“Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana.” (Hošea 14,6)
Od skoro bezbrojnih pouka kojima nas uče različiti procesi rasta, neke od najdragocjenijih su iznesene u Spasiteljevoj kratkoj priči o sjemenu koje raste…
Sjeme ima u sebi moć klijanja, moć koju mu je sâm Bog usadio; ipak, prepušteno samo sebi ne bi moglo niknuti. Čovjek treba odigrati svoju ulogu u poticanju rasta zrna, ali postoji i granica preko koje ne može ništa postići. On se mora osloniti na Onoga koji je žetvu i sijanje povezao divnim sponama svoje svemoćne sile.
U sjemenu je život, u zemlji je sila; ako beskrajna sila ne djeluje danju i noću, sjeme neće donijeti nikakav rod. Pljuskovi kiše moraju osvježiti žedna polja; Sunce mora dati toplinu; energija mora stići do zakopanog sjemena. Život koji je Stvoritelj usadio, samo On može i probuditi. Svako sjeme raste i svaka biljka se razvija Božjom silom…
Klijanje sjemena predstavlja početak duhovnog života, a razvijanje biljke je slika razvitka karaktera. Nema života bez rasta. Biljka mora rasti, ili će umrijeti. Kao što je njezin rast tih i neprimjetan, ali stalan, tako je i s razvojem karaktera. Na svakom stupnju razvitka naš život može biti savršen; ako se Božja namjera s nama ispuni, stalno napredovanje postat će vidljivo.
Biljka raste primajući ono što joj je Bog pripremio za održanje života. Tako se duhovni rast odvija uz saradnju s božanskim oruđima. Kao što biljka pušta svoj korijen u zemlju, tako se i mi trebamo ukorijeniti u Kristu. Kao što biljka prima svjetlo Sunca, rosu i kišu, tako i mi moramo primati Svetoga Duha. Ako se naše srce oslanja na Isusa Krista, On će nam doći “poput dažda jesenskog … što natapa zemlju” (Hošea 6,3). Kao Sunce pravednosti, On će se podići iznad nas “sa zdravljem u zrakama” (Malahija 4,2). Mi ćemo “kao ljiljan cvasti”, “rađati kao žito i cvjetati kao
vinova loza” (Hošea 14,6.7). (Odgoj, str. 93—95)