Jesu li Božje kazne poželjnije od ljudskih?

25. 05. 2016.

“David odgovori Gadu: ‘Na velikoj sam muci! Ali neka padnem u ruke Jahvine, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke neka ne zapadnem!’” (2. Samuelova 24,14)
Za Boga je bila uvreda kada je David prebrojio Izrael. Na njemu je počivao Božji ukor jer je sebe stavio na mjesto Boga kao da je snagu izraelske vojske mogao procijeniti na osnovi njezinog brojčanog stanja. “Evo riječi Jahvine Zerubabelu: ‘Ne silom niti snagom, već duhom mojim!’ — riječ je Jahve nad Vojskama.” (Zaharija 4,6) Bog ne gleda na brojčano stanje Izraela kada je u pitanju uspjeh Njegovog djela. Broj Njegovih vojnika je tisuće tisuća i deset tisuća puta deset tisuća, i svi oni surađuju s ljudima koji se žele povezati s Bogom kako bi postali kanali svjetla. (Manuscript 17, 1898.) Duša koja zna prepoznati iskrene i čestite namjere, manje se plaši Boga nego ljudi čije je srce neosjetljivo. Shrvana patnjom, takva duša se odvraća od loših procjena i osude ljudi koji nisu u stanju čitati srce, a ipak si dopuštaju da sude svojim bližnjima. Ona se okreće k Jedinome u kojem nema ni najmanjeg nagovještaja nerazumijevanja, Jedinome koji zna sve pobude srca, koji je upoznat sa svim okolnostima kušnji. Bogu je poznato sve što smo činili u prošlosti, ali bez obzira na to, duša koja je u nevolji spremna je povjeriti svoj slučaj Njemu znajući da je On Bog milosti i suosjećanja. Kada mu je bilo ponuđeno da bira kaznu za svoj grijeh, David je rekao: “Ali neka padnem u ruke Jahvine, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke neka ne zapadnem!” (2. Samuelova 24,14) On je osjećao da Bog poznaje borbe i muku duše. Kada se ljudima ukaže prilika da na trenutak sagledaju Božji karakter, oni u Njemu ne vide bezdušan, osvetoljubiv duh koji pokazuju ljudska bića. Oni uviđaju da su nevolje i kušnje Bogom određena sredstva za discipliniranje Njegove djece, koja ih trebaju naučiti Njegovim putovima da bi se uhvatila za Njegovo milosrđe. … Kada se slabe, nepostojane duše dovedu na rijeku Božje ljubavi, one uzvikuju: “Neka me kuša: čist k’o zlato ću izići!” (Job 23,10) Duše koje stradaju pod nepovoljnim okolnostima postaju strpljive, pune povjerenja i ostvaruju pobjedu u Bogu. … Kada ograničeni, zabludjeli ljudi jasno pokažu da sebe smatraju važnijim od Boga, kada za sebe misle da su pravedni a ne pokazuju blagost duha kojom se odlikovao život našega Gospodina Isusa, možemo biti sigurni da će, ako se ne pokaju, njihov svijećnjak brzo biti uklonjen sa svojeg mjesta (vidi Otkrivenje 2,5). (Manuscript 7, 1895.; Testimonies to Ministers and Gospel Workers, 354—356)