Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Job 7”.
1 »Nije li čovjeku borba na zemlji? I dani njegovi, nisu li kao dani najamnika? 2 Kao rob što za sjenom žudi i ko najamnik što na plaću za posao svoj čeka, 3 tako mene zapadoše mjeseci ispraznosti i mučne mi noći bijahu određene. 4 Kad legnem, kažem: ‘Kada ću ustati? Kada li će proći noć?’ Tako se zasitim prevrćuć’ se do zore. 5 Crvima i grudama zemlje tijelo mi se zaodjenu, koža moja puca i raščinja se. 6 Dani su moji od čunka brži, i okončaše se bez nade. 7 Spomeni se da je moj život tek dah, oko moje dobra vidjet’ više neće. 8 Oko onog koji me gleda više me vidjet neće; tvoje će oči biti na meni, ali mene neće biti. 9 Kao što se oblak gubi i rasplinja, tako onaj koji siđe u Šeol više ne izlazi. 10 Domu se svojemu više ne vraća i ne poznaje ga više mjesto njegovo. 11 Zato ja neću zauzdati usta svoja: govorit ću u tjeskobi duha svojega, jadati se u gorčini duše svoje. 12 Jesam li ja more ili neman morska da si stražu nada mnom postavio? 13 Kad kažem: ‘Utješit će me ležaj moj, olakšat će mi jade postelja moja’, 14 tad me strašiš u snovima i prepadaš me viđenjima, 15 da bi duša moja izabrala gušenje, smrt radije nego ovo moje tijelo. 16 Dodijalo mi je, neću dovijeka živjeti; pusti me, jer dašak su dani moji. 17 Što je čovjek da ga uzvisuješ i da srcem svojim k njemu prianjaš; 18 da ga svakog jutra pohodiš, svakog trena da ga iskušavaš? 19 Dokle? Ne bi li pogled odvratio od mene, ne bi li me pustio dok pljuvačku ne progutam? 20 Ako sam zgriješio, što sam tebi učinio, stražaru ljudi? Zašto si me sebi za metu postavio te sam sâm sebi na teret? 21 Ta zašto prijestupa mojega ne možeš podnijeti i ukloniti bezakonje moje? Jer u prah ću sad leći; i kad me zarana potražiš, više me neće biti.«