Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 47

21. 10. 2017.

Jošua, sin Josadakov, i Anđeo

 

Stalni uspjesi graditelja Hrama veoma su uznemiravali i onespokojavali čete zla. Sotona je zato odlučio uložiti dodatne napore da bi Božji narod oslabio i obeshrabrio time što će mu ukazivati na njegove karakterne mane. Ako bi one koji su tako dugo patili zbog svojih prijestupa uspio navesti da ponovno prekrše Božje zapovijedi, još jednom bi ih okovao lancima grijeha.

Pošto je Izrael bio izabran da spoznaju o Bogu sačuva na Zemlji, Izraelci su bili izloženi posebnom Sotoninom neprijateljstvu; on je odlučio izazvati njihovu propast. Dok su bili poslušni, nije im mogao naškoditi; zato je uložio svu svoju snagu i lukavstvo da ih navede na grijeh. Očarani njegovim kušnjama, oni su prekršili Božji zakon i bili su prepušteni kao plijen svojim neprijateljima.

Ali iako su bili odvedeni kao sužnji u Babilon, Bog ih nije odbacio. On im je slao svoje proroke, upućivao im ukore i opomene, navodio ih da uvide svoju krivnju. Kad bi se ponizili pred Bogom i vraćali se Njemu u istinskom pokajanju, slao im je poruke ohrabrenja, obećavao da će ih osloboditi iz sužanjstva, da će im opet udijeliti svoju naklonost i utvrditi ih u zemlji njihovih otaca. I sada, kad je ovo djelo obnavljanja započelo, kad se ostatak Izraelaca upravo vratio u Judeju, Sotona je odlučio onemogućiti izvršenje božanske namjere pa je pokrenuo neznabožačke narode da ih potpuno unište.

Međutim, u ovoj krizi Bog je ohrabrio svoj narod “utješnim riječima” (Zaharija 1,13). Dojmljivim prikazivanjem Sotoninog i Kristovog djela, On je pokazao da je njihov Posrednik jači od klevetnika Njegovog naroda.

Prorok je u viđenju vidio “Jošuu, velikog svećenika”, koji je bio “obučen u prljave haljine” (Zaharija 3,1.3) kako stoji pred Anđelom Gospodnjim, tražeći Božju milost za svoj napaćeni narod. Dok je svećenik molio za ispunjenje Božjih obećanja, Sotona je drsko ustao “da ga tuži”. On je govorio da Izrael zbog svojih prijestupa ne može uživati Božju naklonost. Zahtijevao je Izraela kao svoj plijen i tražio da se Božji narod preda u njegove ruke.

Veliki svećenik nije mogao obraniti sebe ni svoj narod od Sotoninih optužbi. On nije mogao tvrditi da je Izrael bez krivnje. U prljavim haljinama, koje su simbolički predstavljale grijehe naroda i koje je nosio kao narodni zastupnik, stajao je pred Anđelom, priznavao krivnju naroda, ukazivao na njegovo pokajanje i poniznost i oslanjao se na milost Otkupitelja koji prašta grijehe. U vjeri se pozivao na Božja obećanja.

A onda je Anđeo, zapravo sâm Krist, Spasitelj grešnika, utišao opadača svojega naroda izjavivši: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?” (Zaharija 3,2) Dugo je Izrael boravio u peći nevolje. Zbog svojih grijeha bio je skoro spaljen plamenom koji su Sotona i njegovi suradnici zapalili da bi ga uništili, ali sada je Bog podigao svoju ruku da ga izbavi.

Kad je Jošuino posredovanje bilo prihvaćeno, izdana je naredba: “Skinite s njega te prljave haljine!” A onda je Anđeo rekao Jošui: “Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!” (Zaharija 3,4.5) Bili su oprošteni njegovi grijesi i grijesi njegovog naroda. Izrael se obukao u “dragocjenu haljinu” — u Kristovu pravednost koja mu je bila uračunata. Na glavu velikoga svećenika bila je stavljena kapa koju su nosili svećenici i na kojoj je bio natpis: “Jahvi posvećen” (Izlazak 28,36), označavajući da je sada, usprkos svojim nekadašnjim prijestupima, ovlašten da služi pred Bogom u Njegovome Svetištu.

Anđeo je sada objavio Jošui: “Ovako govori Jahve nad Vojskama: Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba, ti ćeš biti upravitelj u Domu mojemu, čuvat ćeš moja predvorja, i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje.” (Zaharija 3,7) Ako bude poslušan, bit će mu ukazana čast da postane sudac ili upravitelj Hrama i njegovog bogoslužja; hodit će među anđelima u službi već u ovom životu, a na kraju će se pridružiti proslavljenom mnoštvu oko Božjega prijestolja.

“Poslušaj, dakle, Jošua, veliki svećeniče, ti i drugovi tvoji koji su oko tebe, jer vi ste ljudi znamenja! Evo, ja ću dovesti Izdanak, Slugu svojega.” (Zaharija 3,8) U Izdanku, Izbavitelju koji će doći, leži nada Izraela. Upravo vjerom u Spasitelja koji će doći, Jošua i njegov narod dobili su oprost. Vjerom u Krista ponovno su stekli Božju naklonost. Njegovim zaslugama, ukoliko budu hodili Njegovim putovima i vršili Njegove naredbe, postat će divljenje narodima, dobit će čast da budu izabranici Neba među svim narodima na Zemlji.

Kao što je optužio Jošuu i njegov narod, tako u sva vremena Sotona optužuje one koji traže Božju milost i Božju naklonost. On je “tužitelj naše braće … koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom” (Otkrivenje 12,10). Oko svake duše koja se izbavlja od sila zla i čije se ime upisuje u životnu knjigu Janjetovu ponavlja se ova borba. Nikada nitko nije bio primljen u Božju obitelj bez odlučnog protivljenja neprijatelja. Ali Onaj koji je bio Izraelova nada tada, njegova obrana, njegovo opravdanje i izbavljenje, i danas je nada Crkve.

Sotonine optužbe protiv onih koji traže Gospodina nisu izazvane njegovim nezadovoljstvom zbog njihovih grijeha. On uživa u manama njihovog karaktera jer zna da samo ako budu kršili Božji zakon, može steći vlast nad njima. Njegove optužbe nadahnjuje jedino njegovo neprijateljstvo prema Kristu. Putem plana spasenja Isus lomi Sotoninu moć nad ljudskim rodom i izbavlja duše iz njegove vlasti. Sva mržnja i zloća velikog buntovnika budi se kad mora gledati dokaze Kristove nadmoći; i uz pomoć svoje đavolske sile i lukavosti, on nastoji otrgnuti od Njega ljude koji su prihvatili spasenje. On ih navodi na sumnju, navodi ih da gube povjerenje u Boga i da se odvoje od Njegove ljubavi; on ih kuša da krše Zakon, a onda ih svojata kao svoje robove osporavajući Kristu pravo da ih oduzme od njega.

Sotona zna da će oni koji od Boga traže oprost i milost i dobiti ono što traže; zato im i napominje njihove grijehe da bi ih obeshrabrio. On stalno pokušava naći priliku da uloži prigovor protiv onih koji nastoje biti poslušni Bogu. I njihovu najbolju i najprihvatljiviju službu on prikazuje kao pokvarenu. Bezbrojnim najpodmuklijim i najokrutnijim smicalicama pokušava izazvati njihovu propast.

Čovjek nije sposoban vlastitom snagom suočiti se s napadima neprijatelja. U haljinama koje su uprljane grijehom, svjestan svoje krivice, on stoji pred Bogom. Ali Isus, naš Zastupnik, uspješno zagovara one koji su pokajanjem i vjerom predali svoje duše Njemu na čuvanje. On zastupa njihov slučaj i moćnim dokazom Golgote pobjeđuje njihovog tužitelja. Njegova savršena poslušnost Božjem zakonu dala Mu je svu vlast i na Nebu i na Zemlji, i On zahtijeva od svojega Oca milost i pomirenje za grešnog čovjeka. Tužitelju svoje braće On izjavljuje: “Suzbio te Jahve, Satane! Ove sam otkupio svojom krvlju, to su glavnje izvučene iz ognja!” A onima koji se u vjeri oslanjaju na Njega, On ulijeva sigurnost: “Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!” (Zaharija 3,4)

Svi oni koji se obuku u haljine Kristove pravednosti stajat će pred Njim kao Njegovi izabranici, koji su vjerni i pravedni. Sotona nema moći da ih istrgne iz Spasiteljeve ruke. Krist neće dopustiti da ijedna duša koja je pokajnički i vjerom zatražila Njegovu zaštitu padne pod vlast neprijatelja. On daje svoju riječ: “U moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) Obećanje dano Jošui dano je svima: “Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba … dat ću ti pristup među one koji ondje stoje.” (Zaharija 3,7) Anđeli Gospodnji stajat će s njihove obje strane, čak i u ovom svijetu, a oni će na kraju stajati među anđelima koji okružuju Božje prijestolje.

Zaharijino viđenje o Jošui, velikom svećeniku, i Anđelu, s posebnom snagom se odnosi na iskustvo kroz koje će prolaziti Božji narod u završnim prizorima velikog dana pomirenja. Crkva ostatka će tada biti izložena velikim kušnjama i nevoljama. Oni koji drže Božje zapovijedi i vjeru Isusovu osjećat će bijes Zvijeri i njezinih četa. Sotona sve stanovnike svijeta ubraja u svoje podanike; on je stekao i vlast nad mnogim takozvanim kršćanima. Ali postoji mala četa koja se odupire njegovoj nadmoći. Kad bi njih uspio izbrisati s lica Zemlje, njegova pobjeda bila bi potpuna. I kao što je utjecao na neznabožačke narode da uništavaju Izrael, tako će u skoroj budućnosti pokrenuti sile zla na Zemlji da unište Božji narod. Od ljudi će se tražiti da pokažu poslušnost ljudskim naredbama koje će se suprotiti božanskom Zakonu.

Oni koji ostanu vjerni Bogu bit će ugrožavani, optuživani, protjerivani. I “predavat će vas čak i roditelji, braća, rođaci i prijatelji, i neke će od vas poubijati” (Luka 21,16). Njihova jedina nada bit će Božja milost; njihova jedina obrana bit će molitva. Kao što se Jošua molio pred Anđelom, tako će i Crkva ostatka, skrušena srca i nepokolebljive vjere, moliti za oprost i izbavljenje preko Isusa, svojega Zagovornika. Vjernici će biti potpuno svjesni grešnosti svojega života, vidjet će svoje slabosti i nedostojnosti i nalazit će se na rubu očaja.

Kušač će ustati da ih optuži, kao što je ustao da se suprotstavi velikom svećeniku Jošui. On će ukazati na njihove prljave haljine, njihov nesavršen karakter. Govorit će o njihovim slabostima i ludostima, o njihovom grijehu nezahvalnosti, o njihovoj nesličnosti s Kristom koja sramoti njihovoga Otkupitelja. Pokušat će ih prestrašiti mišlju da je njihov slučaj beznadan, da se mrlje njihove nečistoće nikad neće oprati. On se nada da će tako uništiti njihovu vjeru, da će oni popustiti njegovim kušnjama i odvratiti se od svoje vjernosti Bogu.

Sotona vodi točne izvještaje o svim grijesima na koje je naveo pripadnike Božjeg naroda, pa zato sada podiže optužbe protiv njih izjavljujući da su svojim grijesima izgubili pravo na božansku zaštitu i da ih on ima pravo uništiti. On tvrdi da su jednako kao i on nedostojni Božje naklonosti. Ruga se: “Zar su to ljudi koji trebaju zauzeti moje mjesto na Nebu, i mjesto anđela koji su se udružili sa mnom? Oni tvrde da poštuju Božji zakon; a jesu li stvarno održali njegove propise? Zar nisu upravo oni voljeli sebe više nego Boga? Zar nisu svoje interese stavljali iznad interesa Njegove službe? Zar nisu voljeli ono što je na svijetu? Pogledajte grijehe koji obilježavaju njihov život! Pogledajte njihovu sebičnost, njihovu zlobu, mržnju koju pokazuju jedni prema drugima! Zar će Bog mene i moje anđele protjerati iz svoje blizine, a ipak nagraditi one koji su krivi za iste grijehe? Ti to ne možeš učiniti, o Gospodine, i ostati pravedan! Pravednost zahtijeva da i njima bude izrečena kazna!”

Međutim, iako su Kristovi sljedbenici griješili, ipak se nisu prepustili vlasti sotonskih sila. Oni su se pokajali za svoje grijehe. Oni su tražili Gospodina ponizno i skrušeno, i božanski je Zastupnik podigao glas u njihovu korist. On, koji je zbog njihove nezahvalnosti pretrpio najveće muke, koji zna njihove grijehe, ali i njihovo pokajanje, izjavio je: “Suzbio te Jahve, Satane! Ja sam dao svoj život za te duše. Oni su urezani na dlanove mojih ruku. Oni su možda nesavršeni po karakteru; možda su neuspješni u svojim pokušajima, ali su se pokajali, i ja sam im oprostio, ja sam ih prihvatio!”

Sotonini su napadaji snažni, njegove prijevare podmukle, ali je Božje oko na Njegovom narodu. Muke toga naroda su velike, plamen ognjene peći kao da će ga proždrijeti, ali Isus će ga izvesti kao zlato pretopljeno u vatri. Njegove će tjelesnosti nestati, da bi se preko njega savršeno pokazao Kristov lik.

Katkad, možda, izgleda kao da je Gospodin zaboravio opasnosti u kojima se nalazi Njegova Crkva, rane koje joj zadaju njezini neprijatelji. Ali Bog ništa ne zaboravlja! Ništa na ovome svijetu nije Božjem srcu milije od Njegove Crkve. Nije Njegova volja da ona svjetovnom politikom pokvari izvještaj o sebi. On ne ostavlja svoj narod da ga svladaju sotonske kušnje. On će kazniti one koji Ga pogrešno predstavljaju, ali će biti milostiv onima koji se iskreno pokaju. Onima koji od Njega budu tražili snagu za izgradnju kršćanskoga karaktera, On će pružiti svaku potrebnu pomoć.

U vrijeme svršetka Božji će narod uzdisati i tužiti zbog bezakonja koja se čine na Zemlji. Sa suzama u očima opominjat će bezakonike na opasnosti koje im prijete zbog gaženja Božjeg zakona i s neizrecivom žalošću, pokajnički i ponizno, dolazit će pred Gospodina. Zli će se rugati njihovoj žalosti i ismijavati njihove svečane pozive. Međutim, zabrinutost i poniznost Božjeg naroda bit će nepogrešivi dokaz da on ponovno stječe snagu i plemenitost karaktera koje je izgubio zbog grijeha. Samo zato što se približava Kristu, samo zato što su njegove oči usredotočene na Kristovu savršenu neporočnost, on će biti sposoban tako jasno sagledati neizmjernu grešnost grijeha. Krotkost i poniznost uvjeti su za postizanje uspjeha i pobjede. Kruna slave čeka one koji se poklone u podnožju križa.

Božji vjerni sljedbenici, oni koji Mu se mole, nalaze se, takoreći, u istom okruženju s Njim. Oni ni sami ne znaju kako su sigurno zaštićeni. Potaknuti od Sotone, vladari ovoga svijeta žele ih uništiti, ali kad bi se oči Božje djece mogle otvoriti kao što su se otvorile oči Elizejevog sluge u Dotanu, ona bi vidjela Božje anđele utaborene oko svojih položaja, kako suzbijaju vojske mraka i tame.

Dok Božji narod muči svoju dušu pred Njim, moleći se da dobije čisto srce, izdaje se naredba: “Skinite s njega te prljave haljine!” i izgovaraju se ohrabrujuće riječi: “Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!” (Zaharija 3,4) Čista haljina Kristove pravednosti stavlja se na prokušanu, iskušanu i vjernu Božju djecu. Prezreni je ostatak odjeven u slavnu odjeću da nikad više ne bude okaljan pokvarenošću ovoga svijeta. Njihova su imena ostala u Janjetovoj knjizi života, ubrojeni su među vjerne svih vjekova. Oni su se oduprli lukavstvima varalice; urlici Zmaja nisu ih naveli da odbace svoju vjernost. Sad su za svu vječnost sigurni od zamki kušača. Njihovi su grijesi preneseni na uzročnika grijeha. Kruna slave stavljena je na njihove glave.

Dok je Sotona iznosio svoje optužbe, nevidljivi sveti anđeli prolazili su tamo i amo, stavljajući na vjerne pečat živoga Boga. To su oni koji stoje na gori Sionu zajedno s Janjetom, a na čelima im je ispisano ime njihovog Oca. Oni pjevaju novu pjesmu pred prijestoljem, pjesmu koju nitko ne može naučiti osim stotinu i četrdeset četiri tisuće izbavljenih sa Zemlje. “Oni prate Janje kud god ono ide. Oni su otkupljeni od ljudi kao prvenci Bogu i Janjetu. U njihovim se ustima ne nađe laž; oni su bez mane.” (Otkrivenje 14,4.5)

Sad se u potpunosti ispunjavaju riječi Anđela: “Poslušaj, dakle, Jošua, veliki svećeniče, ti i drugovi tvoji koji su oko tebe, jer vi ste ljudi znamenja! Evo, ja ću dovesti Izdanak, Slugu svojega.” (Zaharija 3,8) Krist se otkriva kao Izbavitelj i Spasitelj svojega naroda. Sada su izbavljeni doista “čudo” kad suze i poniženja njihovog hodočasničkog putovanja ustupaju mjesto radosti i časti u nazočnosti Boga i Janjeta. “U onaj će dan izdanak Jahvin biti na diku i slavu, a plod zemlje na ponos i ures spašenima u Izraelu. Koji ostanu na Sionu i prežive u Jeruzalemu, zvat će se ‘sveti’ i bit će upisani da u Jeruzalemu žive.” (Izaija 4,2.3)