“Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva, neka o sili tvojoj govore.” (Psalam 145,11)
Kad bi se kršćani međusobno družili i kad bi razgovarali o Božjoj ljubavi i dragocjenim istinama otkupljenja, njihova bi se srca osvježila i oni bi se uzajamno okrijepili. Mi bismo svakog dana morali bolje upoznavati svojega nebeskog Oca i stjecati nova iskustva s Njegovom milošću — i tad bismo željeli i govoriti o Njegovoj ljubavi. A kad bismo to činili, naša bi se srca zagrijala i ohrabrila. Kad bismo više mislili i razgovarali o Isusu, a manje o sebi, bili bismo mnogo češće u Njegovom društvu.
Kad bismo o Bogu mislili samo onoliko koliko imamo dokaza da se On brine o nama, On bi bio uvijek u našim mislima i mi bismo uživali govoriti o Njemu i slaviti Ga. O prolaznim stvarima razgovaramo zato što se za njih zanimamo. O svojim prijateljima govorimo zato što ih volimo, naše radosti i naše tuge povezane su s njima. Ipak, imamo neizmjerno više razloga ljubiti Boga nego svoje zemaljske prijatelje. Trebalo bi nam biti najprirodnije da na prvo mjesto u svojim mislima stavimo Njega, da govorimo o Njegovoj dobroti i pričamo o Njegovoj sili. (Put Kristu, str. 88,89)
Oni koji proučavaju Božju riječ i iz dana u dan primaju pouke od Krista, nose pečat nebeskih načela. Od njih se širi uzvišeni, sveti utjecaj. Ozračje korisnosti okružuje njihovu dušu. Čista, sveta, uzvišena načela koja oni slijede, omogućavaju im da daju živo svjedočanstvo o sili božanske milosti. (HP 311)
Krist želi da Njegovi sljedbenici budu slični Njemu, jer želi biti pravilno predstavljen u obiteljskom krugu, u crkvi i u svijetu. … Mi trebamo prihvatiti Krista kao zalog svoje uspješnosti, kao svoju snagu, Njegov karakter trebamo prikazati svijetu. To je zadaća koja počiva na nama kao kršćanima. Mi trebamo posvjedočiti o sili nebeske milosti. …
Bog želi da Njegovi sinovi i Njegove kćeri pokažu pred Sotoninom zbornicom, pred cijelim nebeskim svemirom i pred svijetom silu Njegove milosti, tako da i ljudi i anđeli znaju da Krist nije umro uzalud. Pokažimo zato svijetu da imamo silu odozgo! (Isto, 321)