“Svi, koji stanuju na zemlji, jesu kao ništa prema njemu. On što hoće radi s vojskom nebeskom i sa stanovnicima zemaljskim. Nema nikoga, da bi mu smio ruku ustaviti i upitati ga: ‘Što radiš?’” (Daniel 4,35 — Šarić)
“Posljednji san koji je Bog dao Nabukodonozoru i kraljevo iskustvo u vezi s njim sadrže pouke od presudnog značenja za sve one koji rade u Božjem djelu. Kralja je mučio san koji je očito pretkazivao neku nevolju i koji nitko od njegovih mudraca nije uspio protumačiti. Vjerni Daniel stao je pred kralja, ali ne da bi mu uputio laskave riječi niti da bi pogrešnim tumačenjem sna pribavio kraljevu naklonost. Na njemu je počivala svečana dužnost da babilonskom kralju kaže istinu. … Nabukodonozor nije obratio pozornost na poruku s Neba. Godinu dana nakon što je primio opomenu, hodajući palačom, rekao je u sebi: ‘Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih?’ Nebeski Bog pročitao je kraljevo srce i čuo riječi hvale koje je šapatom uputio sebi. … ‘Kad s neba dođe glas … Kraljevstvo ti se oduzelo; bit ćeš izgnan iz društva ljudi, sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, i sedam će vremena proći nad tobom dok ne spoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim, i da ga on daje kome hoće. I smjesta se riječ izvrši na Nabukodonozoru.’” (Review and Herald, 8. rujna 1896.) “Sedam godina Nabukodonozor je služio kao čudo svim svojim podanicima; sedam godina bio je ponižavan pred očima cijeloga svijeta. A onda mu se vratio razum i on se ponizio obrativši se Bogu nebeskom, i priznao da je Božja ruka upravljala njegovim kažnjavanjem. U javnom proglasu priznao je svoju krivnju i da ga je samo velika Božja milost vratila na položaj. … Božja namjera da najveća svjetska kraljevstva trebaju Njemu odati slavu, sad se ispunila. Ovaj javni proglas u kojemu je Nabukodonozor priznao Božju milost, dobrotu i vlast, bio je posljednje djelo u njegovom životu koje je sveta povijest zabilježila.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 331)