Ne treba mu ukazati povjerenje

“Ali Šaul i narod poštedješe Agaga i najbolje ovce i najbolja goveda, ugojenu stoku i jaganjce, i sve što je bilo dobro. Na svemu tome ne htjedoše izvršiti herem.” (1. Samuelova 15,9)
“Od poraza Filistejaca kod Mikmasa Šaul je ratovao s Moabom, Amonom i Edomom, kao i s Amalečanima i Filistejcima, i kamo god je krenuo sa svojim naoružanjem, izvojevao je nove pobjede. Kad je primio nalog da pođe protiv Amaleka, odmah je proglasio rat. Njegovom se autoritetu pridružio i prorokov, a na poziv u rat izraelski su vojnici došli pod njegovu zastavu. Cilj ovog pothvata nije smio biti samouzdizanje. Izraelci nisu sebi trebali pripisati čast pobjede niti uzeti plijen svojih neprijatelja. Oni su trebali zaratiti samo kao čin poslušnosti Bogu, u cilju izvršenja Njegove kazne nad Amalečanima. Bog je namjeravao da svi narodi promatraju sudbinu tog naroda koji je prkosio Njegovoj vladavini i upamte da ih je uništio onaj isti narod kojeg su prezirali. … Ova je pobjeda nad Amalečanima bila najsjajnija pobjeda koju je Šaul ikada izvojevao, a poslužila je da ponovno zapali ponos u srcu, njegovu najveću opasnost. Božanska naredba prema kojoj su Božji neprijatelji bili prepušteni potpunom uništenju bila je samo djelomično ispunjena. Iz želje da uveća čast svojeg pobjedničkog povratka prisutnošću kraljevskog zatočenika, Šaul se usudio oponašati običaje naroda oko njega i poštedio Agaga, okrutnog i ratobornog amalečkog kralja. Narod je za sebe zadržao najljepšu stoku i tegleću marvu opravdavajući svoj grijeh činjenicom da su stoku sačuvali za prinošenje žrtava Gospodinu. Međutim, njihov je cilj bio da ih upotrijebe samo kao zamjenu da bi sačuvali svoju vlastitu stoku. Šaul je sada bio podvrgnut posljednjem ispitu. Njegovo drsko zanemarivanje Božje volje, kojim je izrazio svoju odlučnost da vlada kao nezavisni monarh, pokazalo je da mu se ne može povjeriti kraljevska vlast kao Gospodnjem predstavniku.” (Patrijarsi i proroci, str. 528,529)