Marko i Dima

9. 12. 2017.

“Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve.” (1. Ivanova 2,15)
“Među Pavlovim pomagačima u Rimu bili su mnogi njegovi nekadašnji pratioci i suradnici. S njim je bio Luka, ‘ljubljeni liječnik’. … I Demas i Marko bili su s njim. … Od onih prvih godina kad je prigrlio vjeru, Markovo se kršćansko iskustvo produbilo. Ozbiljnijim proučavanjem Kristova života i smrti stekao je jasnije viđenje Spasiteljeve zadaće, teškoća i sukoba koji su je pratili. Čitajući u ožiljcima na Kristovim rukama i nogama znakove Njegove službe za ljudski rod, i dubinu do koje je išlo Njegovo samoodricanje da bi spasio izgubljene i one koji propadaju, Marko je odlučio slijediti Učitelja na putu samopožrtvovnosti. Sada, dok je dijelio sudbinu sužnja Pavla, razumio je bolje nego ikad prije da je beskonačno velik dobitak zadobiti Krista, a beskonačno velik gubitak zadobiti svijet i izgubiti dušu za koju je prolivena Kristova otkupiteljska krv. Unatoč ozbiljnim kušnjama i teškoćama, Marko je ostao čvrst, mudar i voljeni apostolov pomagač. Dema, koji je neko vrijeme bio čvrst, poslije je okrenuo leđa Kristovom djelu. Govoreći o tome, Pavao je pisao: ‘Jer me Dema ostavio iz ljubavi prema ovome svijetu.’ (2. Timoteju 4,10) Dema je za svjetovni dobitak dao sve što je bilo uzvišeno i plemenito. Kako je to bilo kratkovidno! Imajući samo svjetovno bogatstvo ili čast, Dema je ipak bio siromašan bez obzira na to čime se mogao ponositi; dok je Marko, time što je odlučio stradati radi Krista, imao vječno blago i bio na Nebu smatran baštinikom Božjim i subaštinikom s Njegovim Sinom.” (Djela apostolska, str. 285,286) “Kada bismo dopustili svojim mislima da se više bave Kristom i nebeskim svijetom, dobili bismo snažan poticaj i pomoć u bitkama koje vodimo za Gospodina. Oholost i ljubav prema svijetu izgubit će snagu ako budemo razmišljali o slavi onog boljeg svijeta koji će uskoro postati naš dom. Pokraj Kristove ljepote sve privlačnosti ovoga svijeta izgledaju bezvrijedne.” (The Sanctified Life, str. 91)