Nehemija 2

5. 03. 2023.

Ujedinjeni u molitvi

U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Nehemija 2”.

1 I dogodi se — mjeseca nisana, dvadesete godine kralja Artakserksa — dok je vino bilo pred njim, da uzeh vino i dadoh kralju. A nikada prije pred njim nisam bio tužan. 2 Tada mi kralj reče: »Zašto ti je lice tužno? Da ti nisi bolestan? Nije to drugo nego tuga u srcu.« I ja se silno prestraših. 3 Tada rekoh kralju: »Živ bio, kralju, dovijeka! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad — mjesto grobova mojih otaca — opustošen, a dveri mu ognjem spaljene?« 4 Nato mi reče kralj: »Što ti to išćeš?« A ja se pomolih Bogu nebeskomu. 5 Tada rekoh kralju: »Ako je kralju pravo i ako je sluga tvoj stekao naklonost pred tobom, pošalji me u Judu, u grad grobova mojih otaca, da ga izgradim.« 6 A kralj mi reče (i kraljica je sjedila kraj njega): »Kako dugo bi trajao tvoj put i kada bi se vratio?« I kralju se učini dobrim da me pusti pošto mu naznačih vrijeme. 7 I rekoh kralju: »Ako je kralju pravo, neka mi se daju pisma za upravitelje pokrajina s onu stranu Rijeke da me propuste dok ne dođem do Jude 8 te pismo za Asafa, čuvara kraljeve šume, da mi dadne drva za izradu greda za dveri dvora koji je uz Dom i za gradske zidine i za kuću u koju ću doći.« I kralj mi dade, jer dobrostiva ruka Boga mojega bijaše nada mnom. 9 Tada dođoh k upraviteljima pokrajina s onu stranu Rijeke i dadoh im kraljeva pisma. A kralj sa mnom posla zapovjednike vojske i konjanike. 10 No kad to ču Sanbalat Horonac i sluga Tobija Amonac, bî im vrlo mrsko što je došao čovjek da traži dobro za sinove Izraelove. 11 Tako stigoh u Jeruzalem; i bijah ondje tri dana. 12 Onda ustadoh noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom; a nikomu nisam kazao što mi je Bog moj stavio na srce da učinim za Jeruzalem. I nisam sa sobom imao druge životinje osim životinje na kojoj sam sâm jahao. 13 Izađoh dakle noću na Dolinske dveri iuputih se prema Zmajevom izvoru i Smetlišnim dverima. Tako sam razgledao zidine Jeruzalema koje bijahu razorene i dveri njegove ognjem spaljene. 14 Onda prijeđoh na Izvorske dveri pa na Kraljevsko jezero, ali nije bilo mjesta za životinju poda mnom da prođe. 15 Potom uzađoh noću uz potok da bih razgledao zid; onda se vratih da bih ušao na Dolinske dveri. Tako sam se vratio 16 a da odličnici nisu ni znali kamo sam išao i što sam ja to radio. Sve dotad ništa nisam kazao ni Židovima, ni svećenicima, ni velikašima, ni odličnicima, ni ostalima koji su obavljali posao. 17 Tada im rekoh: »Vidite li vi u kakvoj smo mi nevolji, kako je Jeruzalem opustošen, a dveri mu ognjem spaljene? Hajde da sagradimo zidine jeruzalemske, da više ne budemo ruglo.« 18 I kazah im kako je dobrostiva ruka Boga mojega bila nada mnom, kao i riječi što mi ih kralj bijaše rekao. A oni rekoše: »Ustanimo i gradimo!« I ukrijepiše ruke svoje za dobro djelo. 19 No kad to ču Sanbalat Horonac i sluga Tobija Amonac i Gešem Arapin, stadoše nam se podsmjehivati i prezirati nas i govoriti: »Što vi to radite? Zar ćete se vi pobuniti protiv kralja?« 20 Nato im uzvratih besjedu i rekoh im: »Bog nebeski, on će nam dati da uspijemo. A mi, sluge njegove, ustat ćemo i graditi; ali vi nemate ni dijela ni prava ni spomena u Jeruzalemu.«