„… odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena!“ (Hebrejima 12,1)
U ovom je tekstu uporabljena javna utrka, vrlo poznata u Pavlovo vrijeme, kao ilustracija kršćanskog života. Sudionici utrke podvrgavali su se bolnom procesu treninga, pristajući na najstrože samoodricanje da bi njihova tjelesna snaga bila na vrhuncu, pa su onda tu snagu izlagali najvećim naporima kako bi dobili čast da ponesu raspadljivi vijenac. Neki se nikada nisu uspijevali oporaviti od napora. Kao posljedica strašnog naprezanja, trkači su ponekad padali pokraj staze krvareći iz usta i nosa. Drugi su se rastajali sa životom čvrsto držeći jadni vijenac koji ih je tako mnogo stajao.
Pavao uspoređuje Kristove sljedbenike s natjecateljima u toj utrci i kaže: „Oni [to čine] da dobiju raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi!“ Ovdje Pavao naglašava oštru suprotnost između jednoga i drugoga da bi izložio sramoti slabašne napore takozvanih kršćana koji se bore za svoje sebične probitke umjesto da se svojim samoodricanjem i strogim navikama umjerenosti dovedu u položaj da mogu postići uspjeh i pobijediti svoje slabosti. Svi koji su se prijavili na listu natjecatelja u ovim utrkama bili su veseli i uzbuđeni zbog nade u nagradu ako postignu uspjeh. Na isti način nagrada je uzdignuta i pred kršćanima, nagrada za vjernost do kraja utrke. Ako dobiju nagradu, njihova buduća sreća bit će osigurana; pobjednicima je namijenjena vječna slava. …
U utrkama je počasni vijenac stavljan na vidljivo mjesto pred natjecatelje kako bi, ako makar i za trenutak budu u kušnji da umanje svoje napore, njihove oči mogle vidjeti nagradu i tako biti nadahnuti na novu revnost. Tako je i nebeski cilj izložen pogledu kršćana kako bi mogao utjecati na njih i nadahnuti ih novom gorljivošću i snagom. …
Svi trče, ali samo jedan dobiva vijenac. … Nije tako u kršćanskoj utrci. Nitko ozbiljan i ustrajan neće doživjeti neuspjeh. Utrka nije samo za brze, kao što ni bitka nije samo za jake. Najslabiji svetac, kao i najjači, može dobiti krunu neumrle slave ako bude ozbiljan i ne bude se ustručavao ni od kakvog odricanja ili gubitka radi Krista. (Review and Herald, 18. listopada 1881.)