koje je Nebo slalo preko Jeremije. Tako je Gospodin pružao Judejcima široke mogućnosti da se oslobode neprikladnih saveza s Egipćanima i time izbjegnu sukob s babilonskim kraljevima. Kad su opasnosti zaprijetile neposrednije, on je poučavao narod uz pomoć niza dramskih prikaza nadajući se da će tako razbuditi njihovu svijest o odgovornosti pred Bogom, i da će ih pokrenuti na razvijanje prijateljskih odnosa s babilonskim vlastima.

Da bi naglasio važnost stroge poslušnosti Božjim zahtjevima, Jeremija je okupio neke od Rekabovih sinova u jednoj prostoriji Hrama i postavio pred njih vino pozvavši ih da piju. Kao što se moglo očekivati, naišao je na otpor i odlučno odbijanje. Rekabovci su odrješito izjavili: “Ne pijemo, jer nam je otac naš Jonadab, sin Rekabov, zapovjedio: ‘Ne smijete nikada piti vina, ni vi ni sinovi vaši.’”

“Tada dođe riječ Jahvina Jeremiji: Ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov: Idi i objavi Judejcima i Jeruzalemcima: Zar nećete primiti nauka moga i poslušati riječi moje? — riječ je Jahvina. Ispunjuju se riječi Jonadaba, sina Rekabova, koji je sinovima svojim zabranio da piju vina, i do dana današnjega nitko ga nije pio, jer oni slušaju riječ svoga oca.” (Jeremija 35,6.12-14)

Bog je pokušao na taj način naglasiti oštru razliku između poslušnosti Rekabovaca i neposlušnosti i buntovništva svojega naroda. Rekabovci su slušali zapovijed svojega oca i zato ih sada nitko nije mogao navesti na prijestup. Međutim, Judejci nisu poslušali Gospodnje riječi i zato će morati podnijeti Njegove najoštrije kazne.

“A ja sam vam jednako govorio, ali me niste slušali” — objavio je Gospodin. “I slao sam bez prestanka k vama sluge svoje, proroke, da vam propovijedaju: Vratite se svaki sa svoga opakog puta, popravite djela svoja i ne trčite za tuđim bogovima da im služite, pa ćete ostati u zemlji koju dadoh vama i ocima vašim; ali ne prikloniste uha svojega i ne poslušaste me. Sinovi Jonadaba, sina Rekabova, držahu se zapovijedi koju im dade otac njihov. Ali mene ovaj narod ne sluša. Zato govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Evo, navući ću na sve Jeruzalemce sve one nevolje kojima sam im zaprijetio, jer sam im govorio, a oni me ne slušahu, dozivao ih, ali se oni ne odazivahu.” (Jeremija 35,14-17)

Kad srca ljudi omekšaju i kad se pokore utjecaju Svetoga Duha, oni spremno poslušaju savjet; ali kad odbacuju prijekore sve dotle dok im srca ne otvrdnu, Gospodin tada dopušta da ih vode drugi utjecaji. Odbijajući istinu prihvaćaju laž, i ona im postaje zamka koja ih vodi u propast.

Bog je pozivao Judejce da ne izazivaju Njegovu srdžbu, ali Ga oni nisu slušali. I konačno je bila izrečena presuda protiv njih. Bit će odvedeni kao sužnji u Babilon. Kaldejci će biti upotrijebljeni kao oruđa kojima će Bog kazniti svoj neposlušni narod. Patnje Judejaca trebale su biti razmjerne svjetlosti koju su dobili i opomenama koje su prezreli i odbacili. Gospodin je dugo odgađao svoje sudove, ali sad će ih pohoditi svojim nezadovoljstvom, ulažući posljednji napor ne bi li ih zaustavio na njihovom zlom putu.

Sinovima doma Rekabova bio je obećan trajni blagoslov. Prorok je izjavio: “Jer ste slušali zapovijedi svoga oca Jonadaba i držali se svih naredaba i činili sve što vam je on zapovjedio, zato — ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov — Jonadabu, sinu Rekabovu, nikad neće ponestati potomka koji će stajati pred licem mojim u sve dane.” (Jeremija 35,18.19) Tako je Bog poučio svoj narod da će se vjernost i poslušnost vratiti Judi u obliku blagoslova, isto onako kao što su Rekabovci bili blagoslovljeni jer su poslušali naredbe svojega oca.

Ova pouka je namijenjena i nama. Ako su zahtjevi dobroga i mudroga oca, koji se poslužio najboljim i najuspješnijim sredstvom da sačuva svoje potomstvo od zala neumjerenosti bili dostojni dosljednog poštovanja, onda je sigurno da bi se Božji autoritet morao još mnogo više poštovati, jer je Bog svetiji od čovjeka. Naš Stvoritelj i Zapovjednik, neograničen u svojoj moći, strašan u svojim sudovima, trudi se na svaki način da ljudi uvide svoje grijehe i da se pokaju. Glasom svojih slugu On objavljuje opasnosti kojima se izlažu neposlušni; upućuje opomene i uporno osuđuje grijeh. Pripadnici Božjeg naroda uživaju blagostanje jedino Njegovom milošću, uz budno bdjenje Njegovih izabranih oruđa. On ne može podupirati i štititi ljude koji odbacuju Njegove savjete i preziru Njegove opomene. Za neko vrijeme On može odgoditi svoje osvetničke sudove; ali ne može zauvijek zadržavati svoju ruku.

Judejci su se ubrajali među one o kojima je Gospodin rekao: “Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” (Izlazak 19,6) Tijekom svoje službe Jeremija nikad nije gubio iz vida životnu važnost svetosti srca u različitim životnim okolnostima, posebice u službi najsvetijem Bogu. Jasno je predvidio propast kraljevstva i raseljavanje stanovnika Jude među narode; ali očima vjere gledao je iza svega toga u vrijeme obnove. U njegovim ušima odjekivalo je božansko obećanje: “I sâm ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio, i vratiti ih na ispaše njihove. … Evo dolaze dani — riječ je Jahvina — podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar, i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena, i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će se nazivati: ‘Jahve, Pravda naša.’” (Jeremija 23,3-6)

I tako su proročanstva o sudu koji dolazi bila pomiješana s obećanjima o konačnom i slavnom izbavljenju. Oni koji odluče učiniti mir s Bogom i živjeti svetim životom usred sveopćeg otpada, primit će snagu da izdrže svaku nevolju i bit će osposobljeni da silno svjedoče za Boga. I u vjekovima koji će doći, izbavljenje koje je njima darovano nadmašit će slavom ono koje su doživjeli Izraelci u vrijeme izlaska iz Egipta. Dolaze dani, govorio je Gospodin preko svojega proroka, “kad se više neće govoriti: ‘Živoga mi Jahve koji sinove Izraelove izvede iz zemlje egipatske’, nego: ‘Živoga mi Jahve koji potomstvo doma Izraelova izvede i dovede iz zemlje sjeverne i iz svih zemalja kamo ih bijaše prognao, tako da obitavaju u zemlji svojoj.’” (Jeremija 23,7.8) Takva prekrasna proročanstva izricao je Jeremija u završnim godinama povijesti judejskoga kraljevstva, upravo u vrijeme kad su Babilonci osiguravali sebi sveopću prevlast, kad su svoje vojske razmještali čak i oko zidina Siona!

Kao prekrasna glazba odjekivala su ova obećanja o izbavljenju u ušima onih koji su ostali čvrsti u odanosti Gospodinu. U domovima uglednika i siromaha, u kojima su se još poštovali savjeti Boga koji drži svoj Savez, riječi proroka bile su stalno ponavljane. Čak su i djeca bila pokrenuta i u njihovim mladim umovima ostajala su trajna sjećanja.

U vrijeme Jeremijine službe upravo je savjesno poštovanje zapovijedi Svetoga pisma pružilo Danielu i njegovim drugovima priliku da pravoga Boga uzdignu pred narodima na Zemlji. Pouke koje su ta hebrejska djeca dobila u kući svojih roditelja ojačale su njihovu vjeru i učvrstile pouzdanje u živoga Boga, Stvoritelja neba i Zemlje. Kad je u početku Jojakimove vladavine Nabukodonozor prvi put opkolio i zauzeo Jeruzalem i odveo Daniela i njegove drugove, zajedno s ostalima koji su bili posebno odabrani da služe na babilonskom dvoru, vjera hebrejskih zarobljenika bila je stavljena na najveću kušnju. Međutim, oni koji su se naučili oslanjati na Božja obećanja, ustanovili su da su im ona potpuno dovoljna u svim iskustvima kroz koja moraju prolaziti tijekom svojega boravka u tuđoj zemlji. Pisma su im poslužila i kao vodič i kao oslonac.

Kao tumač značenja kazni koje su počele pogađati Judejce, Jeremija je plemenito ustao u obranu Božje pravednosti i Njegovih milostivih namjera koje su se izražavale i preko Njegovih najoštrijih ukora. Prorok je neumorno radio. Želeći dosegnuti sve društvene slojeve, proširio je područje svojega djelovanja na područja izvan Jeruzalema pa je često posjećivao različite dijelove kraljevstva.

Dok je svjedočio, Jeremija se stalno pozivao na nauk Knjige Zakona koja je bila tako visoko uzdizana i slavljena tijekom Jošijina kraljevanja. On je na novi način naglašavao važnost održavanja zavjetnog odnosa s milostivim i sažaljivim Bićem koje je s visina Sinaja izgovorilo propise Dekaloga. Jeremijine riječi opomene i pozivi dosezali su do svih krajeva kraljevstva, i svi su imali prilike saznati što Bog želi učiniti s narodom.

Prorok je objasnio činjenicu da naš nebeski Otac dopušta izlijevanje kazni da “poznaju narodi da su ljudi” (Psalam 9,20 — DK). Bog je unaprijed opomenuo svoj narod: “Budete li se još i dalje protivili, ne htjednete li me poslušati … i ja ću se vama suprotstaviti. … Vas ću rasijati po narodima; izvući ću protiv vas mač iz korica tako da će vam se zemlja pretvoriti u pustaru a gradovi u ruševine.” (Levitski zakonik 26,21.28.33)

Istodobno, kad su poruke o propasti koja se približava bile objavljivane starješinama i narodu, njihov kralj Jojakim, od kojega se očekivalo da bude mudar duhovni vođa i da prednjači u priznanju grijeha, u reformama i dobrim djelima, provodio je vrijeme u sebičnim zadovoljstvima. “Sagradit ću sebi kuću prostranu i prozračne gornje odaje!” odlučio je on. I ta kuća, obložena cedrovinom crveno obojenom (Jeremija 22,14), bila je sagrađena novcem i radnom snagom što ih je osigurao prijevarama i nasiljem.

Gnjev proroka se rasplamsao i on je pod nadahnućem izgovorio osudu nad nevjernim kraljem: “Jao onom koji kuću gradi nepravedno, i gornje odaje diže bez prava; koji bližnjega tjera na tlaku i plaću mu ne isplaćuje. … Jesi li zato kralj što se cedrom razmećeš? Nije li ti i otac jeo i pio, ali je činio pravo i pravicu, i zato mu bješe dobro. Branio je pravo siromaha i jadnika, i zato mu bješe dobro. Zar ne znači to mene poznavati? — riječ je Jahvina. Ali tvoje oči i srce idu samo za dobitkom, da krv nevinu prolijevaš, da nasilje činiš i krivdu.

Zato ovako govori Jahve o Jojakimu, sinu Jošijinu, kralju judejskom: Za njim neće naricati: ‘Jao, brate moj! Jao, sestro moja!’ Za njim neće naricati: ‘Jao, gospodaru! Jao, veličanstvo!’ Pokopat će ga ko magarca, izvući će ga i baciti izvan vrata Jeruzalema.” (Jeremija 22,13-19)

Za samo nekoliko godina ova strašna kazna zadesit će Jojakima, ali Gospodin je u svojoj milosti prvo obavijestio nepokajani narod o svojoj čvrstoj namjeri. Četvrte godine Jojakimova kraljevanja “prorok Jeremija navijesti tu riječ svemu narodu Judinu i svim Jeruzalemcima”, da su prezreli sve njegove poruke, naglašavajući ujedno kako je već mnogo godina, “od trinaeste godine Jošije … sve do dana današnjeg” bio svjedok Božje želje da ih spasi (Jeremija 25,2.3). Sad im je bila upućena nova riječ Gospodnja:

“Zato ovako govori Jahve nad Vojskama: Jer niste poslušali mojih riječi, evo, ja ću poslati i podignuti sve narode sa sjevera — riječ je Jahvina — i slugu svoga Nabukodonozora, kralja babilonskoga, i dovest ću ih na ovu zemlju i na njene stanovnike, i na sve okolne narode; izručit ću ih kletom uništenju i učinit ću ih užasom i ruglom, vječnim razvalinama. I ugušit ću među njima svaki glas radosti i veselja, klicanje zaručnika i zaručnice, i klopot žrvnja i svjetlost svjetiljke. Sva će se zemlja pretvoriti u pustoš i pustinju, i svi će narodi služiti kralju babilonskom sedamdeset godina.” (Jeremija 25,8-11)

Iako je osuda na propast bila jasno proglašena, mnoštvo koje je slušalo proroka jedva da je moglo shvatiti njezino strašno značenje. Da bi poruka ostavila dublji dojam, Gospodin ju je prikazao slikovito. Naredio je Jeremiji da sudbinu naroda usporedi s ispijanjem čaše vina Božje srdžbe. Među prvima koji će piti iz čaše nevolja trebali su biti “Jeruzalem i gradovi judejski s njihovim kraljevima i knezovima”. Zatim su iz iste čaše trebali piti “faraon, kralj egipatski, s njegovim slugama i knezovima, i narodom njegovim” i još mnogi drugi narodi na zemlji — sve dok se ne ispuni Božja namjera. (vidi u Knjizi proroka Jeremije 25)

Da bi još bolje opisao narav kazni koje će se ubrzo izliti, prorok je trebao uzeti “nekoliko starješina narodnih i svećeničkih”, i otići “u Dolinu Ben Hinom” da tamo, pošto opiše Judin otpad, “razbije vrč” i objavi u ime Gospodnje, čiji je sluga: “Tako ću razbiti ovaj narod i ovaj grad, kao što se razbija sud lončarski, te se više ne da popraviti.”

Prorok je učinio kako mu je bilo naređeno. Zatim je, vrativši se u grad, otišao u predvorje Hrama i objavio pred cijelim narodom: “Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: ‘Evo, dovest ću na ovaj grad i na sve njegove gradiće sve zlo kojim sam im prijetio, jer ukrutiše vratove svoje ne slušajući riječi mojih.’” (vidi u Knjizi proroka Jeremije 19)

Prorokove riječi, umjesto da izazovu priznanje i pokajanje, raspalile su gnjev visokih predstavnika vlasti, i Jeremija je bio lišen slobode. U tamnici, okovan, prorok je ipak nastavio objavljivati nebeske poruke onima oko sebe. Progonstva nisu mogla utišati njegov glas. Riječ istine, rekao je on, “u srcu bî kao rasplamtjeli oganj zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više” (Jeremija 20,9).

Nekako u to vrijeme Gospodin je zapovjedio Jeremiji da u pisanom obliku sačuva poruke koje je želio uputiti onima do čijeg je spasenja Njegovu samilosnom srcu bilo toliko stalo. “Uzmi svitak” — rekao je Gospodin svojem sluzi — “i zapiši na nj sve riječi koje ti kazah o Jeruzalemu, Judeji i svim narodima, od dana kad ti počeh govoriti, od dana Jošijinih do dana današnjega. Možda će čuti dom Judin o svim nesrećama što sam ih naumio oboriti na njih, te će se vratiti svaki sa svoga zlog puta, i ja ću im oprostiti krivicu i grijeh njihov.” (Jeremija 36,2.3)

Poslušan toj naredbi, Jeremija je pozvao u pomoć svojeg vjernog prijatelja, pisara Baruha, i izdiktirao mu “sve riječi koje mu Jahve bijaše objavio” (Jeremija 36,4). Te riječi su bile pozorno zabilježene na svitku pergamenta i bile su svečani ukor za grijeh, opomena o sigurnim posljedicama trajnog otpada i ozbiljan poziv na odbacivanje svakoga zla.

Kad je spis bio gotov, Jeremija, koji se još nalazio u tamnici, poslao je Baruha da pročita rukopis pred mnoštvom koje se okupilo u Hramu u povodu sazvanog posta za sav narod, “u petoj godini Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga, mjeseca devetoga”. Prorok je izrazio nadu: “Možda će se vapaji njihovi vinuti k Jahvi i možda će se obratiti svatko sa zloga puta svojega; jer je velik bijes i srdžba kojima Jahve prijeti ovom narodu.” (Jeremija 36,9.7)

Baruh je poslušao i pročitao rukopis pred svim Judejcima. Kasnije su pisara pozvali i pred knezove da iste riječi pročita i njima. Oni su ga saslušali s velikim zanimanjem i obećali da će obavijestiti kralja o svemu što su čuli, ali su ga savjetovali da se sakrije jer su se bojali da će kralj odbaciti svjedočanstvo i pokušati pobiti one koji su pripremili i donijeli poruku.

Kad su knezovi objavili kralju Jojakimu riječi koje im je pročitao Baruh, on je smjesta naredio da se knjiga donese pred njega i da se glasno pročita. Jedan od kraljevih službenika, po imenu Jehudi, uzeo je rukopis i počeo čitati riječi ukora i opomene. Bilo je zimsko vrijeme pa su se kralj i njegovi doglavnici, judejski knezovi, okupili oko otvorene vatre. Jehudi je uspio pročitati samo mali dio rukopisa prije nego što je kralj, daleko od pomisli da zadrhti pred opasnošću koja je zaprijetila njemu i njegovom narodu, uhvatio knjigu i u provali srdžbe “rezao pisarskim perorezom i bacao u vatru na žeravnici sve dok cio svitak ne bî uništen u vatri žeravnice” (Jeremija 36,23).

Ni kralj ni njegovi knezovi nisu se uplašili niti “razderaše haljina kad su čuli te riječi”. Međutim, neki od knezova “moljahu kralja da ne upali svitak, ali on ih ne posluša”. Kad je rukopis bio uništen, gnjev pokvarenoga kralja okomio se na Jeremiju i Baruha i on je odmah poslao stražu da ih dovede, “ali ih Jahve bijaše sakrio” (Jeremija 36,24-26).

Privlačeći pozornost vjernika u Hramu, knezova i kralja na savjete u nadahnutom rukopisu, Bog je milostivo pokušao opomenuti Judejce poradi njihova dobra: “Možda će čuti dom Judin o svim nesrećama što sam ih naumio oboriti na njih, te će se vratiti svatko sa svoga zlog puta, i ja ću im oprostiti krivicu i grijeh njihov.” (Jeremija 36,3) Bogu je žao ljudi koji se bore, a ne vide svoju izopačenost; On nastoji prosvijetliti njihov potamnjeli razum šaljući im ukore i prijetnje, sračunate na to da pokrenu bar one najplemenitije među njima da postanu svjesni svoga neznanja i da se postide svojih zabluda. On nastoji pomoći samozadovoljnima da postanu nezadovoljni svojim taštim dostignućima i da počnu težiti za duhovnim blagoslovima tako što će se usko povezati s Nebom.

Bog ne kani slati poslanike koji će se umiljavati i laskati grešnicima; On ne šalje nikakve poruke mira da bi uljuljkao neposvećene u neku tjelesnu sigurnost. Umjesto toga, On stavlja teške terete na savjest zločinca i probada njegovu dušu oštrim strijelama osvjedočenja. Anđeli objavljuju takvome strašne Božje sudove ne bi li produbili njegovu svijest o potrebi i ne bi li ga potaknuli da očajnički uzvikne: “Što mi treba činiti da se spasim?” (Djela 16,30) Međutim, Ruka koja obara u prah, koja ukorava grijeh i posramljuje oholost i častoljublje, ista je Ruka koja podiže pokajnika i onoga tko je skrušena srca. S najdubljim suosjećanjem Onaj isti koji je dopustio kazne, pita: “Što hoćeš da ti učinim?”

Čovjek koji je sagriješio protiv svetoga i milostivog Boga ne može učiniti ništa bolje i plemenitije nego da se iskreno pokaje i da u suzama i gorčini svoje duše prizna svoje zablude. To i Bog zahtijeva od njega; On ne prihvaća ništa manje od slomljenog srca i poniznog duha. Ali kralj Jojakim i njegovi knezovi, u svojoj oholosti i napuhanosti, odbili su Božji poziv. Nisu htjeli poslušati opomenu niti se pokajati. Milostiva prilika, koja im je bila pružena u vrijeme spaljivanja svetoga spisa, bila je njihova posljednja prilika. Bog je objavio da će ih izložiti strašnoj osveti ukoliko i tada odbiju poslušati Njegov glas. Oni su odbili poslušati, i On je najavio da će pustiti svoju konačnu kaznu protiv Jude, i da će posebnu srdžbu izliti na čovjeka koji se oholo podigao protiv Svemogućega.

“Zato ovako govori Jahve protiv Jojakima, kralja judejskoga: On neće imati potomka da sjedne na prijestolje Davidovo, a njegovo mrtvo tijelo bit će bačeno na pripeku danju i noćni mraz. Kaznit ću njega, i potomstvo njegovo, i sluge njegove zbog njihova bezakonja, i svalit ću na Jeruzalemce i na Judejce sve zlo kojim sam im prijetio, a nisu me slušali.” (Jeremija 36,30.31)

Spaljivanjem rukopisa nije se sve završilo. Mnogo su se lakše mogli osloboditi pisanih riječi nego ukora i opomena koje su one sadržavale i skorih kazni koje je Bog izrekao protiv buntovnog Izraela. Međutim, čak se i pisana riječ ponovno pojavila. Gospodin je naredio svojem sluzi: “Uzmi drugi svitak i upiši u nj sve one riječi što bijahu na prvom svitku koji je Jojakim, kralj judejski spalio.” Izvještaj o proročanstvima koja su se odnosila na Judu i Jeruzalem bio je pretvoren u pepeo; ali riječi su i dalje živjele u Jeremijinom srcu kao “oganj koji sažiže” i proroku je bilo dopušteno da obnovi ono što je srdžba čovjeka uzaludno pokušala uništiti.

Uzevši drugi svitak, Jeremija ga je dao Baruhu da upiše “u nj sve one riječi što bijahu na prvom svitku koji je Jojakim, kralj judejski, spalio” (Jeremija 36,28.32). Čovjekova srdžba pokušala je onemogućiti djelovanje Božjeg proroka, ali upravo ono sredstvo kojim se Jojakim poslužio da bi ograničio utjecaj Gospodnjeg sluge, pružilo mu je još jednu priliku da objasni božanske zahtjeve.

Duh protivljenja ukorima, koji je doveo do uhićenja i zatvaranja Jeremije, postoji i danas. Mnogi odbijaju poslušati ponovljene opomene, radije slušajući lažne učitelje koji laskaju njihovoj oholosti i zatvaraju oči pred njihovim zlodjelima. U dan nevolje takvi neće imati sigurnog utočišta, neće dobiti nikakve pomoći s Neba. Božji izabrani sluge trebaju se hrabro i strpljivo suočavati s patnjama i nevoljama koje im padaju u dio zbog kleveta, odbacivanja i neshvaćanja. Oni trebaju i dalje vjerno obavljati posao koji im je Bog povjerio, uvijek imajući na umu proroke iz starine, Spasitelja čovječanstva i Njegove apostole, jer su i oni trpjeli zlostavljanja i progonstva zbog Riječi.

Bog je želio da Jojakim posluša Jeremijine savjete, da zadobije Nabukodonozorovu naklonost i da time sebi uštedi mnogo boli. Mladi kralj je prisegnuo na vjernost babilonskom kralju, i da je ostao vjeran svojem obećanju, zadobio bi poštovanje neznabožaca i tako pružio sebi dragocjenu priliku da pridonese obraćenju duša.

Prezirući neuobičajene prednosti koje su mu bile ponuđene, judejski kralj je svojevoljno krenuo putom koji je sâm izabrao. On je prekršio časnu riječ koju je dao babilonskom vladaru i pobunio se protiv njega. To je i njega i njegovo kraljevstvo dovelo u vrlo neugodan položaj. Protiv njega su bile poslane “kaldejske pljačkaške čete, aramejske, moapske i amonske” i on je morao bespomoćno promatrati kako mu ti pljačkaši uništavaju zemlju (2. o Kraljevima 24,2). Za nekoliko godina nečasno je završio svoje zlosretno kraljevanje, odbačen od Neba, omrznut od naroda, prezren od babilonskih upravljača čije je povjerenje iznevjerio — i sve to kao posljedica kobne pogreške da odbaci božanske planove koji su mu bili otkriveni preko Božjega izabranog poslanika.

Jojakin, poznat i kao Jekonija ili Konija, Jojakimov sin, sjedio je na prijestolju samo tri mjeseca i deset dana i onda se predao kaldejskim četama koje su, zbog pobune judejskoga kralja, još jednom opkolile osuđeni grad. Tom prigodom je Nabukodonozor odveo “Jojakina u Babilon; tako isto i kraljevu majku i sve žene kraljeve, njegove dvorane, plemenitaše zemlje”, ukupno nekoliko tisuća duša, zajedno s tisuću “kovača i bravara”. S njima je babilonski kralj ponio “sve iz riznice Doma Jahvina i iz riznica kraljevskog dvora” (2. o Kraljevima 24,15.16.13).

Judejskom kraljevstvu, slomljene moći i lišenom snage u ljudima i blagu, ipak je bilo dopušteno da i dalje postoji kao posebna država. Na njezino čelo Nabukodonozor je postavio Mataniju, mlađega Jošijinog sina, promijenivši mu ime u Sidkija.