Jedan grijeh vodi u drugi

21. 06. 2017.

“Ali djelo koje učini David bijaše zlo u očima Jahvinim.” (2. Samuelova 11,27)
“Ali kad se u svojem samopouzdanju prestao oslanjati na Boga, David je popustio Sotoni i na svoju dušu navukao mrlju grijeha. On, vođa naroda kojeg je imenovalo Nebo, izabran od Boga da vrši Njegov Zakon, i sam je pogazio njegove uredbe. On koji je trebao biti strah onima koji čine zlo, svojim vlastitim djelom je ojačao njihove ruke. U opasnostima tijekom svojeg ranijeg života David je, svjestan svojeg poštenja, mogao svoj slučaj povjeriti Bogu. Gospodnja ga je ruka sigurno vodila pokraj nebrojenih zamki koje su postavljane pred njegove noge. Ali sada, kriv i neobraćen, on nije tražio pomoć i vodstvo Neba, već se nastojao osloboditi opasnosti u koje ga je grijeh uvukao. Bat-Šeba, čija se kobna ljepota pokazala kao zamka za kralja, bila je žena Urije Hetita, jednog od Davidovih najhrabrijih i najvjernijih časnika. Nitko nije mogao predvidjeti posljedice ako se sazna za ovaj zločin. … Svi su se napori što ih je David uložio da sakrije svoju krivnju pokazali uzaludnim. … Činilo se da nema izlaza i on je u očaju požurio da preljubu doda i ubojstvo. Onaj koji je izazvao Šaulovo uništenje, nastojao je i Davida odvesti u propast. Premda su kušnje bile različite, one su bile iste jer su vodile k prijestupu Božjeg zakona. … Urija je postao nositelj svoje vlastite smrtne presude. U pismu koje su njegove ruke donijele Joabu, kralj je zapovjedio: ‘Postavi Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine.’ Već uprljan krvlju samovoljnog ubojstva, Joab je bez oklijevanja poslušao kraljevu naredbu i Urija je pao od amonskog mača. … Onaj čija nježna savjest i uzvišen osjećaj časti nisu dopustili, čak ni kad mu je život bio u opasnosti, da digne ruku protiv Gospodnjeg pomazanika, toliko je pao da je mogao uvrijediti i ubiti jednog od svojih najvjernijih i najhrabrijih vojnika i nadati se da će nesmetano uživati nagradu za svoj grijeh. ‘Jao, potamnje zlato, to suho zlato!’ (Tužaljke 4,1)” (Patrijarsi i proroci, str. 606—608)