Napokon obraćen

“Upita ga treći put: ‘Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?’” (Ivan 21,17)
“Ovo pitanje koje ispituje srce bilo je potrebno u Petrovom slučaju, a potrebno je i nama. Djelo obnove nikada ne može biti temeljito ako se ne dosegne korijen zla. Uvijek iznova njegove izdanke treba sjeći kako korijen gorčine ne bi uzrastao i uprljao mnoge; mora biti doegnuta sama dubina skrivenog zla. … Kada je Krist i po treći put upitao Petra: ‘Ljubiš li me?’, kušnja je doprla u središte duše. Osuđujući samog sebe, Petar je pao na Stijenu govoreći: ‘Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.’ Svaka duša koja je osramotila Boga i ražalostila Kristovo srce odricanjem od istine i pravde nalazi se pred ovakvim zadatkom. Ako iskušana duša izdrži mučni proces provjeravanja i njezino se ‘ja’ ne osjeti povrijeđenim i uvrijeđenim ovom kušnjom, onda je ona doista umrla sebi i živi u Bogu. Neki smatraju da se duša, ako se spotakne i padne, nikada više neće moći vratiti na prijašnju razinu, ali slučaj pred nama tome se protivi. … Povjeravajući mu kao svojem upravitelju duše za koje je dao svoj život, Krist je dao Petru najsnažniji dokaz povjerenja u njegovu obnovu. Bio mu je dan nalog da ne hrani samo ovce, već i jaganjce — što je sveobuhvatniji i suptilniji posao u odnosu na onaj koji mu je dotad bio povjeren.” (The S.D.A. Bible Commentary, sv. 5, str. 1152) “Petar je sad bio dovoljno ponizan da shvati Kristove riječi i bez daljnjeg ispitivanja ovaj nekada tako nemirni, hvalisavi i samopouzdani učenik postao je smiren i skrušen. Sada je slijedio svojega Gospodina — Gospodina kojega se odrekao. Misao da se Krist nije odrekao njega, da ga nije odbacio, bila je za Petra svjetlo, utjeha i blagoslov. Osjećao je da može biti razapet po izboru, s glavom nadolje. … On, koji je tako blisko sudjelovao u Kristovoj patnji, sudjelovat će i u Njegovoj slavi kada sjedne ‘na prijestolje svoje slave’.” (Isto)