Izraelski proroci i kraljevi: Poglevlje 13

25. 03. 2017.

“Što ćeš ti ovdje?”

 Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1. o Kraljevima 19,9-18.

 

Ilijino sklonište na gori Horebu, iako skriveno od ljudi, bilo je poznato Bogu; i umorni i obeshrabreni prorok nije bio ostavljen da se sâm bori sa silama tame koje su ga napadale. Na ulazu u špilju u kojoj je Ilija našao utočište, Bog se susreo s njim preko moćnog anđela poslanog da se raspita za njegove potrebe i da mu objasni namjere koje Bog ima s Izraelom.

Sve dok nije naučio da se potpuno osloni na Boga, Ilija nije mogao dovršiti svoje djelo za one koji su bili zavedeni i koji su služili Baalu. Velika pobjeda na visinama Karmela otvorila mu je put k još većim pobjedama; međutim, Izebeline prijetnje odvratile su ga od prekrasnih mogućnosti koje su mu se pružale. Božji čovjek je morao biti naveden da shvati neodrživost svojeg položaja, posebice ako se on usporedi s položajem koji je Gospodin želio da prorok zauzme.

Bog je svojega okušanog slugu suočio s pitanjem: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Ja sam te poslao na potok Kerit, a nakon toga udovici u Sarfatu. Ja sam ti zapovjedio da se vratiš u Izrael i da staneš pred idolopokloničke svećenike na Karmelu, ja sam te opasao snagom da vodiš kraljevu kočiju sve do vrata Jizreela. Ali tko te je poslao da bezglavo bježiš u pustinju? Kakvoga posla imaš ovdje?

S gorčinom u duši Ilija je plačnim glasom izrekao svoje prigovore: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni oduzmu život.”

Pozivajući proroka da napusti špilju, anđeo mu je naredio da izađe pred Gospodina u goru i da sluša Njegovu riječ. “Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.”

Ne moćnim pokazivanjem božanske snage, već “šaptom laganog i blagog lahora” odlučio se Bog otkriti svomu sluzi. Želio je poučiti Iliju da ono djelo koje se najbučnije oglašava nije uvijek i najuspješnije u ispunjavanju Njegove namjere. Dok je Ilija čekao da mu se Gospodin otkrije, protutnjala je oluja, zablistale su munje, prošao je proždrljivi oganj, ali Bog nije bio u svemu tome. A onda se javio šapat laganog i blagog lahora, i prorok je pokrio glavu u Gospodnjoj nazočnosti. Njegova ljutnja se stišala, duh mu je omekšao i postao ponizan. Sada je shvatio da će mu tiho povjerenje, čvrsto oslanjanje na Boga, uvijek donijeti pomoć u vrijeme potrebe.

Najuspješnije predstavljanje Božje istine nije uvijek ono što osvjedočava i obraća dušu. Ne pridobivaju se ljudska srca rječitošću ili logikom, već blagim utjecajem Svetoga Duha koji djeluje tiho i spokojno na preobražavanju i razvijanju karaktera. Upravo je lagani i blagi glas Božjega Duha ona sila koja mijenja srce.

“Što ćeš ti tu, Ilija?” — raspitivao se glas; a prorok je ponovno odgovorio: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke. Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život.”

Gospodin je odgovorio Iliji da prijestupnici u Izraelu neće proći bez kazne. Trebali su posebno biti izabrani ljudi koji će ispuniti božanske namjere i kazniti idolopokloničko kraljevstvo. Nemilosrdno djelo moralo se obaviti kako bi svi dobili priliku da stanu na stranu pravoga Boga. Sâm se Ilija trebao vratiti u Izrael da s drugima podijeli teret djela reforme.

“Idi” — zapovjedio je Gospodin Iliji — “vrati se istim putem u damaščansku pustinju. Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. Pomaži Jehuu, sina Nimsijeva, za kralja izraelskoga i pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Bel Mehole, za proroka namjesto sebe. Koji utekne od mača Hazaelova, njega će pogubiti Jehu; a tko utekne od Jehuina mača, njega će pogubiti Elizej.”

Ilija je mislio da jedini u Izraelu služi pravome Bogu. Ali Onaj koji čita svako srce otkrio je proroku da ima još mnogo onih koji su Mu ostali vjerni tijekom dugih godina otpada. Rekao je: “Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala.”

Iz iskustava koja je Ilija stekao u tim danima obeshrabrenja i prividnog poraza mogu se izvući mnoge korisne pouke, neprocjenjivo dragocjene za Božje sluge našega vremena, vremena koje je obilježeno općim otpadom od svega što je pravo. Otpad koji sada prevladava vrlo je sličan onome koji se u prorokove dane širio Izraelom. Uzdižući ljudsko iznad božanskoga, slaveći omiljene vođe, obožavajući ovaj svijet, stavljajući znanost iznad istina otkrivenja, mnoštvo danas ide za Baalom. Sumnja i nevjerstvo svojim mračnim utjecajem osvajaju um i srce, i mnogima su ljudske teorije postale važnije od božanskih riječi. Javno se tvrdi da je došlo vrijeme da se ljudski razum uzdigne iznad biblijskog nauka. Božji zakon, božansko mjerilo pravednosti, proglašava se nevažećim. Neprijatelj svake istine nastoji svojom zavodničkom silom navesti muškarce i žene da ljudske ustanove uzdignu umjesto Boga, i da zaborave ono što je bilo određeno da čovječanstvu donese sreću i spasenje.

Ipak, ovaj otpad, ma koliko se proširio, nije sveopći. Nisu svi u svijetu bezakonici i puni grijeha; nisu svi stali na stranu neprijatelja. Bog ima mnogo tisuća onih koji se nisu savili pred Baalom, mnogo onih koji čeznu da potpunije razumiju Krista i Zakon, mnogo onih koji se nadaju, iako se je teško nadati da će Isus uskoro doći i ukinuti vladavinu grijeha i smrti. Ima i mnogo onih koji u neznanju služe Baalu, ali s kojima se Božji Duh i dalje bori.

Takvima je potrebna osobna pomoć onih koji su upoznali Boga i snagu Njegove Riječi. U ovakvo vrijeme kakvo je naše, svako Božje dijete mora se djelatno uključiti u djelo pomaganja bližnjima. Kad se oni koji razumiju biblijske istine trude da pronađu ljude koji čeznu za svjetlošću, Božji anđeli će stati uz njih. A kad anđeli pođu, neka se nitko ne boji krenuti naprijed. Zahvaljujući iskrenim naporima posvećenih djelatnika, mnogi će se odvratiti od idolopoklonstva i početi služiti živome Bogu. Mnogi će prestati odavati počasti ljudskim ustanovama i neustrašivo će stati na stranu Boga i Njegovog Zakona.

Mnogo ovisi o neprestanom zalaganju onih koji su istiniti i vjerni, i upravo zato Sotona ulaže krajnje napore da onemogući ostvarenje božanske namjere preko poslušnih. Neke navodi da izgube iz vida svoje uzvišeno i sveto poslanje i da postanu zadovoljni užicima ovoga života. On ih navodi da se zadovoljno smjeste ili da se, zbog stjecanja većih svjetovnih prednosti, uklone s mjesta na kojemu bi mogli biti snaga na dobro. Druge tjera da u obeshrabrenju napuste dužnosti, bojeći se protivljenja ili progonstva. Međutim, Nebo sve te ljude gleda s najnježnijom sućuti. Svakom Božjem djetetu čiji je glas neprijatelj duše uspio utišati, upućeno je pitanje: “Što ćeš ti ovdje?” Ja sam ti naredio da ideš po cijelome svijetu i da propovijedaš Evanđelje, da pripremiš ljude za dan Božji. Zašto si ovdje? Tko te je ovamo poslao?

Radost koju je Krist očekivao, radost koja Mu je davala snagu da se žrtvuje i da pati bila je da vidi grešnike kako se spašavaju. To bi trebala biti radost svakog Njegovog sljedbenika, poticaj njihovim težnjama. Oni koji shvaćaju, makar i u ograničenom opsegu, što otkupljenje znači za njih i za njihove bližnje, shvatit će bar u nekoj mjeri i goleme potrebe čovječanstva. Njihovo će se srce ispuniti sućuti dok budu gledali duhovnu i moralnu bijedu tisuća ljudi koji žive u sjeni strašne sudbine, prema kojoj sve tjelesne patnje izgledaju kao ništa.

Obiteljima i pojedincima postavlja se pitanje: “Što ćeš ti ovdje?” U mnogim crkvama ima obitelji koje su dobro podučene istinama Božje riječi, koje bi mogle proširiti područje svoga utjecaja kad bi se preselile u mjesta u kojima postoji potreba za službom koju su one sposobne pružiti. Bog poziva kršćanske obitelji da idu u tamna mjesta na Zemlji i da mudro i ustrajno rade za one koji su prekriveni duhovnim mrakom. Da bi se prihvatio ovaj poziv, potrebna je žrtva. Dok mnogi čekaju da se uklone sve prepreke, duše umiru bez nade i bez Boga. Da bi stekli položaje u svijetu i da bi proširili znanstvene spoznaje, ljudi su spremni otići u područja zahvaćena epidemijama i pretrpjeti poteškoće i gubitke. Gdje su oni koji su spremni na iste žrtve da bi drugima govorili o Spasitelju?

Ako se u teškim okolnostima duhovno snažni ljudi, pritisnuti preko mjere, obeshrabre i klonu duhom, ako katkad ne vide cilj za kojim bi težili u životu, ne događa im se ništa čudno ili novo. Neka se takvi sjete da je i jedan od najvećih proroka pobjegao pred srdžbom razbješnjele žene da spasi život. Prognanik, umoran i iscrpljen od puta, dok mu je gorko razočaranje kršilo moralne snage, poželio je umrijeti. Međutim, upravo u trenutku kad ga je nada napustila, kad je njegovo životno djelo prividno bilo pred porazom, naučio je jednu od najdragocjenijih pouka u životu. U času svoje najveće slabosti shvatio je da se u Boga treba i može uzdati i u najtežim okolnostima.

Oni koji svoju životnu energiju troše u požrtvovnom radu i dolaze u kušnju da se prepuste obeshrabrenju i sumnji, neka se ohrabre Ilijinim iskustvom. Božja brižna skrb, Njegova ljubav i Njegova snaga posebno dolaze do izražaja u životu onih Njegovih slugu čija se revnost pogrešno tumači ili podcjenjuje, čiji se savjeti i ukori odbacuju, i čiji se reformatorski napori nagrađuju mržnjom i protivljenjem.

U trenucima kad je duša najslabija, Sotona je napada najžešćim kušnjama. Nadao se da će tako svladati i Božjega Sina jer je upravo tom metodom postizao mnoge pobjede nad ljudima. Kad im je snaga volje popustila i vjera oslabila, tada su i oni koji su dugo i hrabro stajali na strani pravde popuštali kušnji. Mojsije, umoran od četrdeset godina lutanja i nevjerstva, za trenutak se prestao oslanjati na neizmjernu Snagu. Bio je poražen na samoj granici obećane zemlje. Tako je bilo i s Ilijom. Onaj isti koji je sačuvao povjerenje u Gospodina u godinama suše i gladi, koji je nepokolebljivo stajao pred Ahabom, koji je kao jedini svjedok pravoga Boga stajao pred cijelim izraelskim narodom cijeli naporni dan na Karmelu, u trenutku umora dopustio je strahu od smrti da nadvlada njegovu vjeru u Boga.

Tako je i danas. Kad smo okruženi sumnjama, zbunjeni okolnostima, izmučeni siromaštvom ili nevoljama, Sotona se trudi da poljulja naše uzdanje u Gospodina. Upravo tada nam predočava naše pogreške, navodi nas da izgubimo povjerenje u Boga, da posumnjamo u Njegovu ljubav. On se nada da će tako unijeti obeshrabrenje u našu dušu i potkopati naš oslonac u Bogu.

Oni koji se nalaze u prvim borbenim redovima, kojima Sveti Duh povjerava posebne zadaće, često će osjetiti reakciju kad im se tereti smanje. Klonulost može obuzeti i najveću junačku vjeru i oslabiti i najčvršću volju. Međutim, Bog razumije, On i dalje sažalijeva i voli. On čita pobude i nakane srca. Strpljivo čekati, uzdati se i onda kad sve izgleda mračno — to je pouka koju trebaju naučiti vođe u Božjem djelu. Nebo ih neće iznevjeriti u dan njihove muke. Ništa nije naizgled tako bespomoćno, a stvarno tako nepobjedivo kao duša koja je svjesna svojega ništavila i koja se potpuno oslanja na Boga.

Nije samo onima koji se nalaze na vrlo odgovornim položajima prijeko potrebno da se na temelju Ilijina iskustva ponovno nauče oslanjati na Boga u trenucima nevolje. Onaj koji je bio Ilijina snaga, dovoljno je moćan da podigne svako svoje izmučeno dijete, bez obzira na to koliko je slabo. On od svakoga očekuje vjernost i svakome daje snagu prema potrebi. Kad se osloni na svoju snagu, čovjek je bespomoćan, ali Božjom silom on može postati dovoljno snažan da pobijedi zlo i da u tome pomogne i drugima. Sotona nikada ne može svladati onoga kojemu je obrana Bog. “Mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: ‘Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga!’” (Izaija 45,24)

Braćo kršćani, Sotona zna vaše slabosti; zato prionite uz Isusa! Ostajući u Božjoj ljubavi, možete izdržati svaku kušnju. Samo vam Kristova pravednost može dati snagu da se oduprete poplavi zla koja zapljuskuje svijet. Unesite vjeru u svoje iskustvo. Vjera olakšava svaki teret, uklanja svaki umor. Odluke Božje providnosti, koje nam se sada čine tajanstvenima, moći ćemo razriješiti stalno se oslanjajući na Boga. Hodite u vjeri putom koji vam je On obilježio. Nevolje će doći, ali idite naprijed. To će vas ojačati u vjeri i pripremiti za službu. Izvještaji svete povijesti napisani su ne samo zato da bismo ih čitali i da bismo im se divili, već da bi ista vjera, koja je u drevna vremena radila u Božjim slugama, djelovala i u nama danas. Na isti taj silni način Gospodin želi raditi i sada, gdje god nađe vjerna srca da budu protočnici Njegove snage.

Nama, kao i Petru, upućene su riječi: “Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luka 22,31.32) Krist nikad neće odbaciti one za koje je umro. Mi možemo ostaviti Njega i dopustiti da nas svladaju kušnje, ali Krist nikad neće odbaciti nijednu dušu koju je otkupio svojim životom. Kad bi se naš duhovni pogled razbistrio, tada bismo vidjeli duše pritisnute nevoljama, opterećene žalostima, natovarene kao kola puna snopova, gotove da klonu pod teretom obeshrabrenja. Tada bismo vidjeli i anđele koji brzo lete da pomognu onima koji se nalaze u kušnji, da potisnu vojske zla koje ih okružuju i da njihove noge postave na siguran temelj. Bitke koje se vode između ovih dviju vojski isto su tako stvarne kao i one koje se vode između vojski ovoga svijeta, i od ishoda ovoga duhovnog sukoba zavisi vječna sudbina ljudi.

U viđenju proroka Ezekiela pojavljuje se ruka između kerubovih krila. Ta slika treba pokazati Božjim slugama da božanska snaga daje uspjeh. Oni koje Bog zapošljava kao svoje vjesnike ne smiju pomisliti da Njegovo djelo ovisi o njima. Smrtnim bićima nije prepušteno da nose teret ove odgovornosti. Onaj tko ne drijema, tko se neumorno trudi ispuniti svoje namjere, obavit će svoju zadaću. On će osujetiti namjere zlih ljudi i poremetiti savjete onih koji se udružuju protiv Njegovog naroda. Onaj tko je Kralj, Jahve nad Vojskama, sjedi između keruba, i usred sukoba i vike naroda štiti i dalje svoju djecu. Kada tvrđave kraljeva budu osvojene, kad strijele srdžbe pronađu srca Njegovih neprijatelja, Njegov narod će biti siguran u Njegovim rukama.