Raspad kraljevstva

“Onda počinu Salomon kod otaca svojih, i bî sahranjen u Davidovu gradu, a njegov sin Roboam zakralji se namjesto njega.” (1. o Kraljevima 11,43)

Ubrzo nakon stupanja na prijestolje, Roboam je otišao u Šekem, očekujući da ga sva plemena priznaju za kralja, “jer su u Šekem došli svi Izraelci da ga zakralje” (2. Ljetopisa 10,1).

Među nazočnima je bio i Jeroboam, Nebatov sin — isti onaj Jeroboam koji je za vrijeme Salomonove vladavine bio poznat kao “valjan čovjek” i kojemu je prorok Ahija iz Šila prenio zbunjujuću poruku: “Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena.” (1. o Kraljevima 11,28.31)

Gospodin je preko svojega vjesnika jasno progovorio Jeroboamu o potrebi podjele kraljevstva. Do ove je podjele moralo doći, objavio je Bog, “zato što me [Salomon] ostavio i poklonio se Aštarti, boginji Sidonaca, Kemošu, bogu moapskom, i Milkomu, bogu Amonaca, i ne hodi više mojim putovima; ne čini što je pravo u mojim očima, niti izvršava moje zakone i naredbe kao što je činio njegov otac David” (1. o Kraljevima 11,33).

Jeroboamu je, osim toga, bilo rečeno da se kraljevstvo neće podijeliti prije svršetka Salomonove vladavine. “Ali mu neću iz ruke uzeti sve kraljevstvo” — objasnio je Gospodin — “jer sam ga postavio knezom za sveg njegova života, zbog sluge svoga Davida, koga sam izabrao i koji je držao moje zapovijedi i moje zakone. Ali ću uzeti kraljevstvo iz ruke njegova sina, i tebi ću ga dati, to jest deset plemena.” (1. o Kraljevima 11,34.35)

Iako je Salomon želio pripraviti um Roboama, svoga izabranog nasljednika, da se mudro suoči s krizom koju je prorekao Božji prorok, nikad nije uspio presudno, na pozitivan način utjecati na oblikovanje uma svojega sina, čiji je rani odgoj bio tako grubo zanemaren. Roboam je od svoje majke, Amonke, naslijedio kolebljivost karaktera. Povremeno se trudio služiti Bogu i uživao je u određenom blagostanju, ali nije bio čvrst, i na kraju je popustio zlim utjecajima koji su ga okružavali od djetinjstva. U greškama Roboamova života i u njegovom konačnom otpadu pokazuju se strašne posljedice Salomonova vezivanja s idolopokloničkom ženom.

Plemena su dugo trpjela teške nepravde, izložena nasilničkim mjerama prethodnog vladara. Rasipnost Salomonove vladavine u vrijeme njegovog otpadništva navela ga je da teško optereti narod porezima i da zahtijeva od njega da obavlja duga i naporna nadničenja. Prije nego što će prijeći na krunjenje novoga vladara, starješine plemena odlučile su utvrditi namjerava li Salomonov sin olakšati terete narodu. “Kad dođoše Jeroboam i sav zbor Izraelov, rekoše Roboamu: ‘Tvoj nam je otac nametnuo težak jaram, ti nam sada olakšaj tešku službu svoga oca i teški jaram koji metnu na nas, pa ćemo ti služiti.’”

Želeći se posavjetovati sa svojim savjetnicima prije nego što će objaviti smjernice svoje vladavine, Roboam je odgovorio: “‘Za tri dana dođite opet k meni.’ I narod ode.

Tada se kralj Roboam posavjetova sa starcima koji su služili njegovu ocu Salomonu dok je bio živ, i upita ih: ‘Što savjetujete da odgovorim ovome narodu?’ A oni mu odgovoriše: ‘Ako udovoljiš tim ljudima, budeš im blagonaklon i odgovoriš im lijepim riječima, oni će ti uvijek biti sluge.’” (2. Ljetopisa 10,3-7)

Nezadovoljan, Roboam se obratio mladićima s kojima se družio u mladosti i prvoj zrelosti, i zapitao ih: “Što savjetujete da odgovorim ovome narodu koji mi reče: ‘Olakšaj jaram što nam ga nametnu tvoj otac?’” (1. o Kraljevima 12,9) Mladići su predložili da postupi oštro prema podanicima svojega kraljevstva i da im od samog početka dâ na znanje kako neće trpjeti nikakvo ometanje svojih želja.

Polaskan mogućnošću da se pokaže kao najviši autoritet, Roboam je odlučio odbaciti savjet starijih i prihvatiti mladiće kao svoje savjetnike. I tako se dogodilo da određenoga dana, kada “dođe sav narod k Roboamu” da čuje izjavu o smjernicama njegove vladavine, Roboam “im oštro odgovori: ‘Moj je otac otežao vaš jaram, a ja ću još dodati na nj; moj vas je otac šibao bičevima, a ja ću vas šibati bičevima sa željeznim štipavcima.” (1. o Kraljevima 12,12-14)

Da su Roboam i njegovi neiskusni savjetnici shvatili božansku namjeru s Izraelom, oni bi prihvatili zahtjev naroda da se provede temeljita reforma u načinu vladavine. Ali u trenutku odluke, za vrijeme sastanka u Šekemu, nisu bili sposobni sagledati položaj polazeći od uzroka prema posljedicama, i tako su zauvijek oslabili svoj utjecaj na veliki dio naroda. Njihova objelodanjena odlučnost da nastave i pojačaju tlačenje uvedeno za Salomonove vladavine, bila je u potpunoj suprotnosti s Božjom nakanom za Izrael, i dala je ljudima sjajnu priliku da posumnjaju u iskrenost njihovih pobuda. Tim nemudrim i nespretnim pokušajem da pokažu snagu, kralj i njegovi izabrani savjetnici samo su otkrili koliko su se uzoholili zbog svoga položaja i vlasti.

Gospodin nije dopustio Roboamu da provede politiku koju je najavio. Među okupljenim plemenima nalazilo se na tisuće onih koji su bili vrlo uznemireni nasilnim mjerama Salomonove vladavine i koji su sada osjetili da nema drugog izlaza osim pobune protiv Davidova doma. “Kad Izraelci vidješe gdje se kralj oglušio, odgovori mu narod: ‘Kakav dio mi imamo s Davidom? Mi nemamo baštine s Jišajevim sinom. U šatore, Izraele! A sad se, Davide, brini za svoj dom!’ I sav Izrael ode pod svoje šatore.” (1. o Kraljevima 12,16)

Pukotina koju je stvorio Roboam svojim nepromišljenim govorom nije se mogla zatvoriti. Otad je dvanaest Izraelovih plemena bilo podijeljeno, Judino i Benjaminovo pleme sačinjavali su donje ili južno Judino kraljevstvo pod Roboamovom upravom, dok je deset sjevernih plemena utemeljilo i očuvalo posebnu državu, poznatu kao Izraelsko kraljevstvo, s Jeroboamom kao svojim vladarom. I tako se ispunilo proročanstvo proroka o raspadu kraljevstva. “Jer tako upriliči Jahve.” (1. o Kraljevima 12,15)

Kad je Roboam vidio da mu deset plemena uskraćuju svoju odanost, počeo je djelovati. Preko jednoga od utjecajnijih ljudi u svojem kraljevstvu, “Adorama, nadstojnika za tlaku”, pokušao ih je smiriti. Međutim, postupanjem prema ovom poslaniku mira narod je pokazao što osjeća prema Roboamu: “… ali ga Izraelci kamenovaše, i on umrije”. Uplašen ovim dokazom snage pobune, “kralj se Roboam brže-bolje pope na kola i pobježe u Jeruzalem” (1. o Kraljevima 12,18).

U Jeruzalemu “Roboam sakupi sav dom Judin i pleme Benjaminovo, sto i osamdeset tisuća vrsnih ratnika, da udare na dom Izraelov i da vrate kraljevstvo Roboamu, sinu Salomonovu. Ali dođe Jahvina riječ Božjem čovjeku Šemaji: ‘Kaži Salomonovu sinu Roboamu, judejskom kralju, i svem domu Judinu i Benjaminovu, i ostalom narodu: Ovako veli Jahve: Ne idite se tući s braćom, djecom Izraelovom! Neka se svatko vrati svojoj kući, jer je ovo poteklo od mene.’ I oni poslušaše riječ Jahvinu, i vratiše se kako im reče Jahve.” (1. o Kraljevima 12,21-24)

Tri godine Roboam je pokušavao izvući pouku iz žalosnog iskustva s početka svoje vladavine; i u tom je naporu bio uspješan. Roboam “poče dizati tvrde gradove po Judeji”. “Utvrdivši gradove, postavi im zapovjednike i dovuče zalihe hrane, ulja, i vina.” Potrudio se da te gradove “utvrdi vrlo jako” (2. Ljetopisa 11,5.11.12). Međutim, tajna Judinog blagostanja tijekom prvih godina Roboamove vladavine nije ležala u tim mjerama. Upravo je priznavanje Boga kao vrhovnog Vladara postavilo plemena Jude i Benjamina na sigurno tlo. Njima su se pridružili i mnogi bogobojazni ljudi iz sjevernih plemena. Izvještaj o tome kaže: “Za njima su iz svih izraelskih plemena dolazili u Jeruzalem da žrtvuju Jahvi, Bogu svojih otaca, oni koji su srcem tražili Jahvu, Boga Izraelova. Tako su utvrdili judejsko kraljevstvo i osokolili Salomonova sina Roboama za tri godine, jer su tri godine živjeli poput Davida i Salomona.” (2. Ljetopisa 11,16.17)

U nastavljanju takvog ponašanja krila se Roboamova prilika da popravi, u velikoj mjeri, pogreške iz prošlosti i da povrati povjerenje u svoju sposobnost da mudro vlada. Međutim, nadahnuto je pero zabilježilo žalostan izvještaj o Salomonovu nasljedniku kao čovjeku koji je propustio da svojim snažnim utjecajem navede narod na vjernost Gospodinu. Iako je po naravi bio tvrdoglav, samouvjeren, samovoljan i sklon idolopoklonstvu, mogao je, da se potpuno pouzdao u Boga, razviti snagu karaktera, čvrstinu vjere i pokoriti se božanskim zahtjevima. Ali kako je vrijeme prolazilo, kralj se sve više pouzdavao u snagu svoga položaja i u utvrde koje je podigao. Malo-pomalo davao je maha svojim urođenim slabostima, sve dok sav svoj utjecaj nije stavio na stranu idolopoklonstva. “Kad je Roboam utvrdio kraljevstvo i ojačao, napustio je Jahvin zakon i on i sav Izrael s njim.” (2. Ljetopisa 12,1)

Kako su žalosne, kako su značajne riječi: “I sav Izrael s njim!” Narod kojega je Bog izabrao da stoji kao svjetlo okolnim narodima odvratio se od Izvora svoje snage i pokušao biti sličan ljudima oko sebe. Kao što je bilo sa Salomonom, tako je bilo i s Roboamom — loš uzor mnoge je naveo da zastrane. I kako je bilo s njima, tako je, u većoj ili manjoj mjeri, i danas sa svima onima koji odluče činiti zlo — utjecaj zlog djela nije ograničen samo na počinitelja. Nitko ne živi samo sebi. Nitko ne propada sâm u svojem bezakonju. Svaki život je svjetlo koje osvjetljava i razvedrava putove drugih, ili mračni utjecaj koji navodi na očaj i propast. Mi vodimo druge ili prema sreći i besmrtnom životu, ili prema žalosti i vječnoj smrti. I ako svojim djelima jačamo i pokrećemo na djelovanje sile zla u onima koji su oko nas, sudjelujemo u njihovu grijehu.

Bog nije dopustio da otpadništvo Judinoga kralja ostane nekažnjeno. “Ali pete godine Roboamova kraljevanja navali egipatski kralj Šišak na Jeruzalem, koji se bijaše iznevjerio Jahvi. Došao je sa tisuću i dvjesta bojnih kola i sa šezdeset tisuća konjanika, a narodu koji je došao s njim iz Egipta … nije bilo broja. Osvojivši tvrde judejske gradove, dopro je do Jeruzalema.

Tada dođe prorok Šemaja k Roboamu i judejskim knezovima, koji se bijahu skupili u Jeruzalemu bježeći od Šišaka, i reče im: ‘Ovako veli Jahve: Vi ste ostavili mene, pa i ja ostavljam vas u ruke Šišaku.’” (2. Ljetopisa 12,2-5)

Narod još nije bio otišao tako daleko u svom otpadu da bi prezreo Božju kaznu. U gubicima koje je prouzročilo Šišakovo osvajanje prepoznali su Božju ruku i privremeno se ponizili. “Pravedan je Jahve!” priznali su.

“Kad ih Jahve vidje gdje se poniziše, dođe njegova riječ Šemaji: ‘Ponizili su se; neću ih uništiti, nego ću im uskoro dati spasenje, te se moja srdžba neće oboriti na Jeruzalem preko Šišaka. Bit će mu sluge, da vide što znači služiti meni, a što zemaljskim kraljevstvima.’

Tako egipatski kralj navali na Jeruzalem, opljačka blago iz Doma Jahvina i riznicu kraljeva dvora; sve je uzeo; uze i zlatne štitove što ih bijaše napravio Salomon. Namjesto njih kralj Roboam napravi tučane štitove i povjeri ih zapovjednicima straže koja je čuvala vrata kraljevskoga dvora … Kad se, dakle, ponizio, odvratio se od njega Jahvin gnjev te ga nije sasvim uništio, jer i u Judeji bijaše dobra.” (2. Ljetopisa 12,6-12)

Međutim, ruka nevolje bila je uklonjena i narod je još jednom osjetio blagostanje, pa su mnogi zaboravili svoj strah i ponovno se okrenuli idolopoklonstvu. Među njima je bio i sâm kralj Roboam. Iako naveden na poniznost nevoljama koje su ga stigle, propustio je da ovo iskustvo učini odlučujućom prekretnicom u svojem životu. Zaboravivši pouku koju mu je Gospodin želio prenijeti, pao je ponovno u grijehe koji su donijeli nevolje narodu. Nakon nekoliko neslavnih godina, tijekom kojih je kralj “činio zlo, jer nije pregnuo srcem da traži Jahvu”, “Roboam počinu sa svojim ocima i bî sahranjen u Davidovu gradu; na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Abija” (2. Ljetopisa 12,14.16).

Nakon podjele kraljevstva, u prvim godinama Roboamove vladavine, Izraelova je slava počela blijedjeti i nikad više nije vratila svoj nekadašnji sjaj. Povremeno, tijekom sljedećih stoljeća, na Davidovu prijestolju sjedili su ljudi visoke moralne vrijednosti, razumni i dalekovidni, i pod vladavinom tih kraljeva blagoslovi koji su počivali na ljudima iz Jude bili su prenošeni i na okolne narode. Katkad je Gospodnje ime bilo uzdizano iznad imena svih lažnih bogova, i Njegov Zakon je bio poštovan. S vremena na vrijeme utjecajni proroci su ustajali da ojačaju ruke kralja i da ohrabre narod na ustrajnu vjernost. Ali sjeme zla, koje je već klijalo kad se Roboam popeo na prijestolje, nikad nije bilo potpuno iskorijenjeno; povremeno je nekada ljubljeni Božji narod padao tako nisko da je postajao podsmijeh za neznabošce.

Ipak, bez obzira na izopačenost onih koji su bili skloni idolopokloničkim običajima, Bog je u svojoj milosti činio sve da spasi podijeljeno kraljevstvo od potpune propasti. I kako su godine prolazile, iako je izgledalo da je Njegova namjera s Izraelom potpuno onemogućena naporima ljudi koji su bili nadahnuti sotonskom silom, On je svoje dobronamjerne planove uspješno provodio preko izgnanstva i vraćanja svojega izabranog naroda.

Raspad kraljevstva bio je samo početak zadivljujuće povijesti, koja je pokazivala Božje dugo strpljenje i nježnu milost. Na temelju žestine nevolja kroz koje su morali prolaziti zbog naslijeđenih i stečenih sklonosti prema zlu, oni koje je Bog pokušavao očistiti sebi kao svoj posebni narod, koji je revan u dobrim djelima, morali su konačno priznati:

“Nitko nije kao ti, Jahve, ti si velik i silno je ime tvoje. Tko da se tebe ne boji, kralju naroda? … Jer među svim mudracima naroda i u svim njihovim kraljevstvima tebi nema ravna! … A Jahve je pravi Bog, živi je on Bog i Kralj vječni!” (Jeremija 10,6.7.10)

Obožavatelji idola trebali su konačno shvatiti pouku da su lažni bogovi nemoćni da uzdignu i spase. “Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba.” (Jeremija 10,11) Jedino u vjernosti pravome Bogu, Stvoritelju svega i Vladaru svih, čovjek može naći odmor i mir.

Pošteni i pokajani Izraelci i Judejci jednodušno su trebali obnoviti svoj zavjetni odnos s Jahvom nad Vojskama, Bogom svojih otaca; o Njemu su trebali reći:

“On stvori zemlju snagom svojom,

mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski,

i umom svojim razape nebesa.

Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima,

oblake diže s kraja zemlje;

stvara kiši munje,

vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.

Svakom čovjeku pamet stane,

svaki se zlatar zastidi svoga kipa,

jer svi su mu kipovi samo varka,

nema u njima duha!

Isprazni su oni, smiješne tvorevine,

propast će u dan kazne.

Jakovljev dio nije kao oni:

jer je on sve stvorio,

Izrael pleme je baštine njegove,

Jahve nad Vojskama ime je njegovo.”

(Jeremija 10,12-16)