Povratak izgnanika

Kad se Kirova vojska pojavila pod zidinama Babilona, Hebreji su shvatili da se njihovo izbavljenje iz sužanjstva približilo. Više od stotinu godina prije Kirova rođenja, nadahnuta proročka Riječ najavila ga je imenom i unaprijed napisala izvještaj o djelima koja će učiniti kad neočekivano zauzme Babilon i tako pripremi put za oslobođenje prognanih Izraelaca. Preko proroka Izaije bile su izrečene riječi:

“Ovako govori Jahve o Kiru, pomazaniku svome: ‘Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Ja ću hoditi pred tobom da poravnam uzvisine, da razbijem mjedene vratnice, da slomim željezne prijevornice. Dajem ti tajna blaga i skrivena bogatstva, da bi spoznao da sam ja Jahve koji te zovem po imenu, Bog Izraelov.’” (Izaija 45,1-3)

Neočekivani prodor osvajačke vojske Perzijanaca u samo srce babilonske prijestolnice koritom rijeke čije su vode skrenuli na drugu stranu, kroz unutarnja vrata koja su zbog samouvjerene bezbrižnosti ostala otvorena i nezaštićena, Hebrejima je bio dovoljan dokaz da se doslovno ispunilo Izaijino proročanstvo o iznenadnoj propasti njihovih ugnjetača. Osim toga, to im je trebalo poslužiti i kao nepogrešivi znak da Bog u njihovu korist usmjerava tokove međunarodnih zbivanja jer su s proročanstvom o načinu pada i zauzimanja Babilona nerazdruživo bile povezane i riječi:

“Ja govorim Kiru: ‘Pastiru moj!’ I on će sve želje moje ispuniti govoreći Jeruzalemu: ‘Sagradi se!’ i Hramu: ‘Utemelji se!’ ‘Ja sam ga podigao da pobijedi i poravnao sam mu sve putove. On će obnoviti moj Grad i sužnje moje vratiti bez otkupnine i bez naknade.’ Tako kaže Jahve nad Vojskama.” (Izaija 44,28; 45,13)

Ovo nisu bila jedina proročanstva na kojima su izgnanici mogli temeljiti svoju nadu u skoro oslobođenje. I spisi proroka Jeremije stajali su im nadohvat ruke, a u njima je jasno bilo naznačeno vrijeme koje treba proteći prije nego što se Izrael vrati iz Babilona. Gospodin je prorekao preko svoga vjesnika: “Ali kad se navrši sedamdeset godina, kaznit ću kralja babilonskog i narod onaj — riječ je Jahvina — za bezakonje njihovo, i zemlju kaldejsku i pretvorit ću ih u vječne razvaline.” (Jeremija 25,12) Milost će biti ukazana ostatku Judejaca, uslišene će biti njihove usrdne molitve. “I pustit ću da me nađete — riječ je Jahvina. Izmijenit ću udes vaš i sabrati vas iz svih naroda i sa svih mjesta kamo vas odagnah — riječ je Jahvina. I vratit ću vas na mjesto odakle vas u izgnanstvo odvedoh.” (Jeremija 29,14)

Često su Daniel i njegovi drugovi proučavali ovo i slična proročanstva koja su opisivala Božje namjere s Njegovim narodom. I sada, kad je brzo smjenjivanje događaja posvjedočilo da je moćna Božja ruka na djelu među narodima, Daniel se posebno počeo baviti obećanjima koja je Bog dao Izraelu. Vjera u proročku riječ navela ga je da pronikne u iskustva koja su prorekli posvećeni pisci. Sâm je Gospodin objavio: “Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto. Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29,10-13)

Kratko vrijeme prije pada Babilona, dok je Daniel razmišljao o tim proročanstvima i tražio od Boga da mu pomogne shvatiti vremena, dobio je niz viđenja o nastajanju i propasti kraljevstava. Zajedno s prvim viđenjem, koje je zapisano u sedmom poglavlju Danielove knjige, bilo je dano i tumačenje; ali proroku još nije bilo objašnjeno sve. On sâm piše o onome što je doživljavao u to vrijeme: “Ja, Daniel, bijah vrlo potresen u svojim mislima, i lice mi problijedje, ali sve ovo sačuvah u srcu svojemu.” (Daniel 7,28)

Novo viđenje bacilo je dodatno svjetlo na buduće događaje; upravo pri kraju tog viđenja Daniel je čuo “gdje jedan Svetac govori, a drugi Svetac upita onoga koji govoraše: ‘Dokle će trajati ovo viđenje?’” (Daniel 8,13) Odgovor koji mu je bio dan potpuno ga je zbunio: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će svetište biti očišćeno.” (Daniel 8,14) Ozbiljno se počeo moliti da mu viđenje bude objašnjeno. Nije mogao shvatiti odnos između sedamdeset godina robovanja, prorečenih u Knjizi proroka Jeremije, i dvije tisuće i tri stotine dana i noći koji će po riječima nebeskog posjetitelja morati proteći prije nego što se očisti Božje svetište. Anđeo Gabriel mu je dao djelomično objašnjenje; ali kad je prorok čuo riječi: “No ti ga zapečati, jer je za daleke dane”, izgubio je svijest. Sâm je ovako opisao to svoje iskustvo: “Tada ja, Daniel, obnemogoh i bijah bolestan više dana. Zatim ustadoh da vršim kraljevske poslove. Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to nije dokučio.” (Daniel 8,26.27)

I dalje zabrinut za sudbinu Izraela, Daniel je ponovno počeo proučavati proročanstva proroka Jeremije. Ona su bila vrlo jasna — tako jasna da je na temelju tih svjedočanstava, zapisanih u knjizi, shvatio “broj godina, koje se — prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji — imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema: sedamdeset godina” (Daniel 9,2).

S vjerom koja se temeljila na sigurnoj proročkoj riječi, Daniel je počeo moliti da Bog što prije ispuni svoja obećanja. Molio je da Božja čast ostane neokrnjena. U svojim molitvama potpuno se izjednačio s onima koji nisu uspjeli ostvariti božanske namjere, priznajući njihove grijehe kao svoje.

Sâm je izjavio: “Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu. Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznavajući…” (Daniel 9,3.4) Iako je mnogo vremena proveo u Gospodnjoj službi, iako ga je sámo Nebo proglasilo “milim čovjekom”, ipak se sada pojavio pred Bogom kao grešnik, iznoseći veliku potrebu naroda kojega je volio. Njegova je molitva bila rječita u svojoj jednostavnosti i vrlo ozbiljna. Čujmo je:
“Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje.

U tebe je, Gospodine, pravednost, a u nas stid na obrazu, kao u ovaj dan, u nas Judejaca, Jeruzalemaca, svega Izraela, blizu i daleko, u svim zemljama kuda si ih rastjerao zbog nevjernosti kojom ti se iznevjeriše. …

U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega. … Gospode, po svoj pravednosti svojoj odvrati svoj gnjev i svoju jarost od Jeruzalema, grada svojega, Svete gore svoje, jer zbog naših grijeha i zlodjela naših otaca Jeruzalem i tvoj narod ruglo su svima koji nas okružuju.

A sada poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim — zbog tebe, Gospode! Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih.

Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj — zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj!” (Daniel 9,4-9.16-19)

Nebo se prignulo da čuje usrdne molitve proroka. Još prije nego što je završio svoju molbu za oprost i obnovljenje, ponovno mu se javio moćni Gabriel i skrenuo mu pozornost na viđenje koje je dobio prije pada Babilona i smrti Baltazara. Anđeo mu je zatim podrobno opisao razdoblje od sedamdeset sedmica, koje je trebalo početi u vrijeme kad “izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’” (Daniel 9,25).

Daniel je svoju molitvu uputio “prve godine Darija” (Daniel 9,1), kralja Medijaca, čiji je vojskovođa Kir preoteo od Babilona palicu vlasti nad svijetom. Darijeva vladavina bila je ugodna Bogu. Anđeo Gabriel je bio zadužen da mu “pomaže i da ga krijepi” (Daniel 11,1 — DK). Poslije njegove smrti, oko dvije godine nakon pada Babilona, Kir ga je naslijedio na prijestolju i početak njegove vladavine poklopio se s istjecanjem razdoblja od sedamdeset godina otkako je Nabukodonozor prvu skupinu Judejaca preselio iz njihove domovine u Babilon.

Danielovo izbavljenje iz lavske jame Bog je iskoristio da pozitivno utječe na misli Kira Velikog. Sjajne sposobnosti koje je taj Božji čovjek pokazao kao dalekovidni državnik navele su perzijskoga kralja da mu ukaže posebno poštovanje i oda priznanje njegovoj mudrosti. I sada, upravo u vrijeme kad je obećao da će se obnoviti Njegov Hram u Jeruzalemu, Bog je djelovao na Kira kao na svoga slugu da shvati proročanstva koja se odnose na njega, proročanstva koja je Daniel tako dobro poznavao, i da osigura slobodu hebrejskom narodu.

Kad je kralj pročitao riječi koje su više od stotinu godina prije njegovog rođenja najavile na koji će način Babilon biti osvojen, kad je čuo poruku koju mu je uputio Vladar svemira: “Osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo” — kad je svojim očima vidio tekst izjave vječnoga Boga: “Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi” — kad je pratio nadahnuti izvještaj: “Ja sam ga podigao da pobijedi i poravnao sam mu sve putove. On će obnoviti moj Grad i sužnje moje vratiti bez otkupnine i naknade”, njegovo je srce bilo duboko ganuto, i on je odlučio obaviti zadaću koju mu je odredila božanska volja (Izaija 45,5.6.4.13). Pustit će judejske zarobljenike na slobodu; pomoći će im da obnove Hram Gospodinu!

Pisanim proglasom, objavljenim “po svemu svojem kraljevstvu”, Kir je objelodanio svoju namjeru da se pobrine za povratak Hebreja i obnavljanje njihovog Hrama. “Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji, i neka gradi Dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. I gdje god se još zadržao ostatak toga naroda, neka ga stanovništvo mjesta u kojima boravi podupre srebrom i zlatom, imanjem i stokom i dragovoljnim prinosima za Dom Božji u Jeruzalemu.” (Ezra 1,1-4)

“Dom neka se sagradi” — dodao je — “kao mjesto gdje će se prinositi žrtve i gdje će se donositi prinosi za paljenje. Neka bude visok šezdeset lakata i širok šezdeset lakata. Tri reda neka budu od velikog kamenja, a jedan od drveta. Trošak će se podmiriti iz kraljevskog dvora. Povrh toga, posuđe zlatno i srebrno iz Doma Božjeg koje Nabukodonozor bijaše uzeo iz svetišta u Jeruzalemu i prenio u Babilon, neka se vrati i bude na svome mjestu u svetištu jeruzalemskom i neka se postavi u Domu Božjem.” (Ezra 6,3-5)

Glasovi o ovom proglasu stigli su i u najudaljenije pokrajine u kraljevstvu i među prognanicima je zavladala velika radost. Mnogi su, poput Daniela, proučavali proročanstva, tražili Gospodina i molili Ga da ispuni svoje obećanje o zalaganju u korist Siona. Sad su njihove molitve bile nagrađene; i iz punog srca mogli su zapjevati zajednički:

“Kad Jahve vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
‘Velika im djela Jahve učini!’
Velika nam djela učini Jahve:
opet smo radosni!”
(Psalam 126,1-3)

“Tada ustadoše glavari obitelji Jude i Benjamina, svećenici i leviti, i svi kojima je Bog potaknuo duh” — bili su to pripadnici pobožnog ostatka, oko pedeset tisuća ljudi iz redova Hebreja u zemlji izgnanstva koji su odlučili iskoristiti divnu prednost koja im je bila ponuđena — “krenuše graditi Dom Jahvin u Jeruzalemu.” Njihovi prijatelji im nisu dopustili da odu praznih ruku. “I svi su im susjedi pomagali: srebrom, zlatom, darovima u naravi, stokom, dragocjenostima mnogim.” Ovim i mnogim drugim dragovoljnim prilozima bili su pridodani “posuđe Jahvina Doma koje Nabukodonozor bijaše odnio iz Jeruzalema. … Kir, kralj perzijski, uruči ga Mitredatu, rizničaru, koji ga izbroji judejskom knezu Šešbasaru … pet tisuća i četiri stotine” na broj, za uporabu u Hramu koji će se izgraditi (Ezra 1,5-11).

Zerubabelu (poznatom i pod imenom Šešbasar), potomku kralja Davida, Kir je povjerio odgovornost zapovjednika skupine koja se vraćala u Judeju; a s njime je udružio i Ješuu, sina Josadakova, velikog svećenika. Dugo putovanje preko pustinjskih prostranstava proteklo je sretno, i radosna skupina, zahvalna Bogu za Njegove mnogostruke blagoslove, odmah se prihvatila posla da ponovno podigne ono što je bilo razoreno i uništeno. “Obiteljski glavari” prednjačili su u prilaganju sredstava da bi se pokrili troškovi ponovne izgradnje Hrama; a narod, povodeći se za njima, davao je obilno iz svojih oskudnih zaliha. (vidi Ezra 2,64-70)

Što su brže mogli, podigli su žrtvenik na mjestu staroga u dvorištu Hrama. Na svečanosti u povodu posvećenja ovog žrtvenika “sabrao se sav narod kao jedan čovjek u Jeruzalemu” sjedinjujući se u obnavljanju svetih službi koje su bile prekinute u vrijeme kad je Nabukodonozor razorio Jeruzalem. Prije nego što će se razići da se nastane u kućama koje su obnavljali, “slavili su Blagdan sjenica” (Ezra 3,1-6).

Postavljanje žrtvenika za svakidašnje žrtve paljenice veoma je obradovalo vjerni ostatak. Od srca su se prihvatili i priprema potrebnih za obnavljanje Hrama, ohrabrujući se sve više što su pripreme napredovale iz mjeseca u mjesec. Mnogo godina bili su lišeni vidljivih dokaza božanske nazočnosti. I sada, okruženi mnogim žalosnim podsjetnicima na otpad svojih otaca, čeznuli su za nekim trajnim dokazom božanskog oprosta i božanske naklonosti. Više od stjecanja osobne imovinske koristi i nekadašnjih privilegija, oni su cijenili Božje odobravanje. Bog je divno radio u njihovu korist i oni su osjećali sigurnost da je Bog nazočan u njihovoj sredini; ipak su željeli još veće blagoslove. S radosnim iščekivanjem gledali su unaprijed u vrijeme kad će, nakon završetka gradnje Hrama, moći vidjeti Božju slavu koja blista iz njega.

Radnici koji su se bavili pripremanjem građevinskog materijala, među ruševinama su pronašli neko golemo kamenje koje je bilo doneseno na gradilište Hrama još u dane Salomona. Ono je bilo pripremljeno za uporabu, kao i još mnogo druge nove građe; a uskoro je posao toliko napredovao da je trebalo postaviti kamen temeljac. To je bilo učinjeno u nazočnosti tisuća ljudi koji su se okupili da vide napredovanje poslova i da izraze svoju radost što mogu sudjelovati u njima. Dok je ugaoni kamen bio stavljan na mjesto, uz trube svećenika i cimbale sinova Asafovih, “pjevahu Jahvi hvalu i slavu: ‘Jer je dobar, jer je vječna njegova ljubav prema Izraelu’” (Ezra 3,11).

Dom koji se gradio bio je spomenut u mnogim proročanstvima o milosti koju je Bog želio ukazati Sionu, pa se očekivalo da će svi nazočni prilikom polaganja kamena temeljca biti obuzeti raspoloženjem koje odgovara toj prigodi. Međutim, zajedno s glazbom i uzvicima hvale koji su odjekivali toga dana, čuli su se i neskladni tonovi. “Zaista, mnogi svećenici, mnogi leviti, i glavari obiteljski i starješine, koji su svojim očima vidjeli temelje prijašnjega hrama, plakahu iza glasa.” (Ezra 3,12)

Bilo je prirodno što je žalost obuzimala srca tih staraca dok su razmišljali o posljedicama dugogodišnje neposlušnosti. Da su oni i njihov naraštaj slušali Boga, da su izvršili namjeru koju je On imao s Izraelom, Hram, koji je sagradio Salomon, ne bi niti bio razoren niti bi progonstvo bilo potrebno. Ali zbog nezahvalnosti i nevjerstva bili su raseljeni među pogane.

Okolnosti su se sada promijenile. U svome nježnom milosrđu Bog je opet pohodio svoj narod i dopustio mu da se vrati u svoju zemlju. Žalost zbog pogrešaka u prošlosti trebala je ustupiti mjesto velikoj radosti. Bog je pokrenuo Kirovo srce da im pomogne u obnavljanju Hrama i to ih je trebalo navesti da Mu izraze iskrenu zahvalnost. Međutim, neki među njima nisu uspjeli shvatiti mogućnosti koje im Božja providnost stavlja na raspolaganje. Umjesto da se raduju, prepuštali su se nezadovoljstvu i obeshrabrenju. Pošto su vidjeli slavu Salomonovog Hrama, sada su počeli jadikovati zbog manje vrijednosti Hrama koji se osnivao.

Gunđanje i prigovaranje, usporedbe na štetu novoga Hrama, utjecale su da se mnogi obeshrabre i da graditeljima klonu ruke. Zidari su se pitali trebaju li nastaviti graditi zgradu koja je već u samom početku dobila tako loše ocjene i izazvala toliko jadikovki.

Ipak, među okupljenima je bilo i mnoštvo onih koji su imali jaču vjeru i šire vidike pa nisu dopustili da ih obuzme nezadovoljstvo što nova građevina neće biti tako blistava. “A mnogi opet snažno klicahu od radosti. I tako nitko nije mogao razlikovati radosno klicanje od plača u narodu; jer je narod glasno klicao, i vika se čula vrlo daleko.” (Ezra 3,12.13)

Da su oni koji su propustili priliku radovati se prigodom polaganja kamena temeljca za novi Hram mogli predvidjeti posljedice nedostatka vjere toga dana, bili bi zaprepašteni. Jedva da su shvaćali težinu svojih izraza neodobravanja i razočaranja; jedva da su znali koliko će njihovo izražavanje nezadovoljstva odgoditi dovršenje Gospodnjeg doma!

Sjaj prvoga Hrama, veličanstveni obredi i njegove vjerske službe, bili su izvor ponosa Izraelaca prije odlaska u sužanjstvo; ali njihovim bogoslužjima vrlo su često nedostajale upravo one osobine koje je Bog smatrao najvažnijima. Slava prvoga Hrama i sjaj njegovih službi nisu ih mogli preporučiti Bogu jer nisu nudili upravo ono što je bilo jedino vrijedno u Njegovim očima. Nisu mu donosili na žrtvu skromno i ponizno srce.

Kad se životna načela Božjega kraljevstva izgube iz vida, počinju se množiti raskošni obredi. Kad se zanemari izgradnja karaktera, kad se ne polaže važnost na unutarnje ukrašavanje duše, kad se prezre jednostavnost pobožnosti, oholost i ljubav prema raskoši počinju zahtijevati veličanstvene crkvene građevine, sjajno ukrašavanje i veličanstvene obrede. Ali time se ne proslavlja Bog. On cijeni svoju Crkvu ne zbog njezinih izvanjskih prednosti, već zbog iskrene pobožnosti kojom se razlikuje od svijeta. On je ocjenjuje po napredovanju njezinih vjernika u spoznaji Krista, po obogaćivanju njihovog duhovnog iskustva. On traži načela ljubavi i dobrote. Nikakva umjetnička ljepota ne može se usporediti s ljepotom naravi i karaktera koji će se otkriti u onima koji su Kristovi predstavnici.

Zajednica vjernika može biti najsiromašnija u zemlji. Ona može biti bez ikakve izvanjske privlačnosti; ali ako vjernici usvoje načela Kristovog karaktera, anđeli će se udružiti s njima u njihovom bogoslužju. Slavljenje i zahvaljivanje iz iskrenih srca uzdizat će se Bogu kao slatki miris.

“Hvalite Jahvu, jer je dobar,
jer je dovijeka ljubav njegova!
Tako nek reknu svi otkupljenici
koje Jahve otkupi iz ruke dušmanske. …
Pjevajte mu, svirajte mu,
pripovijedajte sva njegova čudesa!
Dičite se svetim imenom njegovim,
neka se raduje srce onih što traže Jahvu! …
Jer gladnu dušu on nasiti,
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.”
(Psalam 107,1.2; 105,2.3; 107,9)