Moramo se uvijek oslanjati na Boga

“Vjerom [Mojsije] ostavi Egipat, ne bojeći se kraljeve srdžbe. Ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga.” (Hebrejima 11,27)
Kao Božje dijete, Mojsije je bio izabran za posebno djelo. Budući da ga je posvojila faraonova kći, uživao je visoke počasti na egipatskom dvoru. Kao faraonovog unuka, svi su ga silno uzdizali i veličali. Na njega se gledalo kao na nasljednika prijestolja. Mojsije je bio izuzetno inteligentan i Bog ga je u svojoj promisli postavio tamo gdje je mogao steći znanje i sposobnosti za veliko djelo. Kao budući vojskovođa, prošao je temeljnu poduku. Bio je uspješan u sukobu s neprijateljima, a u povratku iz bitaka čitava vojska mu je klicala i pjevala hvalospjeve. Usprkos tome, Mojsije nije gubio iz vida činjenicu da će njegovom rukom Bog izbaviti sinove Izraelove. Ali budući da je bio obrazovan među Egipćanima, on je u faraonovoj službi stekao određene crte koje su ga onesposobile za veličanstveno djelo koje je trebao obaviti. Ta slabost se pokazala prilikom jednog njegovog posjeta svojoj braći. Mojsije “spazi kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca” (Izlazak 2,11). Preuzevši stvar u svoje ruke, Mojsije krišom “ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak” (Izlazak 2,12). … Da bi ga pripremio za djelo na koje je bio pozvan, Bog ga je odvojio od njegovog prijašnjeg okruženja. Trebao je stupiti u drugačiju školu — školu Providnosti. Kakva je to bila promjena u Mojsijevom načinu života i poslu! … Gledajući na njegovo iskustvo s ljudskog stajališta, moglo bi se pomisliti da je Mojsije doživio strahovit neuspjeh. Umjesto da tom školovanom vojskovođi, koji se smatrao potpuno spremnim za djelo na koje je pozvan, dopusti da krene naprijed i ostvari ono što je bilo prorečeno, Gospodin ga je poslao u planine da stekne obrazovanje koje će ga osposobiti za izraelskog vojskovođu. … Bog je namjeravao da Mojsije ostane sam, da se razvija pod Njegovom snažnom rukom kako bi naučio moliti i vjerovati. … Svatko treba imati osobno iskustvo u tome. Mi uvijek trebamo učiti ono što Providnost planira za nas. … Ako uvijek očekujemo da nam drugi pomažu i da nas podupiru, ako ovisimo o ograničenoj ljudskoj pomoći, nikad nećemo upoznati svoju snagu. To ćemo moći jedino kad ostanemo sami, s Bogom kao svojim pomagačem. Kada stojimo sami, korijen naše vjere prianja za jedini siguran oslonac — za beskrajnog Boga. (Manuscript 36, 1885.)