Pozivanje Elizeja

Bog je naredio Iliji da pomaže drugog čovjeka za proroka umjesto sebe. “Pomaži Elizeja… za proroka namjesto sebe” (1. o Kraljevima 19,16) i, poslušan zapovijedi, Ilija je krenuo da nađe Elizeja. Dok je putovao prema sjeveru, koliko se prizor pred njegovim očima razlikovao od onoga koji se mogao vidjeti samo prije kratkog vremena! Onda je tlo bilo ispucano, poljoprivredno zemljište neobrađeno, jer ni rosa ni kiša nisu padale tri i pol godine. Sad je na sve strane bujalo zelenilo, kao da želi nadoknaditi vrijeme izgubljeno zbog suše i gladi.

Elizejev otac bio je bogati zemljoposjednik, čovjek čija se kuća ubrajala među one koji u doba skoro sveopćeg otpada nisu savile koljena pred Baalom. Bila je to kuća u kojoj se Bog štovao i u kojoj je odanost vjeri drevnog Izraela bila pravilo svakidašnjeg života. U takvoj okolini Elizej je proveo rane godine svojega života. U smirenosti seoskog života, učeći od Boga i od prirode, naviknuvši se na koristan rad, on je dobio odgoj koji je u njemu razvio navike jednostavnosti i poslušnosti roditeljima i Bogu i pomogao mu da se osposobi za visoki položaj koji je kasnije trebao zauzeti.

Poziv u proročku službu zatekao je Elizeja za plugom na njivi, zajedno sa slugama svojega oca. On se uvijek prihvaćao posla koji mu je bio najbliži. Imao je sposobnost rukovođenja ljudima, ali i krotkost onoga koji je spreman služiti. Iako tihe i blage naravi, bio je energičan i ustrajan. Poštenje, vjernost, ljubav prema Bogu i strah Božji krasili su njegov karakter, dok mu je svakidašnje obavljanje skromnih poslova i ulaganje stalnih napora pomoglo da razvije snagu namjere i plemenitost karaktera, da se stalno usavršava u mudrosti i znanju. Surađujući s ocem u obavljanju dužnosti u obitelji, učio je surađivati s Bogom.

Vjernošću u malim dužnostima, Elizej se pripremao za prihvaćanje većih odgovornosti. Iz dana u dan, stječući praktična iskustva, osposobljavao se za sveobuhvatnije, uzvišenije djelo. Naučio je služiti; a naučivši služiti, naučio je poučavati i voditi. Ova se pouka odnosi na sve. Nitko ne može znati s kakvom ga namjerom Bog podučava; ali svi mogu biti sigurni da vjernost u malome predstavlja dokaz osposobljenosti za veće odgovornosti. Svakim djelom u životu čovjek otkriva svoj karakter, i samo onaj tko se u malim dužnostima pokaže “kao radnik koji se nema čega stidjeti” može dobiti čast da mu Bog povjeri uzvišeniju službu (2. Timoteju 2,15).

Onaj tko misli da nije važno kako obavlja svoje manje dužnosti, pokazuje da je nesposoban za časniju službu. On sebe može smatrati potpuno sposobnim da preuzme veće dužnosti; ali Bog gleda dublje od površine. Nakon ispita i kušnje, takvome će biti izrečena presuda: “Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.” Njegova nemarnost mu se osvetila, imala je povratno djelovanje. On je propustio da stekne blagost, snagu i silu karaktera, osobine koje se dobivaju samo neograničenom predajom.

Pošto nisu izravno uključeni u neki vjerski posao, mnogi sebe smatraju beskorisnima, misle da ništa ne čine za unapređenje Božjega kraljevstva. Kad bi im se povjerio neki veliki posao, kako bi ga radosno obavili! Ali budući da im se sada nude samo mali poslovi, oni smatraju da opravdano ne čine ništa. U tome griješe! Čovjek može aktivno služiti Bogu iako je zauzet obavljanjem običnih, svakidašnjih dužnosti — iako ruši stabla, krči njive ili ide za plugom. Majka koja podučava svoju djecu za Krista, isto tako stvarno radi za Boga kao i propovjednik za propovjedaonicom.

Mnogi čeznu za posebnim darovima koji bi ih osposobili za veličanstvena djela, dok istodobno zanemaruju dužnosti koje im stoje nadohvat ruke, i čije bi im obavljanje uljepšalo život. Neka se takvi prihvate poslova koji im se sami nude. Uspjeh ne ovisi toliko od talenta koliko od snage i volje. Sjajni talenti sami po sebi ne osposobljavaju nas za korisnu službu, već savjesno obavljanje svakidašnjih dužnosti, zadovoljan duh, nenamješteno, iskreno zanimanje za dobro drugih. I u najskromnijim uvjetima može se postići istinsko savršenstvo. Najobičniji poslovi, ako se obavljaju s ljubavlju i odanošću, divni su u Božjim očima.

Kad je Ilija, božanski usmjeravan u traženju nasljednika, prošao uz njivu koju je Elizej orao, bacio je na mladićeva pleća plašt posvećenja. Tijekom gladi, Šafatova obitelj se upoznala s Ilijinim poslanjem i s njegovim djelom, i sada je Božji Duh otkrio Elizejevom srcu značenje Ilijinog postupka. Za njega je to bio znak da ga je Bog pozvao da bude Ilijin nasljednik.

“On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: ‘Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom.’ … Ilija mu odgovori: ‘Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?’” Ovo nije bilo odbacivanje, već kušnja vjere. Elizej je morao izračunati troškove — da sâm odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti poziv. Ako su njegove težnje usmjerene prema domu i njegovim prednostima, mogao je slobodno ostati. Međutim, Elizej je shvatio značenje poziva. Znao je da dolazi od Boga, i nije ga oklijevao poslušati. Ni za kakvo zemaljsko blago nije se htio odreći prednosti da postane Božji vjesnik i da uživa u druženju s Njegovim slugom. “On ga ostavi, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom okuha meso, i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.” (1. o Kraljevima 19,20.21) Bez oklijevanja je ostavio kuću u kojoj je bio voljen, da bi služio proroku u njegovom nesigurnom životu.

Da je Elizej upitao Iliju što se očekuje od njega — kakav će biti njegov posao — dobio bi odgovor da to Bog zna, da će mu On to objaviti: Ako budeš čekao na Gospodina, On će ti odgovoriti na svako pitanje. Pođi sa mnom ako si siguran da te je Bog pozvao! Uvjeri se sâm da je Bog iza mene i da si čuo Njegov glas! Ako sve držiš za trice samo da zadobiješ Njegovu naklonost, onda dođi!

Sličan pozivu koji je bio upućen Elizeju, bio je i Kristov odgovor na pitanje mladoga književnika: “Što dobro moram činiti da postignem život vječni?” Krist je odgovorio: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” (Matej 19,16.21)

Elizej je prihvatio poziv u službu, ne bacajući pogled unatrag na uživanja i udobnosti koje je ostavljao. Kad je čuo Spasiteljeve riječi, mladi književnik “udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje” (Matej 19,22). Nije bio spreman na žrtvu. Njegova ljubav prema imanju bila je veća od ljubavi prema Bogu. Odbijajući odreći se svega radi Krista, pokazao se nedostojnim mjesta u Učiteljevoj službi.

Poziv da stavi sve na oltar službe upućuje se svakome. Ne traži se od svakoga da služi onako kao što je Elizej služio, niti se svima zapovijeda da prodaju sve što imaju; ali Bog od nas traži da služenje Njemu stavimo na prvo mjesto u svojem životu, da ne dopustimo nijednom danu da prođe, a da ništa ne učinimo za unapređenje Njegovog djela na Zemlji. On ne očekuje od svih da obavljaju istu službu. Jednoga će pozvati da služi u stranim zemljama; od drugoga će tražiti da priloži dio svojih sredstava za podupiranje evanđeoskog rada. Bog prihvaća svačiji prilog. Upravo je posvećenje života i svih njegovih dobara ono što je prijeko potrebno. Oni koji postignu takvo posvećenje, čut će i poslušati nebeski poziv.

Svakome tko dobiva udio u božanskoj milosti, Gospodin određuje šta će raditi za bližnje. Kao pojedinci, mi trebamo stati kod svojega dijela i reći: “Evo me, mene pošalji!” Bez obzira što netko bio, propovjednik Riječi ili liječnik, trgovac ili poljodjelac, intelektualac ili mehaničar, odgovornost počiva na njemu. Svojim radom on treba objaviti drugima Radosnu vijest o spasenju. Svaki pothvat u kojemu sudjeluje treba biti sredstvo da se to postigne.

Isprva se od Elizeja nije tražilo nešto veliko; svakidašnje dužnosti bile su dio njegove poduke. O njemu se govorilo kao o čovjeku koji Iliji, svojem gospodaru, polijeva ruke prilikom umivanja. On je bio spreman učiniti sve što Gospodin od njega traži, i na svakom se koraku učio poniznosti i služenju. Obavljajući dužnost prorokovog osobnog sluge, nastavio je dokazivati da je vjeran u malome, dok se sve odlučnije posvećivao zadaći koju mu je Bog odredio.

Elizejev život nakon povezivanja s Ilijom nije bio bez kušnji. Nevolja je bilo u obilju; ali se on u svakoj prilici oslanjao na Boga. Kad je bio u kušnji da razmišlja o kući koju je napustio, nije popuštao. Stavivši ruke na plug, nije se htio osvrtati, i u nevolji i kušnjama ostao je dostojan povjerenja koje mu je bilo ukazano.

Propovjednička služba obuhvaća mnogo više od samog propovijedanja Riječi. U tu službu je uključena i poduka mladih kao što je Ilija podučavao Elizeja, odvajajući ga od njegovih običnih dužnosti i dajući mu odgovornosti koje treba nositi u Gospodnjem djelu — isprva male odgovornosti, a zatim veće kad stekne snagu i iskustvo. U propovjedničkoj službi ima ljudi vjere i molitve, ljudi koji mogu reći: “Što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života, … što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama.” (1. Ivanova 1,1-3) Mladi i neiskusni djelatnici moraju se poučavati radeći zajedno s iskusnim Božjim slugama. Tako će naučiti kako da nose terete.

Oni koji se bave podukom mladih radnika obavljaju plemenit posao. Sâm Gospodin pomaže im u njihovim naporima. A mladi ljudi, nad kojima je izrečena riječ posvećenja, i koji su dobili prednost da usko surađuju s ozbiljnim, pobožnim djelatnicima, trebaju na najbolji način koristiti ovu priliku. Bog im je ukazao čast da ih izabere u svoju službu i da im omogući da se još bolje osposobe za rad, i zato trebaju biti skromni, vjerni, poslušni i spremni na žrtvu. Ako se pokore božanskoj stezi, ako budu ispunjavali Njegove upute i birali Njegove sluge za svoje savjetnike, razvit će se u pravedne, načelne i nepokolebljive ljude kojima će Bog moći povjeriti odgovornosti.

Kad se Evanđelje bude propovijedalo u svoj svojoj čistoći, ljudi će dolaziti od pluga, iz običnih trgovačkih ili poslovnih zanimanja koja pretežno zaokupljaju um, da bi se osposobili uz pomoć iskusnih djelatnika. Kad nauče uspješno raditi, silno će objavljivati istinu. Prekrasnim djelima božanske providnosti, planine poteškoća uklanjat će se i bacati u more. Stanovnici Zemlje će čuti i razumjeti vijest koja im tako mnogo znači, i saznati što je istina. Djelo će ići naprijed, stalno naprijed, sve dok cijela Zemlja ne čuje opomenu, i tada će doći svršetak.

Nakon pozivanja u službu, Elizej je nekoliko godina proveo s Ilijom postajući iz dana u dan sve spremniji za rad. Ilija je bio Božje oruđe za uklanjanje velikih zala. Idolopoklonstvu, koje su Ahab i neznaboškinja Izebela podupirali i koje je zaludilo narod, bio je zadan odlučujući udarac. Baalovi proroci bili su pobijeni. Cijeli izraelski narod bio je snažno uzdrman, i mnogi su se vratili obožavanju pravoga Boga. Kao Ilijin nasljednik, Elizej je trebao, pažljivo i strpljivo poučavajući narod, povesti Izrael sigurnim putom. Njegovo druženje s Ilijom, najvećim prorokom nakon Mojsija, pripremilo ga je za posao koji će uskoro morati sâm preuzeti.

U tim godinama zajedničkog rada, s vremena na vrijeme Ilija je bio pozivan da oštro ukori neka izrazita zla. Kad je pokvareni Ahab oteo Nabotov vinograd, Ilijin glas je prorekao njegovu propast i propast cijele njegove kuće. I kad je Ahazja, poslije smrti svojega oca Ahaba, odbacio pravoga Boga i okrenuo se ekronskom bogu Baal Zebubu, još jednom se čuo oštar prosvjed izrečen Ilijinim glasom.

Proročke škole, koje je utemeljio Samuel, bile su zatvorene u godinama izraelskog otpada. Ilija ih je ponovno otvorio, omogućujući mladim ljudima da steknu naobrazbu koja će ih navesti da uzdignu Zakon i učine ga slavnim. U izvještajima se spominju tri ovakve škole — jedna u Gilgalu, jedna u Betelu, i jedna u Jerihonu. Neposredno uoči svoga odlaska na Nebo, Ilija je s Elizejem posjetio ova obrazovna središta. Pouke koje im je davao tijekom prethodnih posjeta, Gospodnji prorok je sada ponovio. Posebno im je govorio o velikoj časti da budu vjerni podanici nebeskog Boga. Utisnuo je u njihov um misao o potrebi da svaki dio njihovog obrazovanja bude obilježen jednostavnošću. Jedino se na taj način mogu oblikovati po nebeskom uzoru i raditi po Gospodnjim pravilima.

Ilijino je srce bilo radosno kad je vidio što se postiglo preko tih škola. Djelo obnove još nije bilo potpuno, ali je po cijelom kraljevstvu mogao vidjeti potvrdu Božje riječi. “Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom.” (1. o Kraljevima 19,18)

Dok je Elizej pratio proroka na putu od škole do škole, njegova vjera i odlučnost još jednom su bili stavljeni na kušnju. U Gilgalu, i još jednom u Betelu i Jerihonu, prorok ga je slao da se vrati. “Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela” — govorio mu je Ilija (2. o Kraljevima 2,2). Međutim, u svom ranijem radu na njivi, upravljajući plugom, Elizej je naučio da ne smije skrenuti niti se obeshrabriti, i sada, kad je stavio svoje ruke na plug na drugom području dužnosti, nije dopuštao da ga išta odvrati od njegove namjere. Nije se htio odvajati od svojega učitelja sve dok mu se pruža i najmanja prilika da se uspješnije osposobi za službu. Ilijinim je učenicima, a posebno Elizeju, bilo otkriveno da će on biti prenesen na Nebo. I zato se sada iskusni sluga Božjeg čovjeka držao njegove blizine. Svaki put kad mu je bio upućivan poziv da se vrati, Elizej je odgovarao: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” (2. o Kraljevima 2,2)

“I tako pođoše obojica, … njih dvojica su se zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ‘Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’” (2. o Kraljevima 2,6-9)

Elizej nije zatražio svjetovne časti ili istaknut položaj među velikim ljudima na Zemlji. Čeznuo je za obilnom mjerom Božjega Duha, istoga Duha kojega je Bog tako velikodušno izlijevao na onoga kojega je sada htio nagraditi uznesenjem. Znao je da ga ništa drugo osim Duha koji je počivao na Iliji ne može osposobiti da u Izraelu zauzme mjesto koje mu je Bog odredio, i zato je molio: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!” (2. o Kraljevima 2,9)

Odgovarajući na ovaj zahtjev, Ilija je odgovorio: “‘Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.’ … I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše između njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo.” (2. o Kraljevima 2,10.11)

Ilija simbolizira svete koji će živjeti na Zemlji u vrijeme drugoga Kristovog dolaska i koji će se preobraziti “u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube”, ne okusivši smrti (1. Korinćanima 15,51.52). Kao predstavnik onih koji će na taj način biti uzneseni na Nebo, Ilija je, pri kraju Kristovog zemaljskog poslanja, stajao zajedno s Mojsijem uz Spasitelja na Gori preobraženja. U toj dvojici proslavljenih, učenici su u malome vidjeli kraljevstvo otkupljenih. Oni su gledali Isusa, odjevenog u nebesku svjetlost; čuli su glas “iz oblaka” (Luka 9,35) koji Ga je priznao za Sina Božjega; vidjeli su Mojsija, koji je predstavljao one koji će uskrsnuti iz mrtvih u vrijeme drugog dolaska; a tu je stajao i Ilija, predstavljajući one koji će pri kraju zemaljske povijesti biti preobraženi iz smrtnoga u besmrtno i preneseni na Nebo ne vidjevši smrti.

U pustinji, osamljen i obeshrabren, Ilija je rekao da mu je dosta života i da želi umrijeti. Međutim, Bog ga u svojoj milosti nije uhvatio za riječ. Ilija je još trebao obaviti veliko djelo; i kad ga obavi, nije smio propasti osamljen i obeshrabren. Nije se smio spustiti u grob, već se uzdići, zajedno s Božjim anđelima, do mjesta na kojemu počiva božanska slava.

“Elizej je gledao i vikao: ‘Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ‘Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe. Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: ‘Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!’ I krenuše mu u susret, baciše se pred njim na zemlju.” (2. o Kraljevima 2,12-15)

Kad Gospodin u svojoj providnosti nađe za dobro da ukloni iz svojega Djela one kojima je dao mudrost, On jača njihove nasljednike i pomaže im ukoliko od Njega traže pomoć i hode Njegovim putovima. Oni mogu biti i mudriji od svojih prethodnika; jer se mogu koristiti njihovim iskustvima i učiti na njihovim pogreškama.

Otada je Elizej zauzimao Ilijino mjesto. Onaj koji je bio vjeran u malome pokazao se vjeran i u mnogome.