Ljudsko hvalisanje

“Još je Filistejac rekao: ‘Ja sam danas izazvao Izraelove bojne redove. Dajte mi čovjeka da se ogledamo u dvoboju!’” (1. Samuelova 17,10)
“Kad je Izrael objavio rat protiv Filistejaca, tri Jišajeva sina pridružila su se vojsci pod zapovjedništvom Šaula, ali David je ostao kod kuće. Međutim, nakon nekog vremena on im je otišao u posjet u Šaulov tabor. Prema očevoj zapovijedi trebao je prenijeti poruku i dar svojoj starijoj braći i saznati jesu li zdrava i na sigurnom. … Dok se David približavao vojsci, čuo je zvuk meteža kao da bitka treba početi svakog trenutka. … Dok je s njima razgovarao, izišao je Golijat, filistejski ratni junak, i uvredljivim riječima prkosio Izraelcima izazivajući ih da nađu čovjeka iz svojih redova koji bi se s njim suočio u pojedinačnoj borbi. … Izraelska je vojska tijekom četrdeset dana drhtala pred ponositim izazovima ovog filistejskog diva. Njihova su srca zamrla dok su promatrali njegovo golemo tijelo, visoko šest lakata i jedan pedalj. Na glavi je imao kacigu od mjedi, bio je obučen u ljuskav oklop težak pet tisuća mjedenih šekela, a na nogama je imao mjedene nogavice. Oklop je bio načinjen od mjedenih ljusaka koje su se međusobno preklapale, poput ribljih ljusaka, i bile su tako dobro povezane da sulica ili strijela nisu mogle probiti oklop. Div je i na leđima nosio golemu sulicu od mjedi. ‘Kopljača njegovog koplja bila je kao tkalačko vratilo, a šiljak koplja težak šest stotina željeznih šekela. Pred njim je stupao štitonoša.’” (Patrijarsi i proroci, str. 543,544) “Izrael nije izazivao Golijata, ali se on oholo dizao protiv Boga i Njegovog naroda. Izazivanje, hvalisanje i ogovaranje mora doći od protivnika istine koji se ponašaju slično Golijatu. Ali ništa od takvog duha ne treba se vidjeti u onima koje Bog šalje da objave posljednju vijest opomene osuđenom svijetu. Golijat se uzdao u svoju bojnu opremu. Zastrašio je izraelsku vojsku svojim prkosnim, divljim hvalisanjem, dok je nametljivo pokazivao svoju bojnu opremu koja je bila njegova snaga.” (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 193)