Naš božanski Otkupitelj

“On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom.” (Filipljanima 2,6)
Isus Krist “nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom”. Jer je samo božanstvo moglo izliječiti čovjeka od otrovnog ujeda zmije. Sam Bog u svojem jedinorođenom Sinu uzeo je ljudsku narav, i u slabosti ljudske naravi održao Božji karakter, opravdao Njegov sveti Zakon u svakoj točki i prihvatio presudu gnjeva i smrti umjesto sinova čovječjih. Kakva je to misao! Onaj koji je bio jedno s Ocem prije nego što je svijet bio načinjen, imao je toliko suosjećanja za svijet koji je bio izgubljen i uništen grijehom da je dao svoj život kao otkup za njega. Onaj koji je bio svjetlo Očeve slave, izravno obličje Njegove bîti, ponio je naše grijehe u svojem tijelu na drvo podnijevši kaznu za ljudski grijeh dok pravda nije bila potpuno zadovoljena. Kako je to divno otkupljenje! Tako veličanstveno da je Sin Božji umro okrutnom smrću na križu da bi nama donio život i besmrtnost vjerom u Njega. Ovaj divni problem — kako Bog može biti pravedan, a istodobno opravdati grešnike — nadilazi ljudsku spoznaju. Dok ga pokušavamo razumjeti, on se širi i produbljuje izvan granica naše spoznaje. Kada pogledamo očima vjere na križ na Golgoti, vidimo naše grijehe položene na žrtvu koja tamo visi, slabu i osramoćenu, i kada shvatimo činjenicu da je to Bog, vječni Otac, Knez mironosni — ne možemo a da ne uskliknemo: “Gledajte koliku nam je ljubav otac iskazao!” (1. Ivanova 3,1) Kad čovjek bude mogao izmjeriti uzvišeni karakter Jahve nad vojskama i razlučiti vječnog Boga od smrtnog čovječanstva, spoznat će koliko je bila velika žrtva Neba da bi dovelo čovjeka od mjesta na kojem je pao zbog neposlušnosti do toga da postane sastavni dio Božje obitelji. … Kristova božanska narav naša je sigurnost za vječni život. … On, koji je ponio grijehe svijeta, naš je jedini Posrednik za pomirenje sa svetim Bogom. (The Youth’s Instructor, 11. veljače 1897.)