Dakle, volite čitati Bibliju! Znate li odakle je imamo? Zašto sadrži 66, a ne 83 ili 102 knjige? Zašto rimokatolički Stari zavjet ima sedam knjiga više od protestantskih ili židovskih izdanja?
Razvoj Biblije bio je proces u dva koraka. Prvo, Bog je svojim prorocima dao poruke za svoj narod. Neke od tih vijesti zapisane su kao pisma, druge kao zakoni, poezija, povijest ili viđenja budućnosti. Tako nadahnuti spisi, primjećuje Pavao, “mogu učiniti mudrim za spasenje” i korisni su “za odgajanje, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi” (2 Tim 3,15-17). Kao što vidimo, nadahnuti spisi koje smatramo Biblijom dani su Božjem narodu kao svakodnevni vodič. No kako su različiti spisi proroka postali Biblija? To pitanje nas dovodi do drugog koraka u procesu.
Nastanak židovske Biblije
Biblija ne kaže kako je sastavljena, no znamo da je u Isusovo vrijeme židovski narod skupio ono što su nazivali “Tanakh”, a kršćani nazivaju Stari zavjet. Isus je jasno govorio o toj zbirci svetih spisa. Rekao je svojim sljedbenicima da mogu saznati o Njemu proučavajući Mojsijev zakon, Proroke i Psalme. (Vidi Lk 24,44) Josip Flavije, židovski povjesničar, suvremenik apostola Pavla, govorio je o istoj trodijelnoj zbirci svetih Pisama kad je pisao da Židovi imaju samo dvadeset jednu knjigu koje sadrže izvještaje o svim prošlim vremenima. Vjeruje se da su božanskog podrijetla i pet od njih pripadaju Mojsiju. Sadrže njegove zakone i predaje o nastanku čovječanstva do njegove smrti… “Ali od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa (423. — 415.)… proroci… su zapisali ono što se događalo u njihovo doba u trinaest knjiga. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za ponašanje u životu čovjeka. (Protiv Apiona, 1,8)
Podjela Biblije na tri dijela što su ih spomenuli Isus i Josip Flavije, još uvijek predočavaju osnovnu podjelu u židovskoj Bibliji — Toru (Zakon), Proroke i Spise. A dvadeset dvije knjige Josipa Flavija sadrže potpuno isti materijal koji čini trideset devet starozavjetnih knjiga u protestantskoj Bibliji. Razlika između Starog zavjeta i židovske Biblije je u načinu kako se knjige broje. U ovoj drugoj, primjerice, dvanaest malih proroka broje se kao jedna knjiga, a 1. i 2. Samuelova, 1. i 2. o Kraljevima, 1.i 2. Ljetopisa i Ezra — Nehemija broje se svaka kao jedna knjiga. Ruta i Tužaljke su povezane sa Sucima, odnosno s Knjigom Jeremijinom.
Židovi koji su živjeli krajem prvog stoljeća imali su i druge knjige koje su smatrali značajnima, ali ih nisu ubrajali u službenu zbirku autoritativnih biblijskih spisa. O tim je knjigama Josip Flavije pisao: “Naša je povijest pisana od Artakserksa… ali se nije smatrala sličnom po autoritetu s knjigama naših praotaca, jer od tog vremena nije postojao redoslijed proroka.” (Protiv Apiona, 1,8) Nebiblijski spisi postali su poznati pod imenom “apokrifi”. Osvrnut ćemo se na njih, ali prvo trebamo istražiti nastanak Novog zavjeta.
Nastanak Novog zavjeta
Biblija prvih kršćana bila je židovska Biblija ili ono što poznajemo pod imenom Stari zavjet. Drugi izvori autoriteta u tim prvim danima Crkve bili su apostoli i Isusova kazivanja. Apostoli su smatrani autoritetima djelomice zato što su poznavali Isusa i bili svjedoci Njegova uskrsnuća (Dj 1,22), a djelomice zato što ih je Sveti Duh vodio na osobit način. (1 Kor 15,4-9) Osim toga, upravo prije nego što će se vratiti na Nebo, Isus im je predao svoju vlast uz nalog da uče sve kako im je On zapovjedio. (Mt 28,18-20) Isus nije napisao nijednu knjigu. Budući da su Njegovi sljedbenici smatrali Njegove riječi posebnima, drugi su ih učitelji i propovjednici usmeno prenosili. A onda, samo nekoliko desetljeća nakon Isusove smrti, Sveti Duh je naveo Marka, Mateja, Luku i Ivana da prikupe Njegova kazivanja, zajedno s izvještajima o Njegovim djelima (posebice o Njegovoj smrti i uskrsnuću) i od njih načine novu vrstu literature koja će postati poznata kao Evanđelja — doslovce “Radosna vijest”. (Luka vrlo iscrpno opisuje kako je prikupio gradu za Evanđelje koje nosi njegovo ime; vidi Lk 1,1-4).
S vremenom je prva Crkva počela smatrati savjete apostola osobito važnima u određivanju različitih problema. Neki od tih savjeta našli su se u pismima. Pavao nije sumnjao da su njegova pisma autoritet. Pisao je “u ime našega Gospodina Isusa Krista”. (2 Sol 3,6; vidi i r. 14) I Petar je prepoznao božanski autoritet u Pavlovim pismima, pa ih je čak izjednačio sa Starim zavjetom. “Pavao je”, pisao je Petar, “prema danoj mu premudrosti pisao. On to čini i u svim poslanicama u kojima govori o ovome. U tim poslanicama ima teško razumljivih mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću — kao i ostala Pisma — na svoju vlastitu propast.” (2 Pt 3,15.16) Poznato nam je da je neka od Pavlovih pisama trebalo čitati u drugim crkvama, (Vidi Kol 4,16) a to je vjerojatno bio slučaj i s pismima drugih apostola. S vremenom su prikupljena i apostolska pisma jednako kao i Evanđelja. Prva poznata zbirka je ona krivovjerca Marciona (oko 140.—150. godine). No Marcion je imao teološko učenje koje se sukobljavalo s učenjem Isusa i apostola. Zbog toga su drugi načinili zbirke kako bi ta učenja bolje prikazali. Jedna takva zbirka, Muratorijev kanon (oko 170. godine), nabraja sve knjige Novog zavjeta osim Poslanice Hebrejima, Jakovljeve i 1. i 2. Petrove. No Muratorijev kanon je uključivao i neke knjige kojih nema u današnjim Biblijama.
U sljedećih dvjestotinjak godina načinjeni su različiti drugi kanoni Novog zavjeta. Postupno je došlo do jedinstvenog mišljenja zasnovanog na bliskosti različitih pisaca s Isusom i apostolima. Tako je nastavak apostolskog autoriteta (Vidi Mt 28,20) postao glavna odrednica za sadržaj Novog zavjeta. Atanazije, aleksandrijski biskup, načinio je popis svih dvadeset sedam knjiga našeg Novog zavjeta. Krajem četvrtog stoljeća kršćanska Crkva je prihvatila taj kanon i sve grane kršćanske Crkve — pravoslavna, rimokatolička i protestantska — još uvijek ga smatraju Novim zavjetom. Slaganje oko Novog zavjeta nije značilo da je takvo slaganje postojalo i oko Starog zavjeta.
što reći o apokrifima?
Najveća razlika između rimokatoličkih i protestantskih Biblija jest što rimokatolički kanon Starog zavjeta čini četrdeset šest, umjesto trideset devet knjiga. Odakle se, pomislit ćete, pojavilo tih sedam dodatnih knjiga? Dio odgovora je da se nalaze u grčkom prijevodu židovske Biblije poznatom kao Septuaginta. Taj prijevod Starog zavjeta načinjen je prije početka kršćanske ere i njime su se obilno služili pisci Novog zavjeta.
Zašto onda protestanti ne prihvaćaju “apokrifne” knjige? Glavni razlog tomu je što ih Židovi nisu nikad prihvatili. Zapravo, nema dokaza da su apokrifne knjige bile dio Septuaginte kao židovske knjige. Svi danas postojeći primjerci Septuaginte kršćanskog su, a ne židovskog podrijetla. Najraniji potječe iz 350. godine — oko petsto godina nakon što je Septuaginta dovršena.
Osim toga, Židovi koji su se služili Septuagintom, kao Filon Aleksandrijski (oko 20. g. pr. Kr. do 50. g. poslije Kr.), ne citiraju iz apokrifnih knjiga, premda to čine iz kanonskih. Tako i pisci Novog zavjeta citiraju iz devetnaest od dvadeset dviju knjiga židovske Biblije, ali niti jednom iz apokrifnih knjiga. Te knjige ni Židovi ni apostolska Crkva nisu smatrali autoritativnima.
Tijekom prvih petsto godina kršćanske ere apokrifne knjige su se sve više upotrebljavale u Zapadnoj crkvi. Ni u tom slučaju nisu smatrane kanonskim na isti način kao knjige u židovskoj Bibliji. Smatrane su manje autoritativnima od ostalog kanona. Problem se zaoštrio tijekom protestantske reformacije u šesnaestom stoljeću. Reformatori su izvadili apokrifne knjige iz Starog zavjeta i stavili ih između dvaju Zavjeta. Time su ukazali na njihov nekanonski položaj. I tako, premda su se apokrifi uglavnom pojavljivali u protestantskim Biblijama sve do sredine devetnaestog stoljeća, protestanti ih nisu smatrali Svetim pismom.
Postupak protestanata potaknuo je Rimokatoličku crkvu na djelovanje. Uostalom, neka apokrifna učenja što su ih reformatori odbacili (kao nauk o čistilištu), nisu se mogla dokazati ni iz židovske Biblije ni iz Novog zavjeta. Da bi zaštitili takva učenja, u travnju 1546. godine, na Četvrtom zasjedanju koncila u Tridentu apokrifnim je knjigama dana kanonska vrijednost i one su izjednačene s ostalim knjigama Svetog pisma. Da bi dekret bio djelotvoran, koncil je dodao:
Ako netko ne prihvati kao svete i kanonske gore navedene knjige u cjelini i u svim dijelovima, kako je uobičajeno da se čita u Katoličkoj crkvi i kako se nalaze u starom latinskom izdanju Vulgate… neka bude proklet. (Canons and Decrees ofthe Council ofTrent, prijevod H. J. Schroeder (Rockford, III., Tan Books, 1978.), str. 18).
Naše prihvaćanje kanona Svetog pisma počiva donekle na vjeri, upravo kao i naše vjerovanje u stvaranje, utjelovljenje i uskrsnuće. No ta vjera nije neutemeljena. Ona čvrsto vjeruje da se Bog, kojemu je toliko stalo do Njegova naroda da je nadahnuo proroke, isto toliko pobrinuo da za njega sačuva one svete tekstove koji sadrže informacije potrebne za spasenje. Čini se da je gledište što ga je zauzela prva kršćanska Crkva najsigurnije. Oni su prihvatili samo one starozavjetne knjige koje su Židovi i apostoli smatrali božanski nadahnutima. I oni su kao Novi zavjet prihvatili samo one knjige koje su bile tijesno vezane uz apostolski autoritet i nisu proturječile Starom zavjetu. Ukratko, možemo biti zahvalni Bogu što se pobrinuo sačuvati najvaČnije dokumente u povijesti ljudskog roda.
George R. Knight
(preuzeto iz časopisa Znaci vremena, 2/2001, Zagreb)