Kršćansko razmišljanje ili meditacija zasniva se na značajnoj psihološkoj činjenici duhovnog života. Gledanjem se mijenjamo. Krist je Zaručnik, Crkva je zaručnica. Zato što ste privučeni Kristu promijenili ste ime i nazivate se kršćaninom. Sada ste i spremni preuzeti sve prednosti i odgovornosti što ih podrazumijeva jedan brak. Nije dovoljno to što ste samo promijenili ime. Sada ulazite u prvu presudnu godinu bračnog prilagođavanja. Promjene tek počinju. I dok vaša vjera i ljubav prema Zaručniku rastu, postajat ćete sve sličniji Njemu.
Važno je ne poistovjećivati bračnu zajednicu sa svadbenom svečanošću. Ovo drugo predstavlja samo početak prvog. Kod vjenčanja nema nekih velikih promjena, osim u imenu. Vjenčanje samo pokazuje da između dvoje ljudi postoji ljubav. Nakon pedeset godina dobrog braka svaki bračni drug reći će vam koliko je ta ljubav narasla. U braku je potrebno mnogo pažnje i truda da bi se sagradio most potpunog povjerenja i odanosti. Osnova svakog značajnijeg odnosa — uspravnog i vodoravnog jest međusobno povjerenje.
Bog želi da budete sigurni ne samo u Njegovu, već i u svoju odanost. A tu sigurnost neće vam pružiti neko čudo, neki znak ili neka naročita objava. Ta sigurnost stječe se samo vjerom. Možete li ikada biti sigurni da vam bračni drug neće biti nevjeran? Sigurno znate odgovor. Samo kad imate savršeno povjerenje jedno u drugo, samo tada možete biti sigurni.
Stoga je najveći dio zajedništva između Boga i čovjeka zasnovan na vjeri. Ne potpuno, ali najveći. “A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu”. (Hebrejima 11,6) Što je vjera?
Vjera je osobno određenje. Ima vjere i vjere. Postoji nekoliko stupnjeva vjere. U Poslanici Hebrejima u 11. poglavlju predstavljena je galerija poznatih heroja vjere. U galeriji poznatih nogometaša naći ćete zapise o velikanima nogometa. Nisu svi koji igraju nogomet spomenuti u galeriji slavnih, već samo najbolji. A prije nego što pomislite kako imate dovoljno vjere, pozivam vas da uzmete biblijske junake iz galerije poznatih po vjeri i proučite kako ih je Bog vodio.
Jedna od opasnosti koja prijeti novoobraćenim kršćanima jest prevelika sigurnost. “Koji misli da stoji neka se čuva da ne padne” (1. Korinćanima 10,12). Bogu nije potrebno da vas kuša kako bi vidio koliko imate vjere. On to već zna i zna da vam je potrebno još mnogo, mnogo više. Problem je u tome što sami još ne shvaćate koliko je krhka vaša sadašnja vjera. Zato Bog ima plan. “Ljubazni, ne čudite se vrućini koja vam se događa za kušanje vaše, kao da vam se što novo događa; nego se radujte što stradate s Kristom, da biste i kad se javi slava njegova, imali radost i veselje.” (1. Petrova 4,12.13) Sad vas upozoravam na to vrijeme kako onda ne biste zaključili da vas je Bog napustio. Imat ćete vatrene probe.
Sumnjalice kažu: “Da postoji Bog pun ljubavi, sigurno bi se brinuo za svoje.” Bog se zaista brine za svoje. Ali na svoj način i za naše najveće dobro. Kad bismo od početka mogli sagledati kraj, sigurno ne bismo izabrali neki drugi način. Razmišljajmo, primjerice, o Josipovim doživljajima. Je li se Bog sve vrijeme brinuo o njemu — i onda kada su ga braća prodala u ropstvo? Gdje je bio Bog kad je karavana deva, u kojoj je bio i Josip, prolazila pokraj šatora njegovog oca na putu prema Egiptu? Je li Josip imao vjeru u Boga? Naravno da jest. On nije mahao uzdignutom šakom prema Bogu. Nije krivio Boga za svoju sudbinu. Ali nije mu bilo lako. To ne smijemo zaboraviti.
Josip je imao vjere. Ali je nije imao dovoljno. Kao što sam rekao, postoji vjera i vjera nad vjerom. Postoji vjera koja, kad vam sve pođe nizbrdo, može biti jedino što vam preostaje. Ne želim podcijeniti vjeru koju je Josip imao do trenutka zarobljeništva. Međutim, sigurno je da je otada Josip svu svoju pažnju usmjerio na Boga. Prije toga se Josipovo vjersko iskustvo miješalo s vjerom njegova oca. Sada je došao trenutak da Josip doživi svoje osobno iskustvo s Bogom.
Je li Josip u očevoj kući bio vjeran zbog očeve vjere? Josipova vjernost morala se okušati daleko od očeva utjecaja. Kako biste dobro upoznali sebe ako se ne nađete u prilikama za koje ne zna nitko osim Boga i vas? Bog nam pruža priliku da preispitamo svoje pobude. Dajemo li desetinu samo zato da bi nas crkva smatrala vjernima, ili to jednostavno proizlazi iz naše osobne vjernosti koju pokreće živa vjera u Spasitelja punog ljubavi? Bogu su već poznate naše pobude, ali bi trebale biti poznate i nama.
To je razlog zbog kojega je Bog morao odvojiti Josipa od zaštitničke sjenke očeve vjernosti. Josip se morao osamostaliti i proživio je teško vrijeme osamljenosti i odvojenosti od posvećujućeg utjecaja očevog doma u mnogobožačkoj sredini. To je ono što učvršćuje ili lomi čovjekovu vjeru. Josip je pao na koljena jer mu ništa drugo nije preostalo, i od tog trenutka položio je ispit vjere.
Međutim, progonstvo nije najteža proba. Nije vam potrebna najčvršća vjera kad sve pođe naopako. Najteži ispiti kršćanske vjernosti zbivaju se kad sve ide dobro. Pogledajte što se dogodilo Josipu. Stigla je nagrada za vjernost u novonastaloj situaciji i on je s položaja običnog roba dospio na mjesto upravitelja cjelokupnog gospodarovog imanja. To je bilo pošteno. Zaslužio je, nakon svega, i malo svijetlih trenutaka.
Vidite li što se sada moglo dogoditi? Kad god se čovjek nađe u boljim okolnostima od onih u kojima je bio, sklon je pomisliti kako mu Bog nije više toliko potreban kao prije. Ako vas Bog iz nekog zla izbavi brzo — ili prebrzo — što ćete pomisliti? Hoćete li Mu zahvaliti i nastaviti svojim putem? Shvaćate? Možda i ne. Nije lako sve jasno sagledati. Bog nastoji djelovati tako da ne možete nastaviti svojim putem. Više zapravo nemate svoj put. Vaši putovi tiču se Boga, a ne samo vas. Potrebno vam je, međutim, određeno vrijeme da biste upravu nad svojim životom predali Bogu. Obično se ponajprije trudite oko uklanjanja grijeha iz svog života. To je, svakako, uzvišen pothvat. Ali Bog je najprije zainteresiran da preuzme vodstvo, i to što prije. Nema tu nikakvog bitnog sukoba interesa. Ciljevi se podudaraju. Ostaje samo pitanje prvenstva.
Josip vjerojatno nije bio svjestan kolika je njegova vjera sve do slučaja s Potifarovom ženom. To je bila vrhunska kušnja. Do tog trenutka sve se odvijalo prilično dobro. Josipov mučni život u ropstvu nije bio ništa u usporedbi s ovim iskušenjem. Ako učini ono što ne treba, vjerojatno to neće saznati nitko osim Boga. Ako učini ono što treba, saznat će svi, i možda će izgubiti život. Isti stari problem: uspravni ili vodoravni odnos? Koji je važniji. Često navodimo Josipov slučaj kao primjer odupiranja kušnji. On se smatra primjerom “herkulske” snage volje. Ako je to mogao Josip, mogu i ja! Postavite sebi ovakvo pitanje: Je li to bila snaga njegove volje ili snaga predanja?
Nisam bio tamo i ne znam potpuno sigurno. Što biste, međutim, rekli ako bih vam rekao da Josipu uopće nije bilo teško odbiti Potifarovu ženu? Bog je obećao da će nas sačuvati od iskušenja koje ne možemo podnijeti. Vjerujem da je dotad Josipov uspravni odnos s Bogom bio tako čvrst da su svi vodoravni odnosi za njega bili drugorazredni. On nije morao zastati i moliti se za snagu. Izgleda kao da je Potifarova žena pokušala iskušati Boga. To nije bila proba Josipove pravednosti, jer je njegova pravednost bila Kristova pravednost; bila je to proba Josipove vjernosti. Josip je svoju volju i svoju sposobnost donošenja odluka pokorio Bogu. On nije imao samo površnu zajednicu s Bogom. Potifarova žena nije iskušavala Josipovu pravednost — već Božju. A Bogu nije bilo teško reći “NE”.
Vjerujem da je Bog znatno ranije izbavio Josipa iz ovog iskušenja. Proba je došla samo da bi Josipu otkrila jačinu njegove vjere. Smatram, nadalje, da je Josip laka srca pošao u zatvor radujući se zbog svoje vjere u Boga. To je ono što zbunjuje mnoge nekršćane. Kršćanin može pjevajući poći na lomaču. To izgleda besmisleno. Kako netko, ako nije bolesnog uma, može pjevati u jednom takvom trenutku? Bog dopušta da se iskušamo u razmjeru sa snagom svoje vjere da bismo se osjećali dobro. I ako Bog čini da se osjećate dobro, ništa što čovjek čini neće vas odvratiti i natjerati da se osjećate loše! “Josipova je stvarna narav svijetlila čak i u mraku tamnice. On se čvrsto držao svoje vjere i strpljenja, i premda mu je surovo uzvraćeno za godine vjerne službe, njega to ipak nije razočaralo, niti je izgubio vjeru.” (Ellen G. White, Patrijatsi i proroci, str. 174)
Bog je dakle otkrio Josipu da je njegov odnos s Bogom jači od bilo kog drugog odnosa u bilo koje vrijeme. Uzgred, Josip se samo malo spominje u popisu velikana vjere. Njegovo ime je tek spomenuto, a o slučaju s Potifarovom ženom ne piše ništa. Kao što sam već rekao, to i nije bilo nešto jako značajno. Bar ne za Josipa.
Stoga ni vi ne preuveličavajte svoje grijehe. To je samo pitanje prvenstva. Učinite značajnim vaš osobni odnos s Isusom Kristom. Važna je vaša vjera, a ne vaša pravednost. Sigurno je da nemate nikakvu svoju pravednost, ali zato vjerujte u Njegovu pravednost. Vaša vjera na početku izgleda kao sjeme gorušice, ali ne treba takvom i ostati. Ona mora početi rasti u razgranato drvo. Na kraju morate dostići tu nepokolebljivu, postojanu i čvrstu vjeru.
đavao vas optužuje zbog grijeha da bi vas obeshrabrio, jer zna da vam je vjera slaba. Ponekad može upotrijebiti i nekog inače dobronamjernog vjernika da bi privukao vašu pozornost. “Znam”, reći će, “ne možeš biti kršćanin i slušati rock and roll.” I sada: Upss! Sve vrijeme mislili ste da ste kršćanin. Kako to može biti? U kršteničkom zavjetu nije stajalo ništa o rock-glazbi. Otkud ste mogli znati? Ili ste možda i znali, ali to niste smatrali važnim … još uvijek!
Ne uzbuđujte se. Bog se brine o razvojnom programu vaše vjere. Prepustite sve Njemu. Sveti Duh će vas osvjedočiti o vašim grijesima. Sotona optužuje, ali Sveti Duh osvjedočuje. Uviđate li razliku? Utjecaj prvog proizvodi uništavajući osjećaj krivice i samoprijezira. Utjecaj drugog pobuđuje pravo pokajanje koje vas vodi bliže Spasitelju koji oprašta.
Postoji više stupnjeva vjere. Primjerice, ne treba mnogo vjere kad Bog traži od nas da učinimo ono što već želimo. Možda će vas Sveti Duh osvjedočiti da biste trebali popraviti odnose s članovima svoje obitelji. Znate da biste trebali češće nazvati majku ili joj pisati. Vi to želite. Bog to želi. I sada je pravo vrijeme da se to učini. Međutim ispit vjere dolazi kad Bog traži da učinite ono što vi u bîti ne želite. Možda je primjer navike pušenja najbolja slika ovog stupnja vjere. (Izaberite sami svoju omiljenu grešnu naviku!) Znate da bi Bog želio da se odreknete te navike. Ali vi doista uživate u njoj. I što sada trebate učiniti? Trebate li još upornije pokušavati ostaviti pušenje? Već ste ranije nekoliko puta ostavljali pušenje. Hoće ovaj put biti drugačije? Ovaj put to nije ispit snage vaše volje, već vaše vjere.
Ovo nije samo jezična razlika. Snaga vjere nije usredotočena na cigaretu. Vaša stara snaga volje gledala je mnogo puta u prošlosti kako vaši napori propadaju jer ste bili preslabi. Ali sada je vaša pozornost usmjerena na Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Kad biste ranije bili u iskušenju da pušite, niste se molili u vezi s tim. U trenutku kad ste zaželjeli pušiti, već je bilo prekasno za molitvu. Ako ste i uspjeli uputiti kakvu kratku molitvu prije nego što ste se mašili cigarete, ta molitva je samo pokrenula neizbježne misli o pušenju.
Postoji i bolji način. To je poznato psihološko načelo: gledanjem se mijenjamo. Ako cigareta predstavlja centralni krug između tri koncentrične kružnice vašeg života, prirodno je da ćete odmah pomisliti na cigarete. Ali ako je sva vaša pozornost usmjerena samo na Isusa Krista, nećete poželjeti ni misliti o cigaretama!
Kako to u stvarnosti izgleda? Kako se primjenjuje? Kad vam vaš Gospodin kaže da bi vam želio podariti dar oslobađanja od duhana, zahvalite Mu. Tijekom tog presudnog razdoblja oslobađanja bit će neobično važno da Isus uvijek kraljuje na prijestolju vaših misli. To nije lako. Nema ničeg težeg u životu od odolijevanja Sotoninim nastojanjima da vam skrene misli s Isusa.
Ali isplatit će se. Vi preuzimate inicijativu. Niste više pasivni, već aktivni. Umjesto da jednostavno čekate da đavao izabere svoj trenutak i priliku kako bi vas iskušao u onome u čemu ste najslabiji, smanjujete opasnost od iznenadnog napada. Što više svakodnevno svoje misli usmjeravate na Isusa, to će vas manje đavao moći kušati da razmišljate o cigaretama. Čak ako vas i uhvati nespremne, ne morate se moliti o cigaretama. Samo se predajte Isusu. Čovjek ne može istodobno služiti Bogu i cigaretama.
Kad ovaj put ostavite pušenje, postat ćete svjesni i nekoliko prekrasnih prednosti. Prvo, oslobođeni ste na razini volje. Sad vaša želja da pušite nije tako jaka kao želja da ne pušite. To znači da nećete popustiti sve dok se Isus nalazi na prijestolju vašeg srca. Drugo, vaša vjera počela je jačati i rasti. Sad vam je poznato tko je zaslužan za vaše oslobođenje, i zaključit ćete da za Isusa nema ničeg teškog, jer vas je tako lako mogao osloboditi od omiljenog grijeha.
Ali nemojte biti previše samopouzdani. Vaša vjera i pokornost Bogu nisu još okušani na najdubljoj razini. “Vjerom je Abram, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje, kojemu bijaše upravljena riječ: ‘Po Izaku ćeš imati potomstvo.’ Mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati. Zato ga dobi sa slikovitim značenjem. (Hebrejima 11,17-19)
Sigurno ne mislite da je Abraham slučajno bio vjeran. Ili da je imao toliko veliku vjeru da nije postavljao nikakva pitanja u vezi s božanskim zahtjevom da žrtvuje svog sina! Abraham je znao za Božje pravilo o ubojstvu. Takav zahtjev nije bio nimalo jasan starom čovjeku. A možda je baš u tome bît. Bezuvjetna vjera najdublja je razina vjernosti. Abrahamov uspravni odnos s nebeskim Ocem bio je takav da je bio siguran da mu je Bog progovorio. U tome je bît, zar ne? Je li bio stopostotno siguran da je to bio Božji zahtjev ili ne?
Samo kad Bog zna da je naša vjera dovoljno jaka, On će je okušati i ta kušnja donijet će vam novu sigurnost. Kad je Abraham uzmahnuo nožem nad Izakom, u njegovom umu nije bilo nimalo sumnje i kolebanja. Bog ga je vodio, u potpunosti ga je vodio, i Bog se nije stidio nazvati se Abrahamovim Bogom! Zapravo, Bog je Abrahama nazvao svojim prijateljem.
Dick Jewett