Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 44

30. 09. 2017.

U lavskoj jami

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniela 6.

 

Čim je sjeo na prijestolje koje su nekad zauzimali babilonski kraljevi, Darije Medijac počeo je reorganizirati državnu upravu. On je postavio “stotinu i dvadeset satrapa. … Njima na čelo stavi tri pročelnika — Daniel bijaše jedan od njih — kojima će satrapi polagati račun da se ne bi dosađivalo kralju. Daniel se toliko isticaše svojim izvanrednim duhom iznad pročelnika i satrapa te kralj mišljaše da ga postavi nad svim kraljevstvom.”

Počasti ukazivane Danielu pobudile su zavist vodećih ljudi u kraljevstu i oni su počeli tražiti priliku da ulože prigovor protiv njega. Međutim, nisu je nalazili “jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja”.

Danielovo besprijekorno ponašanje još je više podjarilo zavist njegovih protivnika. Morali su priznati: “Nećemo naći nikakva povoda protiv Daniela, osim da nađemo nešto protiv njega u zakonu njegova Boga.”

I tako su starješine i upravitelji, posavjetovavši se međusobno, načinili plan da upropaste proroka. Odlučili su predložiti kralju da potpiše naredbu koju su pripremili i kojom se zabranjivalo svim ljudima u kraljevstvu da se mole bilo kome, Bogu ili čovjeku, osim kralju Dariju, trideset dana. Bilo je predviđeno da se prekršitelji ove naredbe bace u jamu s lavovima.

U skladu s planom, upravitelji su pripremili naredbu i podnijeli je Dariju na potpis. Iskoristivši njegovu taštinu, uspjeli su ga uvjeriti da će izdavanje naredbe umnogome pridonijeti njegovoj časti i ugledu. Ne znajući za podle namjere upravitelja, kralj nije otkrio ni mržnju koju su izražavali naredbom pa je, popustivši njihovim laskanjima, potpisao naredbu.

Danielovi neprijatelji otišli su od Darija radujući se zamki koju su tako sigurno postavili Gospodnjem sluzi. Sotona je igrao vrlo važnu ulogu u ovoj zavjeri. Zli anđeli su se, naime, pribojavali da će prorok koji je zauzimao važan upravni položaj u kraljevstvu, svojim utjecajem oslabiti njihovu vlast nad upraviteljima zemlje. Upravo su sotonske sile pokrenule upravitelje i starješine na zavist i ljubomoru; one su nadahnule i plan za Danielovo uništenje, a upravitelji su, pristajući da postanu oruđa zla, bili samo izvršitelji.

Danielovi su neprijatelji prilikom ostvarenja svojega plana računali na njegovu duboku odanost načelima. I nisu se prevarili u svojoj ocjeni njegovog karaktera. On je brzo prozreo zloćudnu namjeru s kojom je naredba bila objavljena, ali ni u jednoj pojedinosti nije promijenio svoje ponašanje. Zašto bi se prestao moliti upravo sada kad mu je molitva bila najpotrebnija? Radije će se odreći i samoga života nego svoje nade u Božju pomoć. S istom smirenošću s kojom je obavljao dužnost pročelnika nad upraviteljima, u vrijeme koje je odredio za molitvu otišao je u svoju sobu, otvorio prozore prema Jeruzalemu kao što je obično činio, i počeo se moliti Bogu nebeskome. Nije se ni trudio sakriti svoje djelo. Iako je bio potpuno svjestan posljedica svoje odanosti Bogu, nije se kolebao. Pred očima onih koji su se zavjerili da ga unište, nije htio ostaviti dojam da su njegove veze s Nebom prekinute. U svim slučajevima u kojima bi kralj imao pravo naređivati, Daniel bi poslušao; ali ni kralj niti njegove naredbe nisu ga mogli pokolebati u njegovoj odanosti Kralju nad kraljevima.

I tako je prorok, smjelo iako ponizno, objavio da nijedna zemaljska vlast nema pravo stati između čovjeka i Boga. Okružen idolopoklonicima, neustrašivo je posvjedočio za ovu istinu. Njegova nepokolebljiva privrženost istini i pravdi bila je kao sjajno svjetlo u moralnoj tami toga neznabožačkog dvora. Daniel se i pred sadašnjim svijetom uzdiže kao dostojan primjer kršćanske neustrašivosti i vjernosti.

Cijeloga dana upravitelji su promatrali Daniela. Vidjeli su ga kako triput odlazi u svoju sobu i triput su čuli kako svoj glas uzdiže Bogu u iskrenoj molitvi. Sljedećeg jutra tužili su ga kralju. Daniel, najugledniji i najodaniji državnik, pogazio je kraljevu naredbu. Podsjetili su kralja: “Zar ti nisi potpisao zabranu prema kojoj će svaki onaj koji bi u vremenu od trideset dana upravio molbu na nekoga boga ili čovjeka, osim na tebe, o kralju, biti bačen u lavsku jamu?”

Kralj je odgovorio: “Tako je odlučeno po nepromjenjivom medijsko-perzijskom zakonu.”

Pobjedonosno su sada obavijestili Darija o ponašanju njegovog najpovjerljivijeg savjetnika. Uzviknuli su: “Daniel, onaj od izgnanika judejskih, ne mari za tebe, o kralju, ni za tvoju zabranu koju si potpisao: tri puta na dan obavlja svoju molitvu.”

Kad je čuo te riječi, kralj je odmah shvatio da je riječ o zamki koju su postavili njegovome vjernom sluzi. Shvatio je da ih nije revnovanje za kraljevu slavu i čast navelo da predlože naredbu, već zavist prema Danielu. “Čuvši te riječi kralj se vrlo ražalosti”, naravno, i zbog svoga udjela u zlu koje je bilo učinjeno, i “sve do sunčeva zalaska nastojaše” da izbavi svoga prijatelja. Knezovi, predvidjevši da će kralj uložiti taj napor, izašli su pred njega s riječima: “Znaj, o kralju, da prema medijsko-perzijskom zakonu nijedna kraljevska zabrana ili odluka ne može biti opozvana!” Naredba, iako nepromišljeno donesena, nije se mogla promijeniti i morala se izvršiti.

“Tada kralj naredi da dovedu Daniela i da ga bace u lavsku jamu. Kralj reče Danielu: ‘Bog tvoj, kome tako postojano služiš, neka te izbavi.’” Na ulaz u jamu bio je postavljen kamen i sam kralj ga “zapečati prstenom svojim i prstenom svojih velikaša, da se ništa ne mijenja za Daniela. Kralj se vrati u svoj dvor i provede noć ne okusivši jela i ne dopustivši da mu dovedu suložnice. Nije mogao usnuti.”

Bog nije spriječio Danielove neprijatelje da ga bace u lavsku jamu; On je dopustio zlim anđelima i pokvarenim ljudima da u toj mjeri izvrše svoju nakanu samo zato da bi izbavljenje svoga sluge učinio još zapaženijim i poraz neprijatelja istine i pravde još potpunijim. “I gnjev ljudski obraća se u slavu tebi!” (Psalam 76,10 — DK) potvrdio je psalmist. Hrabrošću jednog jedinog čovjeka koji je odlučio stati na stranu pravde umjesto na stranu državne politike, Sotona je trebao biti pobijeđen, a Božje ime uzdignuto i proslavljeno.

Sljedećeg jutra u ranu zoru kralj Darije je požurio do jame i povikao “žalosnim glasom Danielu: ‘Daniele, slugo Boga živoga, je li te Bog, kome postojano služiš, mogao izbaviti od lavova?’”

Prorok mu je odgovorio: “‘O kralju, živ bio dovijeka! Moj Bog je poslao svog Anđela; zatvorio je ralje lavovima, te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred njim. Pa i pred tobom, o kralju, ja sam bez krivice.’

Kralj se vrlo obradova i naredi da Daniela izvade iz jame. Izvadiše Daniela iz jame neozlijeđena, jer se bijaše uzdao u svoga Boga.

Kralj zapovjedi da dovedu one ljude koji bijahu optužili Daniela, i da ih bace u lavsku jamu, njih, njihove žene i njihovu djecu: i prije nego dodirnuše tlo, lavovi ih zgrabiše i smrviše im kosti.”

I još jednom je neznabožački kralj izdao proglas uzdižući Boga Danielova kao pravog Boga. “Nato kralj Darije napisa svim plemenima, narodima i jezicima što stanuju po svoj zemlji: ‘Obilovali mirom! Evo naredbe koju donosim: u svemu mojem kraljevstvu neka se ljudi boje i neka dršću pred Bogom Danielovim:

On je Bog živi, on ostaje dovijeka!

Njegovo kraljevstvo neće propasti,

njegovoj vlasti nema kraja!

On izbavlja i spasava, čini znake i čudesa

na nebesima i na zemlji!

On je spasio Daniela iz šapa lavljih!’”

Pokvareno protivljenje Božjem sluzi sada je bilo potpuno slomljeno. “Daniel bijaše sretan za vladanja Darija i za vladanja Kira Perzijanca.” Družeći se s njime, ovi neznabožački vladari bili su navedeni da priznaju njegovog Boga kao “živoga Boga koji ostaje dovijeka” i čije kraljevstvo “neće propasti”.

Iz izvještaja o Danielovu izbavljenju trebali bismo naučiti da u vrijeme nevolje i muke Božja djeca trebaju biti ono isto što su bila u vremenima kad su njihova očekivanja bila puna nade i okolnosti onakve kakve su samo mogla poželjeti. Daniel u lavskoj jami bio je onaj isti Daniel koji je stajao pred kraljem kao pročelnik visokih državnih službenika i kao prorok Svevišnjega. Čovjek čije se srce oslanja na Boga bit će isti u vrijeme svoje najveće nevolje kao i u doba blagostanja, kad ga je obasjavalo svjetlo božanske i ljudske naklonosti. Vjera se hvata za nevidljivo i prepoznaje nebeske stvarnosti.

Nebo je vrlo blizu onih koji pate zbog pravednosti. Krist izjednačuje svoje interese s interesima svojega vjernog naroda; On pati sa svojim svetima, i tko god dira u jednoga od Njegovih izabranika, dira u Njega. Sila koja izbavlja od fizičkih nezgoda i nevolja isto tako spasava od većih zala, omogućujući Božjem sluzi da sačuva poštenje i čestitost u svim okolnostima i da pobjeđuje uz pomoć božanske milosti.

Iskustvo Daniela kao državnika u kraljevstvima Babilona i Medoperzije otkriva istinu da ni poslovni čovjek ne mora biti lukavac, već da može biti i biće kojim Bog upravlja na svakome njegovom koraku. Daniel, prvi čovjek u vladi najvećega svjetskog kraljevstva, bio je istodobno i Božji prorok koji je dobivao svjetlo božanskog nadahnuća. Čovjek koji je imao iste strasti kao i mi, opisan je nadahnutim perom kao biće bez mane. Njegovi poslovni pothvati, usprkos najoštrijoj provjeri njegovih neprijatelja, bili su bez mane. On je primjer onoga što može postati svaki poslovni čovjek kad se njegovo srce obrati i posveti Bogu i kad njegove pobude postanu prave pred Bogom.

Potpuno prihvaćanje zahtjeva Neba donosi zemaljske kao i duhovne blagoslove. Nepokolebljiv u vjernosti Bogu i nepopustljiv u vladanju sobom, Daniel je svojim plemenitim dostojanstvom i nepokolebljivim poštenjem, iako još mlad, zadobio “dobrohotnost i smilovanje” neznabožačkog službenika pod čiju je upravu bio stavljen (Daniel 1,9). Iste značajke obilježavale su i njegov kasniji život. Brzo se uzdigao na položaj prvog službenika babilonskoga kraljevstva. Tijekom vladavine nekoliko kraljeva, propadanja države i uspostavljanja novoga svjetskog kraljevstva, njegova mudrost i državnička vještina, njegova taktičnost, ljubaznost, istinska dobrota srca i privrženost načelima bili su takvi da su čak i njegovi neprijatelji bili primorani priznati da ne mogu na njemu “naći ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran”.

Ljudi su Danielu ukazali čast da nosi državničke odgovornosti i da čuva tajne kraljevstava svjetskog značenja, ali mu je i Bog ukazao čast da bude Njegov poslanik i da dobije mnoga otkrivenja o tajnama budućih vjekova. Svoja predivna proročanstva, koja je sâm zapisao u knjizi koja nosi njegovo ime, od sedmoga do dvanaestog poglavlja, ni on sâm nije mogao shvatiti u potpunosti; ali prije nego što je njegovo životno djelo bilo završeno, dobio je blagoslovljeno obećanje da će mu “na kraju danâ” — u završnom razdoblju povijesti ovoga svijeta — biti dopušteno da se ponovno pojavi na svojem mjestu i svojoj baštini. Nije mu bilo dano da razumije sve što mu je Bog otkrio o svojim namjerama. “Drži u tajnosti ove riječi i zapečati ovu knjigu!” bilo mu je rečeno za njegove proročke spise, koji su morali ostati zapečaćeni “sve do vremena svršetka”. “Idi, Daniele” — još jednom je anđeo rekao vjernom Gospodnjem sluzi — “ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka. … A ti idi i otpočini; ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kraju danâ.” (Daniel 12,4.9.13)

Dok se približavamo kraju povijesti ovoga svijeta, proročanstva koja je Daniel zapisao zavređuju našu posebnu pozornost budući da se odnose upravo na vrijeme u kojemu živimo. S njima treba povezati i nauk posljednje knjige novozavjetnih spisa. Sotona je naveo mnoge ljude da vjeruju kako se proročki dijelovi Danielovih i Ivanovih spisa ne mogu razumjeti. Međutim, imamo jasno obećanje da će posebni blagoslovi pratiti proučavanje tih proročanstava. “Umnici će razumjeti” (Daniel 12,10) — rečeno je o Danielovim viđenjima koja će biti raspečaćena u posljednje vrijeme. O otkrivenju koje je Krist dao svojem sluzi Ivanu da Božji narod usmjerava kroz sve vjekove, bilo je rečeno: “Blago čitaču i slušačima riječi ovoga proročanstva ako vrše što je u njemu zapisano, jer je (određeno) vrijeme blizu!” (Otkrivenje 1,3)

Od uzdizanja i pada naroda, što je jasno objavljeno u Knjizi proroka Daniela i u Otkrivenju, trebamo naučiti kako je bezvrijedna vidljiva svjetovna slava. Babilon, sa svojom slavom i svim svojim veličanstvom, kakvoga otada svijet više nije vidio — sa silom i moći koje su ljudima toga doba izgledale tako čvrste i trajne — kako je potpuno nestao! Propao je “kao cvijet od trave”! (Jakov 1,10) Tako je propalo medoperzijsko kraljevstvo, ali i grčko i rimsko! I tako će propasti sve što nema Boga kao svoj temelj. Samo ono što je povezano s Njegovim namjerama, samo ono što izražava Njegov karakter, može opstati trajno. Njegova načela jedina su trajna dobra koja naš svijet poznaje!

Pozorno proučavanje ostvarenja Božje namjere u povijesti naroda i u otkrivenjima, o onome što će tek doći, pomoći će nam da pravilno ocijenimo vrijednost svega što se vidi i onoga što se ne vidi i da shvatimo koji je pravi cilj života. I tako, gledajući ono što je prolazno u svjetlu onoga što je vječno, i mi možemo, kao Daniel i njegovi drugovi, živjeti za ono što je istinito, plemenito i neprolazno. Učeći u ovom životu načela kraljevstva našega Gospodina i Spasitelja, kraljevstva koje će postojati u sve vjekove, možemo se pripremiti da prilikom Njegova dolaska uđemo zajedno s Njim kroz vrata u Grad i da postanemo subaštinici onoga što nikad neće propasti.