U duhu i sili Ilijinoj

Tijekom dugih stoljeća koja su protekla od Ilijina vremena, izvještaji o njegovome životnom djelu donosili su hrabrost i nadahnuće onima koji su bili pozivani da usred otpada stanu na stranu pravednosti. A za nas, “kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1. Korinćanima 10,11), ono ima posebnu važnost. Povijest se ponavlja. Današnji svijet ima svoje Ahabe i svoje Izebele. Današnje je doba u istoj mjeri idolopokloničko kao i ono u koje je živio Ilija. Možda nema vidljivih svetišta; možda nema kipova na kojima bi se zadržavale naše oči, a ipak tisuće ljudi idu za bogovima ovoga svijeta — za bogatstvom, slavom, zadovoljstvima i za ugodnim provodima koji dopuštaju čovjeku da se povodi za sklonostima svoga neobraćenog srca. Mnoštvo ljudi ima pogrešne pojmove o Bogu i Njegovim osobinama, i isto tako stvarno služi lažnim bogovima kao i Baalovi klanjaoci. Mnogi među onima koji sebe nazivaju kršćanima udružili su se s utjecajima koji se neprestano suprote Bogu i Njegovoj istini. I tako su navedeni da se odvrate od onoga što je božansko i da uzdižu ljudsko.

U naše doba prevladava duh nevjerstva i otpadništva — duh takozvane prosvijećenosti koja se hvali poznavanjem istine, a koja je zapravo samo okorjela slijepa drskost. Ljudske se teorije uzdižu i stavljaju na mjesto Boga i Njegovog Zakona. Sotona kuša ljude pozivajući ih na neposlušnost, obećavajući im da će u neposlušnosti naći slobodu i nesputanost i tako postati slični bogovima. Zapaža se duh protivljenja jasnoj Božjoj riječi, idolopokloničkog uzdizanja ljudske mudrosti iznad božanskog otkrivenja. Ljudi su dopustili da njihov um postane tako pomračen i zbunjen pokušajima usuglašavanja sa svjetovnim običajima i utjecajima da je izgubio svekoliku sposobnost razlikovanja svjetla od tame i istine od zablude. Toliko su se udaljili od pravoga puta da mišljenja nekolicine takozvanih filozofa drže vjerodostojnijima od biblijskih istina. Pozivi i obećanja Božje riječi i njezine prijetnje protiv neposlušnosti i idolopoklonstva kao da nemaju snage da omekšaju njihovo srce. Vjeru koja je pokretala Pavla, Petra i Ivana oni smatraju staromodnom, mističnom i nedostojnom mudrosti suvremenih mislilaca.

Bog je u početku ljudima dao svoj Zakon da bi im omogućio postizanje sreće i vječnoga života. Sotonina jedina nada da osujeti Božju namjeru ležala je u mogućnosti da navede ljude na neposlušnost tom Zakonu, pa se stalno trudio da pogrešno protumači njegove propise i da umanji njegovu vrijednost. Njegov majstorski potez bio je pokušaj da promijeni i sâm Zakon, ne bi li tako naveo ljude da krše njegove propise dok istodobno tvrde da ga poštuju.

Jedan pisac je pokušaj promjene Božjega zakona usporedio s prastarim zlobnim običajem da se putokazi podignuti na važnim križanjima putnih pravaca okreću u pogrešnom smjeru. Ovaj nezgodni običaj često je izazivao velike poteškoće i zbunjenost ljudi.

Bog je podigao putokaz, namijenjen onima koji putuju kroz ovaj svijet. Jedna strelica na tom putokazu ukazivala je na dragovoljnu poslušnost Stvoritelju kao na put prema sreći i životu, dok je druga otkrivala da je neposlušnost put koji vodi u bijedu i smrt. Put prema sreći bio je isto tako jasno obilježen kao i put koji je vodio prema gradu utočišta u hebrejskom društvenom uređenju. Ali u jednom nesretnom trenutku za ljudski rod, veliki neprijatelj svakoga dobra okrenuo je putokaz i mnoštvo je krenulo u pogrešnom smjeru.

Gospodin je preko Mojsija naredio Izraelcima: “Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem. Držite, dakle, subotu, jer je ona za vas sveta. Tko je oskvrne, neka se pogubi. … Šest dana neka se vrše poslovi, ali sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Jahvi posvećen. Tko bi u dan subotni obavljao kakav posao, neka se pogubi. Stoga neka Izraelci drže subotu — svetkujući je od naraštaja do naraštaja — kao vječni savez. Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca. Ta Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo.” (Izlazak 31,13-17)

Ovim riječima Gospodin je jasno naglasio da je poslušnost put koji vodi u Božji grad. Ali čovjek grijeha je okrenuo putokaz i učinio da pokazuje u pogrešnom smjeru. On je utemeljio lažnu subotu i naveo ljude da misle kako počivajući u taj dan poštuju Stvoriteljevu zapovijed.

Bog je proglasio sedmi dan subotom Gospodnjom. Kad je dovršio nebo i zemlju, uzdigao je taj dan kao uspomenu na svoje stvaralačko djelo. Počivajući sedmoga dana “od svega djela svoga koje učini”, Bog “blagoslovi sedmi dan i posveti” (Postanak 2,1-3).

U vrijeme izlaska iz Egipta ustanova subote bila je uzdignuta pred narodom. Dok su još bili u ropstvu, njihovi su ih nadzornici pokušavali prisiliti da rade subotom stalno povećavajući količinu posla koji se tjedno morao obaviti. Stalno iznova radni su uvjeti postajali sve teži i naporniji. Međutim, Izraelci su bili oslobođeni iz ropstva i dovedeni na mjesto na kojemu su nesmetano mogli vršiti sve Gospodnje propise. Zakon je bio izgovoren na Sinaju, a jedan prijepis na dvije kamene ploče, “ispisane prstom Božjim”, bio je predan Mojsiju (Izlazak 31,18). Tijekom skoro četrdeset godina lutanja Izraelci su neprestano bili podsjećani na Božji dan odmora uskraćivanjem mane svakoga sedmoga dana i čudesnim čuvanjem dvostruke količine koja je padala na dan pripreme.

Prije ulaska u obećanu zemlju, Izraelci su preko Mojsija bili pozvani da “dan subotni obdržavaju i svetkuju” (Ponovljeni zakon 5,12). Gospodin je odredio da se vjernim držanjem zapovijedi o suboti Izraelci stalno podsjećaju da su odgovorni Njemu kao svojem Stvoritelju i Otkupitelju. Sve dok budu svetkovali subotu na pravi način, idolopoklonstva neće biti; ali ako odbace zahtjeve ove zapovijedi Dekaloga i proglase ih neobvezatnima, zaboravit će Stvoritelja i služiti drugim bogovima. “Dadoh im svoje subote” — objavio je Bog — “kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem.” Međutim, oni “odbaciše moje zakone, i ne hodiše po mojim uredbama, i subote moje oskvrnjivahu, a srce im iđaše za njihovim kumirima”. Pozivajući ih da Mu se vrate, On im je iznova skrenuo pozornost na važnost svetkovanja subote. “Ja sam Jahve, Bog vaš!” — rekao im je. “Po uredbama mojim hodite, čuvajte i vršite moje zakone, i svetkujte moje subote, neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš.” (Ezekiel 20,12.16.19.20)

Skrećući pozornost Judejaca na grijehe koji su ih konačno odveli u babilonsko sužanjstvo, Gospodin objavljuje: “Subote oskvrnjuješ. … I zato izlih na njih gnjev svoj pa ih zatrijeh ognjem svoje jarosti; putove im njihove na glavu oborih.” (Ezekiel 22,8.31)

Prilikom obnavljanja Jeruzalema u vrijeme Nehemije, kršenje subote bilo je popraćeno oštrim opomenama: “Nisu li tako činili i vaši oci, te je Bog naš doveo svu ovu nesreću na nas i na ovaj grad? A zar vi želite umnažati gnjev protiv Izraela skvrneći subotu?” (Nehemija 13,18)

Krist je tijekom svoje službe na Zemlji naglašavao obvezatnost propisa o suboti; u svemu svojem nauku izražavao je poštovanje prema ustanovi koju je sâm utemeljio. U Njegovo vrijeme svetkovanje subote se toliko izopačilo da je bolje prikazivalo sebični i samovoljni karakter čovjeka nego Božji karakter. Krist je odbacio lažni nauk kojim su oni koji su tvrdili da poznaju Boga pogrešno prikazivali Njegov karakter. Iako su Ga rabini pratili kao ogorčeni neprijatelji, nije se pokušavao ni bar prividno usuglasiti s njihovim zahtjevima, već je nastavljao držati subotu u skladu sa Zakonom.

Riječima koje se nisu mogle shvatiti pogrešno, On svjedoči o svojem poštivanju Gospodnjeg Zakona. “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke!” rekao je jasno. “Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Matej 5,17-19)

Tijekom kršćanske vladavine svijetom, veliki neprijatelj ljudske sreće posebno je napadao dan odmora iz četvrte zapovijedi. Sotona kaže: “Usprotivit ću se svim Božjim namjerama. Ovlastit ću svoje sljedbenike da uklone uspomenu na Boga, sedmi dan, subotu. Tako ću pokazati svijetu da je dan, koji je Bog posvetio i blagoslovio, zamijenjen. Taj dan ne smije živjeti u mislima ljudi. Ja ću izbrisati i uspomenu na njega. Umjesto njega postavit ću dan koji neće imati božansku potvrdu, dan koji neće moći biti znak između Boga i Njegovog naroda. One koji prihvate taj dan navest ću da njemu pripišu svetost koju je Bog dao sedmom danu.

Preko svoga zamjenika uzvisit ću sebe. Prvi dan će biti uzdignut, i protestantski će svijet prihvatiti tu lažnu subotu kao pravu. Nepoštovanjem subote koju je utemeljio Bog, izložit ću prijeziru i sav Njegov Zakon. Riječi: ‘Neka bude znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja’, upotrijebit ću tako da potvrđuju moj dan odmora.

I tako će svijet postati moj. Bit ću vladar Zemlje, knez ovoga svijeta. Tako ću zavladati umom onih koji su pod mojom upravom da će Božja subota postati predmet posebnog prijezira. Znak? Svetkovanje sedmoga dana pretvorit ću u znak nevjerstva zemaljskim vlastima. Ljudski će zakoni postati tako strogi da se ljudi neće usuđivati poštovati sedmi dan, subotu. Zbog straha da će ostati bez hrane i odjeće, oni će se pridružiti svijetu u kršenju Božjeg zakona. Zemlja će biti potpuno u mojoj vlasti.”

Uspostavljajući lažni dan odmora, neprijatelj je kanio promijeniti vremena i zakone. No, je li doista uspio promijeniti Božji zakon? Riječi trideset prvoga poglavlja Izlaska daju nam odgovor. Onaj koji je isti i jučer, i danas, i sutra, i zauvijek, rekao je za sedmi dan, subotu: “Jer subota je znak … zauvijek.” (Izlazak 31,13.17) Okrenuti putokaz pokazuje u pogrešnom smjeru, ali Bog se nije promijenio. On je i dalje moćni Bog Izraelov. “Gle, narodi su kao kap iz vedra, vrijede kao prah na tezulji. Otoci, gle, lebde poput truna! Libanon je malen za lomaču, a zvijeri njegovih nema dosta za paljenicu. Svi narodi ko ništa su pred njim, ništavilo su njemu i praznina.” (Izaija 40,15-17) On danas revnuje za svoj Zakon isto onako kao što je revnovao u dane Ahaba i Ilije.

Međutim, kolikom je nepoštovanju izložen taj Zakon! Gledajmo današnji svijet koji se nalazi u otvorenoj pobuni protiv Boga! Ovaj naraštaj je doista jogunast, pun nezahvalnosti, hladnoće, nepoštenja, oholosti i otpadništva. Ljudi zanemaruju Bibliju i mrze istinu. Isus vidi da je Njegov Zakon odbačen, Njegova ljubav prezrena, da se Njegovi poslanici dočekuju s ravnodušnošću. On je pokušao govoriti ljudima dajući im svoje blagoslove, ali su oni ostali nezapaženi; obraćao im se šaljući opomene, ali ih oni nisu poslušali. Predvorje hrama ljudske duše pretvoreno je u mjesto nesvete trgovine. Sebičnost, zavist, oholost, zloba — sve se to njeguje!

Mnogi se bez oklijevanja rugaju Božjoj riječi. Oni koji vjeruju u Riječ onako kao što je zapisana izloženi su poruzi. Zapaža se sve veći prijezir prema zakonu i redu, koji se može dovesti u izravnu vezu s kršenjem jasnih Gospodnjih zapovijedi. Nasilje i zločin izravne su posljedice odvraćanja od puta poslušnosti. Promatrajmo nevaljalstvo i bijedu mnoštva koje se okuplja oko idolskih svetišta i koje uzaludno traži sreću i mir.

Promatrajmo samo skoro sveopće nepoštovanje zapovijedi o suboti. Promatrajmo samo drsku bezbožnost onih koji proglašavaju zakone koji trebaju jamčiti svetost prvog dana tjedna, dok istodobno objavljuju propise kojima se dopušta trgovina alkoholom. Budući da znaju i više nego što su napisali, pokušavaju zapravo zavladati savješću ljudi kad odobravaju zlo koje uništava bića stvorena po Božjem obličju i pretvara ih u životinje. Sâm Sotona je nadahnuo takvo zakonodavstvo. On dobro zna da božansko prokletstvo počiva na onima koji ljudske zakone uzdižu iznad Božjega, i zato čini sve što je u njegovoj moći da ljude navuče na široki put koji vodi u propast.

Tako dugo su ljudi obožavali ljudska mišljenja i ljudske ustanove da već skoro cijeli svijet ide za idolima. A onaj koji je pokušao promijeniti Božji zakon služi se svim zavodničkim sredstvima i pomagalima ne bi li naveo ljude da se svrstaju protiv Boga i protiv znaka po kojemu se prepoznaju pravednici. Međutim, Gospodin neće zauvijek trpjeti da se Njegov Zakon drsko gazi i prezire. Dolazi vrijeme kad će “ohol pogled biti skršen, i bahatost ljudska ponižena. Jahve će se uzvisiti, on jedini — u dan onaj.” (Izaija 2,11) Nevjernici mogu zahtjeve Božjega zakona izlagati porugama i prijeziru, mogu ih odbacivati. Duh svjetovnosti može trovati mnoge i upravljati nekima, Božje djelo može se održavati samo uz velike napore i stalne žrtve, ali će ipak na kraju istina slavno pobijediti!

U završnici Božjega djela na Zemlji zastava Njegovog Zakona ponovno će biti uzdignuta. Lažno bogoštovlje može prevladati, bezakonje se može umnožiti, ljubav mnogih može ohladnjeti, može se izgubiti iz vida križ s Golgote, i tama, kao smrtna sjena, može pokriti svijet; svekolika sila popularnih strujanja može se okrenuti protiv istine; zavjera za zavjerom može pokušati svladati Božji narod; ali u vrijeme najveće nevolje Bog Ilijin podignut će ljudska oruđa da objave vijest koja neće moći biti utišana. U prenapučenim gradovima i u mjestima u kojima su ljudi najdalje zabrazdili u svojem ustajanju protiv Boga, čut će se glas ozbiljnog ukora. Ljudi koje je Bog izabrao hrabro će osuditi sjedinjavanje Crkve sa svijetom. Ozbiljno će pozivati ljude da odbace štovanje ljudske ustanove i da se vrate svetkovanju prave subote. “Bojte se Boga i zahvalite mu” — objavljivat će se svim narodima — “jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda! … Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva.” (Otkrivenje 14,7-10)

Bog neće prekršiti svoj Savez niti će mijenjati ono što je izišlo iz Njegovih usta. Njegova će Riječ ostati zauvijek, isto onako nepromjenjiva kao i Njegovo prijestolje. Na sudu će ovaj Savez biti objavljen onako jasno kao što je bio zapisan Božjim prstom, i svijet će izići pred sud Beskrajne Pravednosti da primi osudu.

Danas, kao i u Ilijine dane, crta razdvajanja između Božjeg naroda, koji vrši Njegove Zapovijedi, i obožavatelja lažnih bogova jasno je povučena. Ilija je vikao: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega” (1. o Kraljevima 18,21) Vijest za danas glasi: “Pade, pade veliki Babilon. … Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala! Jer, njezini su grijesi doprli do neba i Bog se sjetio njezinih opačina.” (Otkrivenje 18,2.4.5)

Nije daleko vrijeme kad će svaka duša biti stavljena na kušnju. Štovanje lažnog dana odmora bit će nam nametano. Izbit će sukob između Božjih zapovijedi i zapovijedi ljudskih. Oni koji su korak po korak popuštali svjetovnim zahtjevima i usklađivali se sa svjetovnim običajima, popustit će tada pred silom da se ne bi morali izložiti ruganju, uvredama, prijetnjama zatvorom i smrću. U to vrijeme zlato će se odvojiti od troske. Vidjet će se jasna razlika između prave pobožnosti i one prividne i ukrasne. Mnoga zvijezda čijem smo se sjaju divili zaći će tada u tamu. Oni koji su se kitili ukrasima svetišta, ali se nisu odjenuli Kristovom pravednošću, pojavit će se tada u sramoti svoje golotinje.

Među stanovnicima Zemlje koji su rasijani po svim krajevima ima i onih koji nisu savili koljena pred Baalom. Kao zvijezde na nebu koje se pojavljuju jedino noću, ovi će vjernici zasjati kad mrak pokrije zemlju i tama narode. U neznabožačkoj Africi, u katoličkim zemljama Europe i Južne Amerike, u Kini, u Indiji, na otocima i u najudaljenijim krajevima Zemlje, Bog ima mnoštvo svojih izabranika koji će zasjati usred tame otkrivajući jasno otpalom svijetu preobražavajuću snagu poslušnosti Njegovom Zakonu. Oni se čak i sada pojavljuju u svakom narodu, u svakom jeziku i plemenu; i u času najvećeg otpada, kad će Sotona uložiti najveći napor da navede “sve — male i velike, bogate i siromašne, slobodne i robove” da prime, pod prijetnjom smrtne kazne, znak prihvaćanja lažnog dana odmora — ti vjernici, “besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja”, zasvijetlit će kao “zvijezde u svemiru” (Otkrivenje 13,16; Filipljanima 2,15). Što će tama biti gušća, to će sjajnija biti njihova svjetlost.

Kakav bi čudan posao Ilija obavio da je brojio Izrael u vrijeme kad su Božje kazne padale na otpadnički narod! On bi uspio izbrojiti samo jednoga na Gospodnjoj strani! Međutim, kad je rekao: “Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život”, Gospodnje su ga riječi iznenadile: “Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom.” (1. o Kraljevima 19,14.18)

I zato neka nitko ne pokušava izbrojiti Izraela danas, već neka u svakome od nas bude srce mesno, srce puno nježne sućuti, srce koje će se, kao i Kristovo srce, založiti za spasenje izgubljenog svijeta.