Naš Spasitelj je bio kušan upravo onako kao i mi

“Ili u moje nek’ dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5)
Možete li zamisliti sebe na Kristovom mjestu u pustinji? Ne čuje se nikakav ljudski glas, ali ste zato okruženi demonima koji se lažno predstavljaju kao anđeli s Neba i iznose vam u najprivlačnijem svjetlu Sotonine lukave sumnje protiv Boga na isti način na koji ih je iznio našim praroditeljima. Vrlo lukavo i vješto on podriva vaše pouzdanje i vjeru u Boga. Čini da vaš um bude stalno napregnut ne bi li pronašao način da vas uvuče u polemiku, praveći se da čita misli koje još niste ni izgovorili, baš kao što je učinio s Evom. Od Krista nije uspio izvući nijednu riječ za koju bi se uhvatio. Dok je redao kušnje jednu za drugom, slušao je samo riječi: “Pisano je.” S Isusovih usana silazile su samo riječi koje su pod Njegovim nadahnućem zapisali sveti ljudi. Je li naš Gospodin tijekom sukoba u pustinji, dok se prividno nalazio pod vlašću Sotone i njegovih anđela, mogao u svojoj ljudskoj naravi podleći kušnjama? … Kao Bog On nije mogao biti kušan, ali kao čovjek jest — i to snažno — i mogao je podleći kušnjama. On je u svojoj ljudskoj naravi morao proći isti ispit koji su prošli Adam i Eva. Bila je to narav stvorenja i nije posjedovala čak ni anđeosku silu. Bila je u potpunosti ljudska, identična našoj. U takvim okolnostima On je stupio na tlo na kojem je Adam pao. Sada je bio u prilici da svlada kušnju u korist ljudskog roda i otkupi ono što je izgubljeno Adamovim sramotnim neuspjehom i padom — i to u našoj ljudskoj naravi. On je imao ljudsko tijelo i ljudski um. Bio je kost od naših kostiju, i tijelo od našeg tijela (vidi Postanak 2,23). … Bio je izložen razočaranju i kušanju u vlastitom domu, među svojom braćom. Na Zemlji nije bio, kao u nebeskim dvorovima, okružen čistim i ljubaznim bićima. Došao je na ovaj svijet da bi sačuvao čist, bezgrešan karakter i opovrgnuo Sotoninu laž da ljudi ne mogu držati Božji zakon. … Kao dionici božanske naravi mi možemo ostati čisti, sveti i neokaljani. Spajanjem tih dviju naravi Božanstvo nije svedeno na ljudsku razinu, niti je ljudsko uzdignuto na božansku razinu. Krist nije posjedovao isto grešno, iskvareno, palo nevjerovanje kakvo mi posjedujemo, jer u tom slučaju On ne bi mogao biti savršena žrtva. (Manuscript 94, 1893.; Manuscript Releases, sv. 6, 110—112)