Krist je razapet radi nas

“Kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, tu razapeše njega i zločince: jednoga s desne, a drugoga s lijeve strane.” (Luka 23,33)
Zbog prekršaja Božjeg zakona, Adam i Eva morali su otići iz Edena. Krist, naša Zamjena, trebao je patiti izvan Jeruzalema. On je umro izvan gradskih vrata, na mjestu na kojem su pogubljivali zločince i ubojice. Sljedeće riječi imaju duboko značenje: “Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet.” (Galaćanima 3,13) (Isusov život, str. 615) Na Krista kao našu Zamjenu i jamstvo položeno je bezakonje svih nas. On se ubrojio u prijestupnike da bi nas otkupio od osude Zakona! Krivnja svakog Adamovog potomka opterećivala je Njegovo srce. Božji gnjev prema grijehu, strašni izraz Njegova nezadovoljstva zbog nepravde, ispunjavali su užasom dušu Njegova Sina. Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Ali sad, sa strašnim teretom krivnje koji je nosio, nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom trenutku najveće patnje probolo je Njegovo srce takvom boli koju čovjek nikada ne može u cijelosti razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove. Žestokim je kušnjama Sotona navaljivao na Isusovo srce. Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada Mu nije pokazivala da će izići iz groba kao pobjednik niti govorila o tome da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu. Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno. Krist je osjećao patnju koju će osjećati grešnik kad se milost ne bude više zauzimala za grešni ljudski rod. Osjećaj grijeha koji je privukao Očev gnjev na Njega kao na čovjekovu zamjenu, zagorčao je čašu koju je pio i slomio srce Božjeg Sina. (Isusov život, str. 625) Usred užasnog mraka, prividno napušten od Boga, Krist je ispio do dna čašu ljudskog jada. U tim užasnim trenucima oslanjao se na dokaze o Očevom prihvaćanju koji su Mu do tada dani. Poznavao je karakter svoga Oca; razumio je Njegovu pravdu, Njegovu milost i Njegovu veliku ljubav. Vjerom se oslanjao na Onoga koga je uvijek s radošću slušao. A kad se u potpunoj pokornosti predao Bogu, povukao se osjećaj gubitka Očeve naklonosti. Krist je vjerom izvojevao pobjedu. (Isusov život, str. 627)