Nada za bjegunca

“I usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze.” (Postanak 28,12)
“Jakovu je prijetila smrt zbog Ezavova gnjeva te je otišao iz očeva doma kao bjegunac, ali je sa sobom ponio očev blagoslov. Izak mu je ponovio zavjetno obećanje i zapovjedio da kao nasljednik ženu potraži u majčinoj obitelji u Mezopotamiji. Jakov je pošao na put s dubokim nemirom u srcu. Sa samo nekoliko stvari u rukama on je morao putovati tisućama kilometara područjem u kojem su živjela divlja, skitnička plemena. Zbog grižnje savjesti i plahosti on je nastojao izbjegavati ljude da ga njegov gnjevni brat ne bi našao. Strahovao je da je zauvijek izgubio blagoslov koji mu je Bog namjeravao dati, a Sotona je bio pokraj njega da ga pritišće kušnjama. … Tama očaja pritiskala je njegovu dušu i on se jedva usudio moliti. Bio je tako usamljen da je kao nikada prije osjećao potrebu za Božjom zaštitom. S plačem i dubokom poniznošću priznao je svoj grijeh i usrdno molio za dokaz da nije u cijelosti odbačen. … Ali Bog nije napustio Jakova. Njegova je milost još uvijek bila nad Njegovim grešnim, nepovjerljivim slugom. Gospodin je milosrdno otkrio upravo ono što je Jakov trebao — Spasitelja. … Iscrpljen od putovanja, lutalica je legao na zemlju, s kamenom umjesto jastuka. Dok je spavao, ugledao je ljestve, svijetle i blještave, čije je podnožje bilo na zemlji, a vrh je sezao do neba. Po ljestvama su se penjali i silazili anđeli, iznad njih je stajao Gospodin slave. … U dubokoj tišini noći Jakov se probudio iz sna. Nestao je blještavi prizor njegova viđenja. Pred njegovim su očima bili samo nejasni obrisi usamljenih brda, a iznad njih nebo osvijetljeno zvijezdama. Ali on je imao svečan osjećaj da je Bog bio s njim. Nevidljiva je prisutnost ispunila njegovu samoću. ‘Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.’” (Patrijarsi i proroci, str. 147—149)